Evo kako poteku životi: Jelena Uskoković, na primjer, rodila se 1929. u Beogradu. Imala je nekoliko mjeseci kad su joj roditelji poginuli u prometnoj nesreći, pa su je selili u Sarajevo, kod bake. U tom je gradu pohađala osnovnu i srednju školu, preživjela Drugi svjetski rat, i ponijela, zauvijek, naglasak i intonaciju u govoru. Kada ju je, kao umirovljenicu, 15. travnja 2002. za potrebe Muzejskoga dokumentacijskog centra intervjuirala Jozefina Dautbegović, gospođa Uskoković imala je onu istu, birvaktilsku postavku glasa starih tašlihana, kao da nikada nije otišla iz Sarajeva i kao da i dalje postoji mjesto gdje se tako govori. Milina ju je bilo slušati, te naglaske koji su mogli biti sačuvani samo vrlo temeljitim iskorjenjenjem.

Od 1950. živjela je u Zagrebu, i studirala povijest umjetnosti. U Americi je, na University of Rochester, magistrirala, a zatim se zaposlila kao bibliotekarka u Narodnoj i sveučilišnoj biblioteci. Odakle je nakon nekoliko godina otišla u Modernu galeriju, gdje ostaje do mirovine. Doktorirala je na Mirku Račkom, najdugovječnijemu hrvatskome slikaru, i sačinila mu monografiju. Autorica je monografija Nikole Reisera i Ksenije Kantoci.

Zlatko Šulentić slikar je jednog od fascinantnijih debija u povijesti hrvatske kulture. Rođen 1893. u Glini, u građanskoj obitelji. Otac mu je bio liječnik, majka je

umrla rano, kao i dvojica braće, Berislav i Zorko, koji su umrli prije Zlatkova rođenja. S ocem i sa starijim bratom Žarkom ostao je snažno i bolno povezan do kraja života. Na minhenskoj su ga akademiji najprije odbili, studirao je s mukom, sve dok prvi put nije stigao u Pariz. Ali rat ga je omeo da tamo nastavi studij. U Zagrebu, kod Ise Kršnjavog kratko studira povijest umjetnosti, u karlovačkoj vojarni stječe iskustva hrvatskih domobrana, a zatim se zapošljava u Petrinji, pa na Sušaku, kao učitelj crtanja.

Po mnogo čemu Zlatko Šulentić pripada jednoj od onih izgubljenih hrvatskih generacija, mladića koji su svoje formativne godine provodili po rovovima i u glibu velikih političkih i nacionalnih ideala, bez stvarne mogućnosti da se ostvare u onome što ih je zanimalo i za što su imali stvarnoga dara. U jednom trenutku oni bi bljesnuli, a zatim se zauvijek ugasili, uklopili se u sivi prosjek vremena, pomrli od avitaminoza, dekalcificiranih skeleta i epidemija, tako da bi ih se pamtilo po jednoj ili dvije knjižice stihova, po kratkoj slikarskoj fazi ili po anegdotama o genijalnosti, za koju, međutim, nije ostala nikakva potvrda.

Najvažniju svoju sliku, “Čovjeka sa crvenom bradom”, Šulentić je naslikao treće godine rata, kada su mu bile dvadeset i tri. Pognuta figura čovjeka koji sjedi, izrazito riđe brade, koja plamti na sivoj, bezobličnoj pozadini, nalik kakvoj pećini, upečatljiva je i kao znak vremena, i kao umjetničko djelo. Slikarska djela uvijek ovise o kontekstu i o produkciji svojih autora, tako da je “Čovjek sa crvenom bradom” limitiran umjetničkom ostvarenošću Zlatka Šulentića i uskim kontekstom jedne male kulture. Ali to ne priječi gledatelja da mu se divi. Plave oči portretiranog (riječ je o slikaru Stanoju Jovanoviću) djeluju izgubljeno, zbunjen je i izgubljen poput dječarca, sve skoro da je neegzistentno na toj slici, u tom čovjeku, osim te nevjerojatne brade.

Slika je bila izložena na Sedmom proljetnom salonu 1916, pa je u prosincu 1920, skupa s još nekim djelima s te izložbe poslana u Ženevu, na Međunarodnu izložbu moderne umjetnosti. Bilo je to, nakon rata, vrijeme bratstva među narodima, velikih umjetničkih pokreta i škola, nijemog filma, avangarde i prve mladosti pod svjetlima električne rasvjete. Nakon završetka ženevske izložbe, dio slika vratio se u domovinu, ali ih je nekoliko ostalo zagubljenih. Tako je nestao i “Čovjek sa crvenom bradom”.

Zlatko Šulentić mnogo je putovao, predavao je na srednjim školama, a potom i na zagrebačkoj akademiji, ostvarivao jednu mirnu građansku egzistenciju, koja ga je sve više udaljavala od europskih umjetničkih tokova, pa je, kako to već biva, sve više slikao i sve manje mislio. U međuvremenu, njegov svijet se intenzivno provincijalizirao u odnosu na ono što je bio 1916. u jednoj austrougarskoj karlovačkoj kasarni, kad mu je pred očima bio čovjek sa crvenom bradom. Nije to bio osobni Šulentićev problem, nego problem povijesnog vremena i hrvatskog društva u njemu. Na kraju, bio je sasvim solidan dekorater crkve svetoga Franje Ksaverskoga u Zagrebu, što se na stranicama hrvatske Wikipedije navodi i kao njegov najvažniji umjetnički doseg. Što možda i jest, za onu kulturu koja je, metaforički i stvarno, izgubila “Čovjeka sa crvenom bradom”.

Malo pred smrt, u Zagrebu su mu kanili upriličiti retrospektivnu izložbu. Takve su izložbe u nas vrlo često generalna proba za umjetnikov sprovod, pa je tako bilo i ovaj put. Tada je Šulentić gorko zažalio za svojom izgubljenom slikom. Rekao je da ne može zamisliti svoju retrospektivnu izložbu bez nje, a onda je u jednom trenutku pokušao naslikati repliku po sjećanju. Taj veličanstveno tužan pokušaj, naravno, nije polučio nikakvoga rezultata. Sa svoje sedamdeset i dvije godine, Zlatko Šulentić bio je beskrajno udaljen od mladoga hrvatskog domobrana, od darovitoga topovskog mesa, od umjetnika koji je bio u stanju da kroz portret svog kasarnskog druga naslika trenutak povijesnoga vremena. O nemogućnosti da se ponovi slika, o njezinom simboličnom gubitku, trebalo bi se govoriti i pisati kao o hrvatskoj i jugoslavenskoj kulturnoj povijesti.

Zlatko Šulentić umro je 9. srpnja 1971, a sljedeće je godine, bez “Čovjeka sa crvenom bradom”, u Modernoj galeriji održana njegova retrospektivna izložba. Red sprovoda i generalnih proba za sprovode katkad se zna poremetiti. Na retrospektivi je izložena crno-bijela fotografija izgubljenog djela.

Pet godina nakon slikareve smrti, Jelena Uskoković je u nekoj vrsti detektivske misije putovala u Ženevu. Obilazila je špediterske tvrtke starije od četiri desetljeća, raspitivala se kod svjedoka vremena, njuškala je okolo i na kraju pronašla sliku. Oni koji su je čuvali cijelih pola stoljeća nisu o slici i o njezinom autoru znali ništa. I nije im slika značila ništa, osim kao znak, kao amblem i otisak jednoga anonimnog iskustva. Bila je to 1976, a u međuvremenu se Europa više puta promijenila i preobrazila. Od vremena izbjegličkih pasoša i španjolske gripe, do vremena izbjegličkih logora i side, Europa se zatvorila, izgubila interes za vlastitu partikularnost, a naročito za svoje rubove, tako da više nije bio jasan ni razlog zbog kojega bi u Ženevu doputovala slika nekoga anonimnog, dvadesettrogodišnjeg slikara. Ili tačnije rečeno – vojnog regruta.

Ne znam je li Jelena Uskoković kome pričala o tome. Nisam čitao intervjue iz tog vremena. U ovom slučaju se plašim kopanja po novinskoj dokumentaciji, jer mi se čini da bih se razočarao. Ne znam je li, možda, napisala knjigu ili, barem, esej o pronalasku “Čovjeka sa crvenom bradom”, pa to još uvijek nije objavila. Volio bih da jest, iako sumnjam. Revnost te zagrebačke povjesničarke umjetnosti, u kojoj kao da ima nečega od karaktera sobara iz Ishigurova romana, takve je vrste da ona nije smatrala važnim da naširoko opisuje kako je pronašla sliku. U njezinom životu, iz njezine perspektive, važno je samo to da je slika pronađena. Uz nju još nekoliko, koje ovom prilikom ne spominjemo. Priči je, međutim, važna veza između gospođe Jelene Uskoković i hrvatskoga slikara Zlatka Šulentića. Ona je, na neki način, od početka do kraja bila dostojna “Čovjeka sa crvenom bradom”, živeći i radeći mimo pravila hrvatske i jugoslavenske provincije, koja je velikog slikara progutala. I ne samo njega, nego i većinu drugih, koji su se ovdje pokušavali baviti umjetničkim poslom. Šulentić je pao, ona nije. To umjetnika ne diskvalificira, ali svakako vječnosti preporuča njegovu vrijednu zaštitnicu. Povjesničar umjetnosti može u životu biti i batler. Ne mora mu se ni ime pamtiti.

Što bi se dogodilo da u vrijeme kada prometnih nesreća još nije ni bilo u jednoj prometnoj nesreći nisu poginuli roditelji male Jelene? Šta da nije bilo bake u Sarajevu, i da nije bilo Sarajeva? Šta da je djevojka ostala u mjestu svoga prvog životnog izgnanstva, umjesto da produži dalje? Što bi se dogodilo da je Jelena Uskoković promijenila svoj govor, porazmještala naglaske, kao novi namještaj u staroj sobi, i da je u svakom drugom pogledu povela više računa o sebi? Slika čovjeka sa crvenom bradom nikada ne bi bila pronađena. U tome je veličina priče.

Izvor: Jergovic