“To je izložba veoma karakteristična za savremeni kulturni momenat u bivšem okupacionegebitu, i svojim moralnim sadržajem i svojim umjetničkim značenjem. G. Gabrijel Jurkić, mladi slikar Hrvat, Bosanac, sa mnogo više nejake mladine nego mladosti i mnogo više banalne slatkoće nego ličnosti, požurio se i suviše i prenapregnuo se, dovodeći nas do simpatije koja je mnogo više sažaljenje nego divljenje. (…) Ako bi g. Jurkić htio da spase ono talenta što ima u njemu, i ako bi htio da njegova nesolidna ambicija, koja je danas samilosna, a koja bi sjutra mogla biti smiješna, pored svega naopakog početka izađe iz impotentne mudračke poze na visinu uzvišene ludosti koja daje rezultat: umjetnički izražaj duše slobodnog modernog čovjeka, on bi odmah, sasvim odmah morao da razbije sve što je načinio, da omrzne bivšega sebe, da se oslobodi svega pedagoškog i staroslavenskog u sebi i da potraži čudo i strašilo koje se zove: savremeni život, savremena tehnika, savremena estetika.”

Pisao je Dimitrije Mitrinović u Bosanskoj vili, u povodu velike izložbe Gabrijela Jurkića, održane u Društvenom domu u Sarajevu, s proljeća 1911. Kritičar: probitačni, furiozni i ludi Hercegovac, starinom od Popova polja, tek je navršio dvadeset četvrtu, a već se razletio po Europi, da za novce srpske kraljevske vlade propagira jugoslavensku ideju i ideju jugoslavenske rasne umjetnosti, na primjeru Ivana Meštrovića, kojega naziva “titanom slovenske plastike”. Umjetnik: rodom iz Livna, učenik Čikoša i Crnčića, đak zagrebačke Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt i bečke Akademije likovnih umjetnosti (kod profesora Aloisa Deluga, danas zaboravljenoga bečkog slikara, koji je našao mjesto u povijesti odbivši kao nedarovitog kandidata za upis Adolfa Hitlera), vjeran podanik Monarhije, Hrvat, katolik i klerikalac, koji se te 1911. našao omiljenim među mjesnim političkim dekadentima i reakcionarima.

Dimitrije Mitrinović će brzo zaboraviti svoga godinu dana starijeg suputnika u umjetnosti, a članak posvećen Jurkićevoj izložbi, naslova “Jedna kič-izložba”, u njegovim će odabranim djelima, što će ih 1990. prirediti Predrag Palavestra, naći mjesta više kao kontrapunkt njegovim avangardističkim i nacionalnim ekstazama, nego što je doista važan u njegovu opusu. Taj čudni čovjek, koji će mnogo kasnije, uglavnom nezasluženo, doći na glas kao šarlatan, bio je idol naraštaju mladobosanaca, bliski suradnik Vasilija Kandinskog i niza njemačkih ekspresionista, kasnije antropozof mutnih misli, dugogodišnji stanovnik Londona i Richmonda, te na kraju vječni rezident jednoga značajnog londonskog groblja, onoga na kojemu leži i sam Karl Marx. Ali najveći Mitrinovićev talent bio je propagandistički i mistifikatorski. On je za srpske kraljevske novce stvarao mit o Meštroviću, i svakako je najzaslužniji za njegovu međuratnu europsku karijeru. Gazeći Jurkića on ga u najvećoj mjeri gazi s mišlju o Ivanu Meštroviću. Kada ga poziva na “umjetnički izražaj duše slobodnog modernog čovjeka”, on Jurkiću priređuje Meštrovića kao estetsku i etičku mjeru stvari. Bilo bi izazovno i uzbudljivo sto godina kasnije pretresti umjetničku, životnu i intelektualnu zaostavštinu ove trojice ljudi.

Jurkić se, zapravo, nikada nije oporavio od Mitrinovićeve diskvalifikacije. Nije više pristajao na velike izložbe, na svjetlosti pozornice i na sve ono što nudi i donosi moderni svijet, a na što je rado pristao kada je 1911. priređivao spektakl u Društvenom domu. Od tada pa do kraja života, a umro je 1974, nadživjevši svoga kritičara za punu dvadeset jednu godinu, živio je i radio na strogoj margini, ne približavajući se nikad više društvu velikih i slavnih slikara. Po narudžbi bi, katkad, slikao nabožne teme, portretirao bližnje i prijatelje, i još vrlo kratko, do početka dvadesetih, slikao i eksperimentirao s efektima sunčeva svjetla u prirodi, da bi se zatim sasvim obratio onome što je društveno i statusno najneambicioznije u suvremenom slikarstvu dvadesetog stoljeća: slikanju pejsaža. Tokom šezdesetak godina aktivnoga života, što će ga proživjeti nakon Mitrinovićeva kritičarskog atentata, Jurkić je u različitim formatima, na platnu, lesonitu, kartonu, uljem, temperom, a rjeđe i vodenim bojama, naslikao na stotine pejzaža, uglavnom bosanskih planinskih krajeva. I danas se po prodajnim galerijama lako nađe tih sličica – ponekad i pravih malih jurkićevskih remek-djelca – po cijenama koje su daleko ispod onoga što treba platiti za radove onih nekoliko velikih i slavnih njegovih hrvatskih suvremenika. O Meštroviću da se i ne govori.

Iz Beča se vraćao kući kao sljedbenik kasne secesije. Svoju slikarsku maniru otkrivao je kao impresionist. Njegov najslavniji, posve začudan rad, “Visoravan u cvatu”, prije nekoliko je godina u jednoj internet anketi izabrano za najreprezentativniju sliku iz fundusa Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. Znamenita je i “Vila naroda moga”, iz istoga fundusa, na koju se Mitrinović posebno okomio u svom tekstu. Poznat je i njegov autoportret s raspelom. Ali sve to su slike snažnog, pomalo naivističkog koncepta, kojima se revolucionari, avangardisti i naprednjaci lako narugaju, od 1911. do danas. U stotinu godina, i to kakvih stotinu godina, ništa se u tonu diskvalifikacije nije promijenilo, osim što bi se čitatelj i promatrač rado zapitao oko avangardne i revolucionarne retorike koja je jednako suvremena 1911. i 2015.

Jurkićeva Bosna ista je ona Bosna, u osjećaju i u doživljaju svijeta i pejsaža, iz pjesama Nikole Šopa. U biti, njih dvojica su vrlo slični: klerikalni katolici, romantični Hrvati, zagledani u Bosnu, i u sebe kroz Bosnu, sve dok im oči ne iskapaju. Jurkić je u toj zemlji ostao, Šop je otišao, prvo u Beograd, pa u Zagreb. U oba grada ostao je stranac, toliki stranac da mu u Zagrebu, na kući u kojoj je živio kao podstanar, zbog protivljenja vlasnika nije mogla biti postavljena spomen-ploča, ali ni Jurkić u Bosni nije bio ništa više domaći. Iz Sarajeva je 1956. protjeran uslijed neke teško razjašnjive političke afere. Naprosto im je smetao taj klerikalac i natražnjak. Otišao je, zajedno sa ženom, fratrima na Goricu, gdje je u miru i u svojevrsnoj stvaralačkoj arkadiji proživio ostatak života, kao prognanik u vlastitom zavičaju.

Njegovi planinski pejzaži često ostavljaju dojam ranoga jutra ili predvečerja. Tamno, duboko zelenilo, koje skoro prelazi u crnu, i negdje pri crti visoko postavljenog horizonta osvijetljeni vrhovi, te stijene i rijetki oblaci u nekim gotovo ljubičastim tonovima. Smeđi trag puta, pastirska koliba, obično bez ljudi i životinja. Ili tek dvije krave. Jurkić bi postavio svoj štafelaj i slikao ono što vidi. Prizore je birao po nekoj unutrašnoj srođenosti sa zemljom. Po izboru prizora više nego po tehničkoj i umjetničkoj izvedbi prepoznaje se karakteristični, dobri Jurkić. Ne treba reći: veliki Jurkić. Jer on je doista veliki samo u toj veličanstvenoj “Visoravni u cvatu” – kojoj bi se i Mitrinović morao diviti da ju je vidio – a u svojim pejsažima on je slikar malenih, onako kako je Šop pjesnik malenih. Ako je od Bosne još nešto ostalo, a jest, ostalo je, onda je to ono što se vidi i osjeti na Jurkićevim pejsažima.

Retorika revolucionarnih i avangardnih kritičara, vazda naprednih i potkovanih trenutkom suvremenosti, nije se promijenila od Mitrinovića do danas – osim što je Dimitrije Mitrinović bio neusporedivo bolji, ostvaraniji, obrazovaniji i osobniji pisac nego itko od ovih današnjih, ali su u međuvremenu i ostarjeli i zastarjeli njihovi estetski uzori i predlošci. Kako li samo starinski djeluje anatomski naturalizam Meštrovićevih figura, smiješna li je sva ta namrgođenost i narogušenost svih tih Srđa Zlopogleđa i majki Jugovićki i Hrvatica – sve to u skladu s epohom u kojoj je stvarao. Nasuprot njemu, Gabrijel Jurkić sa svojim je pejsažima isti onakav kakav je bio prije devedeset i prije sto godina. Mjera samome sebi i više nikom.

Zahvaljujući Mitrinoviću i posljedicama njegove diskvalifikacije – više na umjetnika, nego na društvenu sredinu – Gabrijel Jurkić je u općoj percepciji ostao lokalni, bosanskohercegovački slikar. Tako, uostalom, piše i na vječno nepouzdanoj i domoljubljem opijenoj hrvatskoj wikipediji – “bosanskohercegovački slikar hrvatskog podrijetla”. Da im je Jurkić važan, pisali bi ga kao hrvatskog slikara bosanskohercegovačkog podrijetla. Istina, prije nekoliko godina u Klovićevim je dvorima Ivanka Reberski priredila lijepu i uspjelu Jurkićevu retrospektivu, ali odavno je već bilo gotovo, jedna posmrtna izložba više ništa ne može promijeniti.

Slikar zemlje koje sve više nema, čije slike polako silaze sa čađavih zidova bosansko-katoličkog građanstva, kojeg, također, više nema, i čije potomke kruni i jede zaborav po njihovim zagrebima, amerikama, njemačkima… Na njegovom planinskom pejsažu, manjem od najmanjeg prozorskog okna, vidi se sve.

jergović