Željko Kerum jedan je od onih ljudi koji vam mogu precizno reći kada je počelo s nevoljama: zbilo se to kada je u televizijskoj emisiji izjavio da ne želi Srbina za zeta. A prije Drugoga svjetskog rata, poučava on svoju publiku, najmoćnija banka u Hrvatskoj bila je “Srpska banka”. Logično onda biva da je tako i danas: Srbi imaju najveći utjecaj na banke u Hrvatskoj. A ukoliko se nađe netko tko će pokušati da ga dematira, ili da preko novina i web portala, možda i HTV-a, tvrdi kako to nije istina, znajte i ovo: Srbi imaju veliki utjecaj u hrvatskim medijima.
Od Keruma, njegovih poduzeća, među kojima je najveće grad Split, živi nekoliko desetina ili stotina tisuća ljudi. To je prvi ešalon onih koji će logično proanalizirati tvrdnje svoga vođe i poslodavca: nakon što je Kerum u rujnu 2009. rekao da ne želi Srbina za zeta, Hrvatska je pala u recesiju, nekoliko desetina tisuća ljudi izgubilo je posao, narod svakim danom živi u sve većoj bijedi, a banke se bogate, bezdušno profitiraju na narodnoj muci. A bankama vladaju Srbi, o čemu se iz hrvatskih medija ništa ne može doznati, jer na hrvatske medije najveći utjecaj imaju također Srbi.
Koliko će biti onih iz prvoga ešalona, Kerumovih birača ili njegovih izravnih uposlenika, koji će povjerovati u otkrića koja im on nudi? Koliko će, recimo, biti onih koji bi mogli povjerovati u to da se krizom i recesijom Srbi osvećuju Kerumu i svim Hrvatima, a takvih je, tvrdi on, barem devedeset posto, koji misle isto što i Kerum?
Hannah Arendt piše: “Ideološko razmišljanje oslobođeno je stvarnosti koju mi doživljavamo sa svojih pet čula, ono insistira na ‘istinitijoj’ stvarnosti koja se krije iza one dostupne čulima, ono se nalazi upravo na toj skrivenoj točki za koju je potrebno šesto čulo koje bi nam trebalo omogućiti da je postanemo svjesni.” Ona pod “ideološkim razmišljanjem” ne misli na protagoniste emisije “Na rubu znanosti”, koji su, vidimo to, u novoj televizijskoj shemi, iz ponoćnog prešli u udarni večernji termin, ona se bavi načinom mišljenja i vladanja Adolfa Hitlera. Ali korak od emisije “Na rubu znanosti” do Hitlera uopće nije tako velik. Svaki freak show se, uz povoljne uvjete, recimo uz ekonomsku krizu, društveni prezir prema politici, zapuštenu javnost i novine s velikim naslovima i malim člancima, može pretvoriti u vladavinu Adolfa Hitlera.
Samo je potrebno da konstrukcija djeluje naoko logično: recimo, to sa Srbima, bankama i medijima. Valjalo bi im pridodati još krupnu industriju i trgovinu, ali industrija je u Hrvatskoj odavno propala, a za prevlast nad trgovinom Kerum ne može optužiti Srbe, jer bi u tom slučaju sebe optužio da je Srbin ili da Srbin vlada njegovim postupcima. Ali dovoljne su banke i mediji: njih su Hitler i njegovi rani suborci obuhvaćali metaforom Rothschilda, židovske bankarske dinastije, koja je zavladala Europom, uništila Njemačku, Nijemce bacila na koljena i porazila ih u Prvome svjetskom ratu… Željko Kerum se, vjerojatno, uz bevandu u nekoj splitskoj konobi, upoznao s teorijama zavjere iz minhenskih pivnica 1923. Netko mu je tu priču o bankama i medijima vrlo precizno izložio, i on ju je dobro shvatio. Židove je zamijenio Srbima, i stvar je profunkcionirala.
Naravno, Kerum nije Hitler. Nije, niti može biti Hitler, zato što Hrvati, srećom, nisu Nijemci, i što ih je tek četiri i pol milijuna, pa na svog Hitlera moramo čekati sve dok Nijemci ne nađu svog. Ali i kada bi nam Nijemci pošli na ruku, malo je vjerojatno da bi Kerum postao hrvatski Hitler. I to ne zato što je Kerum danas smiješan i što senzacionalno budalasto zvuče njegove teorije o Srbima koji vladaju hrvatskim bankama, nego, možda, upravo zato što je Kerum nedovoljno smiješan.
Prije nekoliko dana objavljena je u izdanju zaprešićke Frakture, jedinoga preostalog hrvatskog nakladnika ozbiljnih knjiga, tisuću i sto stranica opsežna knjižurina britanskoga povjesničara Michaela Burleigha “Treći Reich”, u podnaslovu “nova povijest”. Preveo ju je Vuk Perišić, i razgovarat će se ove jeseni još o njoj i o njezinoj aktualnosti. Ali odmah pri početku knjige poglavlje je “Odiseja čudaka”, jedna od najzlokobnijih analiza ranoga Hitlera, ili Hitlera koji još nije bio Führer. Burleigh se grozi anegdotalnosti u olakim povijestima nacionalsocijalizma, kao i onih jeftinih psihoanalitičkih štoseva za tabloidnu upotrebu, kada se Hitlerova politička motivacija traži u tome što je, možda, u mladoj bukovoj šumi ševio vlastitu sestričnu. Izbjegavajući sestričnu, piše Burleigh o onome što bi vam se, nakon što pogledate splitskoga gradonačelnika u emisiji “Nedjelom u dva”, moglo učiniti važnim: “Bio je najgora moguća vrsta redukcionističke pseudoznanstvene gnjavaže, dok je citirao banalne izreke i obrazlagao svoje kavanske teorije zavjere neprestano se obarajući na Židove. Bilo bi normalno da takvi ljudi tiho polude i uruše se u sebe, poput hipika koji propadaju u primorskim gradićima.”
Pravo da vam kažem, zbog ove sam slike, koja se rastvara do u roman, danas i razmišljao o “Hitleru iz našeg sokaka”, kako se zvao davni dramski komad, a potom i neuspjeli film. Kerumov nastup nisam gledao, nego sam mu misli pobrao iz novinskih citata. Zanimljivija mi je sudbina hipika po primorskim britanskim mjestima, koji tiho polude, uruše se u sebe.
Izvor: www.jergovic.com
