Dok mi svakog jutra tražimo razlog više da ostanemo optimisti, negdje u državnim uredima netko smišlja novu taksu. Sve je to, naravno, „za naše dobro“. Ako nije za spas planeta, onda je za očuvanje javnih službi, a ako nije ni jedno ni drugo, onda je „nužno za sigurnost“. U stvarnosti, zapadni svijet sve više sliči na fiskalni laboratorij u kojem građani služe kao pokusni kunići.
Nekada su porezi postojali kako bi država imala sredstva za funkcioniranje. Danas je osjećaj da porezi postoje sami sebi svrhom. Automobili se oporezuju jer zagađuju, nekretnine jer „ne doprinose dovoljnom društvenom razvoju“, dohodak jer je sumnjivo imati ga, a štednja jer pokazuje da ste previše uspješni. I sve to uz osmijeh koji nam se prodaje kao socijalna pravda.
Medijska simfonija brige
U medijima je priprema uvijek ista. U naslovima se govori o „potrebi za pravednijim sustavom“, o „održivosti“ i „solidarnosti“. Svatko tko sumnja u opravdanost novih poreza postaje sebični individualist, netko tko „ne razumije realnost“. To što ta „realnost“ nastaje upravo kroz stalno smišljanje novih fiskalnih izuma, nikoga ne brine.
Novinari, analitičari i političari nastupaju poput zbora koji ponavlja istu pjesmu. Svaka nova mjera mora biti prihvaćena kao logična, racionalna i moralna. I dok se mi bavimo time treba li se porez na automobile zvati „ekološki doprinos“ ili „održivi namet“, osnovna istina ostaje ista – država uzima sve više, a građani imaju sve manje.
Ironično je da se sve to događa u trenutku kad zapadne ekonomije sve glasnije škrguću zubima. Rastući javni dug, inflacija koja se skriva iza „privremenih prilagodbi“ i pad produktivnosti stvaraju pritisak koji treba rasteretiti. Najlakši način? Povećati poreze. Teško je naći ozbiljniju ekonomsku analizu koja to više ne priznaje.
Fiskalni inženjering kao novi društveni eksperiment
Europska komisija i OECD redovito objavljuju izvještaje o stotinama novih poreznih mjera koje su države uvele samo u posljednjih godinu dana. Uglavnom se objašnjavaju kao „usmjerene“ i „privremene“. No, ono što je privremeno u politici često traje dulje od braka prosječnog birača.
Građani u međuvremenu gube tlo pod nogama. Ne zato što ne razumiju nužnost proračunske ravnoteže, već zato što više ne postoji predvidljivost. Fiskalna sigurnost je postala oksimoron. Svaka nova vlada uvodi nove poreze, svaka stara ih „reformira“. Na kraju nitko više ne zna koliko točno daje, ni za što.
A dok se porezna mreža širi, istovremeno se po Europi vraća i jedna stara institucija za koju smo mislili da je ostala u muzeju povijesti – vojna obveza. Vlade je predstavljaju kao „moderniziranu verziju služenja domovini“, no ispod te retorike leži jednostavna činjenica. Europa se priprema za sukob.
Novi duh mobilizacije
Posljednjih godina gotovo svaka europska država govori o „jačanju obrambenih kapaciteta“. Neke su već vratile obvezni vojni rok, druge ga planiraju. Na televiziji se sve češće govori o „spremnosti“ i „dužnosti“. U školama se uvodi nova retorika patriotizma, a u javnom prostoru ponovno postaje popularno isticati vojnu čast i „žrtvu za domovinu“.
Naravno, sve se to odvija uz oprezan ton. Nitko još ne govori otvoreno o ratu, barem ne u vlastitom dvorištu. Ali dok se političari međusobno ohrabruju u briselskim hodnicima, prosječni građanin počinje osjećati neugodan deja vu. Povijest nas uči da velike promjene nikada ne dolaze odjednom. One stižu u oblogama „nužnosti“.
Sjetimo se riječi admirala Davora Domazeta Loše, koji je davno rekao da bi samo mali postotak populacije tj. oko 17% bio spreman ratovati. Nije važno je li točna svaka brojka u toj izjavi, bitna je poanta. Ljudi koji imaju nešto za izgubiti – dom, posao, ušteđevinu, miran život – ne idu rado u rat. Da bi bili spremni, prvo moraju izgubiti sve.
Ako to prihvatimo kao pretpostavku, onda se cijela slika počinje slagati. Što više poreza, što više ograničenja, što više ekonomske nesigurnosti, to manje građani imaju što braniti osim samog života. A kad ostane samo život, onda se njime lakše manipulira.
Rat kao izlaz iz ekonomske slijepe ulice
Zapadne države danas su u poziciji u kojoj se fiskalni balon napuhuje do granica pucanja. Javni dugovi prelaze povijesne rekorde, gospodarstva stagniraju, a socijalni sustavi se raspadaju pod težinom birokracije i migracijskih pritisaka. U takvoj situaciji, rat ili barem stanje trajne napetosti postaje zgodan politički ventil.
Nije prvi put da se globalni ekonomski problemi rješavaju kroz sukob. Povijest dvadesetog stoljeća pokazuje da su ratovi često služili i kao „reset“ za gospodarstva koja su se urušavala pod vlastitim proturječnostima. Rat briše dugove, pokreće industriju, mijenja odnose moći. Cinično, ali učinkovito.
Naravno, nitko neće reći da se Europa priprema za rat da bi spasila ekonomiju. No, ako pogledamo logiku fiskalne i medijske pripreme, slika postaje zlokobno dosljedna. Najprije se osiromaši stanovništvo kroz stalne porezne inovacije. Zatim se kroz medije stvori osjećaj moralne dužnosti i vanjske prijetnje. Na kraju se uvede vojna disciplina kao „nužnost obrane slobode“.
I gle čuda, građani koji su jučer prosvjedovali zbog cijene goriva danas se dragovoljno javljaju u pričuvu jer „nema druge“. Takav preokret ne događa se slučajno. On se priprema, oblikuje i, što je najvažnije, opravdava kroz godine ekonomske dresure.
Paranoja ili realnost?
Naravno, bilo bi prejednostavno reći da postoji jedna velika zavjera koja orkestrira sve ovo. Stvarnost je uvijek složenija. Političari reagiraju na pritiske, mediji na klikove, a korporacije na profit. Ipak, kad svi ti interesi idu u istom smjeru, rezultat je gotovo identičan onome što bi zavjera postigla.
Zato je i opasno sve ovo promatrati samo kroz prizmu ekonomije. U igri je nešto dublje. Promjena društvenog mentaliteta. Navikavanje ljudi da je odricanje normalno, da je siromaštvo „moralno“, a žrtva „patriotska“. Kad jednom ta ideja postane općeprihvaćena, sve ostalo ide lako.
Europski građanin koji se nekad ponosio slobodom i dostojanstvom sada se miri s time da plaća sve više, da radi sve duže i da živi sve nesigurnije. U međuvremenu mu se govori da je to „zajednička odgovornost“. Istina je da zajedničke odgovornosti nema bez zajedničke koristi, a ta korist već dugo nije ravnomjerno raspoređena.
Posljedice koje nitko ne spominje
Ako se ovaj trend nastavi, Zapad bi uskoro mogao postati društvo koje formalno zadržava demokratske institucije, ali u praksi živi pod fiskalnim i psihološkim pritiskom sličnim autoritarnim režimima. Nema potrebe za represijom kad građani sami prihvate logiku stalne „nužnosti“.
Porezni sustav tako postaje novi zid koji razdvaja elitu od običnog čovjeka. Srednja klasa, koja je nekoć bila temelj stabilnosti, nestaje u zoni preživljavanja. A siromašni, koji bi trebali biti „zaštićeni“, postaju stalni argument za još veće poreze.
Sve se to pakira u sjajne slogane i kampanje. Zelena tranzicija, digitalna revolucija, održivost. Svaka ima svoje moralno opravdanje, ali i svoj novi namet. U svijetu u kojem više nitko ne zna koliko zapravo plaća, pojam „solidarnosti“ pretvara se u ironični luksuz.
Što nam preostaje
Jedino što još možemo jest inzistirati na transparentnosti i zdravom skepticizmu. Treba prestati vjerovati da su porezi sami po sebi znak napretka. Oni mogu biti i alat kontrole. Svaki put kad se uvede nova taksa, treba pitati gdje to vodi, tko od toga ima stvarnu korist i zašto se alternativna rješenja ne razmatraju.
Građani moraju shvatiti da fiskalna politika nije apstraktna stvar koja se događa „negdje gore“. Ona određuje svaku našu odluku, od kupnje automobila do planiranja djece. Kad se porezna sigurnost izgubi, gubi se i osjećaj budućnosti. A društvo bez osjećaja budućnosti postaje spremno na sve, pa i na rat.
Sarkazam, koliko god bio gorak, ostaje nam kao posljednje oružje razuma. Jer kad više ne možemo odlučivati koliko dajemo, barem možemo glasno reći da znamo što se događa. Možda nas ne spašava, ali barem nas održava budnima.
Ako je hipoteza o povezanosti porezne represije i pripreme za sukob točna, onda svjedočimo najsofisticiranijem obliku društvene manipulacije našeg vremena. Ako nije, onda barem živimo u svijetu koji je dovoljno apsurdan da je takva ideja postala uvjerljiva.
U oba slučaja, lekcija je ista. Nitko ne brine za naš džep, ako mi sami to ne činimo. A kad vas sljedeći put uvjere da novi porez služi „općem dobru“, zapitajte se samo – čije točno dobro.
