„Moram priznati da mi u Njemačkoj i Austriji 1933., pa ni '34., ni časkom nismo mogli vjerovati u mogućnost ni stotog, ni hiljaditog dijela onoga što se na nas stalno rušilo već poslije nekoliko tjedana.
Razumije se, od samog početka bilo je jasno da mi, slobodni i nezavisni književnici, treba da očekujemo izvjesne teškoće, neugodnosti, neprijateljstva… Očito, sve one čudovišnosti, kao spaljivanje knjiga i javno sramoćenje koje su nekoliko mjeseci zatim već postale činjenica, izgledale su mjesec dana poslije Hitlerova dolaska na vlast čak i najdalekovidnijim ljudima još apsolutno nezamislive. Nacionalsocijalizam sa svojom beskrupulozno obmanjivačkom tehnikom čuvao se, naime, da pokaže svu radikalnost svojih ciljeva prije nego što svijet ogugla. Tako su svoju metodu otkrivali oprezno; davali su uvijek samo po jednu dozu, a poslije te doze malu stanku. Uvijek su davali samo jednu jedinu pilulu, a potom trenutak iščekivanja da se vidi nije li ona bila prejaka, da li će savjest svijeta tu dozu podnijeti… I potajna akcija uništavanja svake slobode riječi i svake nezavisne knjige o kojoj je već davno donijeta odluka uslijedila je po toj metodi napipavanja.“
Korisno je u današnjim okolnostima citirati ovaj insert pisca Stefana Zweiga, promatrača rasapa prve polovine 20. stoljeća, pronicljivog analitičara uspona nacionalsocijalizma, šutnje Evrope jer „to se događa samo u Njemačkoj“, zaljubljenika u Evropu bez granica, egzilanta sve do samoubojstva 1942.
Intrigantna je upravo metoda napipavanja koju lukavo primjenjuju svi profašistički režimi, procjenjujući mogućnosti otpora onih koji na fašizam ne pristaju. Dugo se i u Hrvatskoj napipavalo granice do kojih proustaška desnica smije ići, pa kad je sebe kao u ogledalu konačno prepoznala u nositeljima vlasti, sijanje otrovnih pilula postalo je legalno i neobuzdano. Postalo je normalno svako divljanje desnih radikala koje traje već pola godine, normalno je da se skupina uličara, s insignijama ustaške države, okupi pred stanom parlamentarne zastupnice Dalije Orešković, da joj divljački prijeti, dok su joj u stanu dvije malodobne kćeri, a ona sama, kako i treba, stoji hrabro pred njima na ulici i sluša odvratne, nedopustive uvrede. Je li policija bila dužna rastjerati fašiste nelegalno okupljene pred domom žene koja samo iznosi svoje protivljenje skretanju države u fašizam? Naravno da jest. Umjesto što su policajci mirno slušali i sudjelovali u performansu grupe neonacista.
Je li normalno da ministar branitelja poruči tako ugroženoj političarki neka pazi što govori i „ublaži agresivnu retoriku“? Jer oni su ti – ta vlast – koja će odrediti mjeru slobode govora i gušiti sve što se ne uklapa u tekuću profašističku, to jest lukavo fabriciranu domoljubnu matricu, naročito na planu kulture ili odnosa prema Srbima. I budući da su s „napipavanja“ i davanja „samo jedne pilule“ prešli na otvorenu fašizaciju države, posijali priličnu količinu straha, nemalo se vladajuća elita iznenadila velikom antifašističkom maršu s više hiljada ljudi koji su digli glas protiv povratka Hrvatske u najcrnji mrak ustaške NDH. Potpuno zaprepašten masovnim otporom građana protiv zabrane kulturnih događanja, napada na Srbe, fašizacije društva, premijer je konačno skinuo masku, nasrnuo na ljevicu i antifašiste, te ogorčeno lanuo kako je njegov HDZ „zadnja brana normalne Hrvatske“.
A što bi to bila normalna Hrvatska? Ona koja bezglavo tone u ideološki mrak, u neobuzdanu korupciju pa se visoki činovnici vlasti, kao u dobroj satiri, potkupljuju od strane mafije kobasicama, jelenjim odrescima i gomilom para, poput upravo uhapšenog šefa Državnog inspektorata. U pravu je stoga premijer – HDZ doista jest brana normalnoj Hrvatskoj, onoj u kojoj „fini“ hadezeovac iz Splita neće moći učesnike antifašističkog protesta nazivati „škovacama“ i „gamadi jugoslavenskom“, a ministar obrane, mračni proustaški lik, marš građana prozvati „antihrvatskim skupom“. Ili neki župan izjaviti da je napad crnokošuljaša na učesnike srpskih kulturnih priredbi „puno manje zlo od antifašističkih skupova“.
I što je najgore, ta je „gamad jugoslavenska“ na svom protestu nosila partizansku zastavu sa zvijezdom petokrakom, pa još i neke parole na ćirilici. Ćirilica kao znak solidarnosti sa Srbima kao najčešćom metom nasrtaja neoustaša, a petokraka kao vječita oznaka radničke i antifašističke solidarnosti diljem svijeta. Ali instruktori onih koji su pušteni s lanca da napipavaju teren dobro znaju da je vraćanje Hrvatske korijenima njenog fašističkog razdoblja i despociji jedne partije nemoguće bez revizije povijesti, pa otuda i prezir prema hrvatskom antifašizmu, autentičnom i jedinstvenom u tada okupiranoj Evropi, i laž o zabrani upotrebe petokrake u evropskim državama. No, ne boji se ova već rubno u totalitarizam ogrezla vlast ni petokrake, ni partizanskih zastava, ne, gnjevu je ishodište u potpunoj zatečenosti pred odsustvom straha kod desetak tisuća građana kojima je dosta da granice slobode diktiraju horde crnokošuljaša i ohola, koruptivna vlast. Proizvođači straha jesu brana normalnome društvu. Samo što brana, čini se, polako postaje porozna.
