Iako su „u mene“ ženska djeca, a još k tomu i sitna (ali je zato krupna žena) neki virus ih je zarazio nogometom, pa po cijele dane nosaju karikaturalne prikaze igrača raznih nacionalnosti i lijepe u album koji se zove Brazuka. To me vrati u djetinjstvo, te se sjetim sličica koje sam skupljao kad sam bio klinac. Tematski su također pratile Svjetska prvenstva u nogometu (Argentina 78, Španjolska 82), ali meni su bili draži albumi koji su se zvali „Fudbaleri i timovi“, a pratili su 1. i 2.ligu bivše Juge. I danas ih volim pogledati te se prisjetiti starih igračina ( Pape, Pižon, Baka, Zeko ,Muto ...); kostolomaca (Banković, Hatunić, Serpak, Miročević...); igrača šaljivih imena (Milojica Tripković, Milijan Tupajić, Mehmed Buza...); velegradova i centara poput Hrasnice, Trbovlja, Aranđelovca, Leskovca, Visokog, Kosovske Mitrovice, Pljevlje i Kavadaraca koji su iz ondašnje perspektive izgledali udaljeno, ogromno i apstraktno kao danas Abu Dhabi, Camberra ili Wellington, na primjer.

Svi su oni bili sastavni dijelovi ondašnje močvare koja se zvala FSJ (Fudbalski savez Jugoslavije). Utakmice i prvenstva  su se namještala učestalo, prvaci krojili za „zelenim stolom“, mućkalo, potplaćivalo, vrbovalo i lagalo na svim razinama. Reprezentacija se sastavljala po tzv. nacionalnom ključu, da svi budu zastupljeni, ali da niti jednih (osim Jugoslovena) ne bude previše. Kada bi kojim slučajem neki prosječni redatelj prelistao zapisnike sa sastanaka koji su se održavali na Terazijama pod vodstvom jedinog, nezamjenjivog i neponovljivog Miljanića, poslužili bi mu kao idealan scenarij za snimanje blockbustera koji bi bio u najužem kandidacijskom krugu za Oscara. Ali, u tadašnjoj močvari, dva pravila su bila zlatna i vrijedila su za sve sudionike u natjecanjima: niti jedan igrač nije mogao ići u inozemstvo i prodati svoje nogometno znanje kapitalistima dok nije napunio 27 godina života, i svaki nogometaš (osim ako se prezivao Mužinić ili Žungul) morao je odslužiti kadrovski rok u JNA. Čak i u majčici Rusiji ponajbolji košarkaš svijeta Sabonis  inače Litavac ) vješto je izbjegao vojsku zahvaljujući poljoprivrerdnom fakultetu koji je navodno upisao, ali u našoj tadašnjoj državi to je bilo nemoguće.

Nogometaši su tada bili istinske zvijezde i poznati u cijeloj državi, pa tko se uspio ugurati makar i na klupu bilo koje nogometne družine saveznog ranga bio je vrijedan divljenja, poštovanja, a često puta i predmet zavisti. Drugačija su bila vremena pa ondašnji klinci nisu imali drugih mogućnosti i razonoda osim da trampe sličice fudbalera po cijeli dan. Half liniju niškog Radničkog, navalu OFK Beograda, 11-oricu Rijeke, Osijeka ili Hajduka iz tih dana, izrecitirti će gotovo svaki nogometni navijač  toga doba (ako je živ, naravno ),a afro frizure, fudbalerke, krpene majice i smrtno ozbiljne face neizbrisivo se i trajno urezuju u pamćenje. Kada bi čelno društvo današnje močvare odlučilo izdati prigodni album na temu 1. I 2. Hrvatske lige mislim da ne bi uspjeli prodati ni onoliko primjeraka koliko ima nogometaša u toj razini natjecanja. Možda jedino da ih slika u karikaturi (poput Brazuke), jer osim Šimunića, Krstanovića, Vugrineca i onog Benka što je otišao, većina današnjih mladića koji se bave nogometom likom i stasom asociraju ne neke druge sportove. Močvara se i nije mnogo promijenila. Ova današnja još je nekako dublja i veća, iako joj je tržište i prostor za manipulacije sužen. Nas Brođane to ne treba biti briga. Biti će što bude. Važno je samo da je u našem rukavcu (ZNS BPZ) sve transparentno i pošteno.

Jedini problem nastaje zbog upornog insistiranja ministra Linića da se instaliraju fiskalne blagajne i „sve kuca“, a još nije poslao šifre na koje će sudačka organizacija fakturirati sistem „ taksa na taksu“ tj. operativnu radnju kada se suce ne kupuje (pa zaboga, tko u Brodu može kupiti suca ?), nego ih se samo pošteno nagrađuje za dobro obavljeni posao. Sistem „tri za tri“  izuzet je iz sudačke organizacije i fiskalizacije, te se ugovara i naplaćuje po starom nepisanom pravilniku, a može se (u iznimnim slučajevima) obavijestiti i odgovorna osoba u ZNS-BPZ. Blažena bila socijalistička vremena kada su pošteni  nogometni djelatnici rješavali sudačku problematiku hrastovim trupcima, svinjskim polovicama, večerom u „Parku“, njemačkim markama, ugodnim ćaskanjima s animir- damama na servisnoj stanici u Brodskom Vinogorju. Danas je to sve otežano, jer sve mora biti javno, te proći radovnu zakonsku proceduru, a i nema više Parka, servisa, njemačkih maraka. Tu i tamo se nađe pokoja kurva , ali one više nisu na cijeni. Malo ih je pregazilo vrijeme. Pa, zaboga, prošlo je puno  otkad su nastupile demokratske promjene.

Radi što bolje kontrole situacije i urednog vođenja klubova koji se utapaju u močvari i traže spas od UEFE i FIFE (svi oni prde u istu tikvu), čelnici ŽNS BPZ-e su se dosjetili, te im omogućili da u svoje skupštine i radne organe mogu pridružiti članove sudačke organizacije, pa tako nogometni suci u našoj županiji, osim što dijele pravdu i nepravdu na terenima, još moraju preuzeti i dio brige za vođenje klubova i njihovu problematiku. A inspektorima koji bi to trebali kontrolirati i sankcionirati omogućeno je, radi boljeg uvida u situaciju, da na seoskim utakmicama djeluju u službi delegata i s time malo poboljšaju kućni budžet, a svoje ogromno iskustvo i poštenje koriste u Komisijama županijskog saveza, naravno besplatno, jer plaću dobivaju u Ministarstvu znanosti obrazovanja i sporta. Sve u svemu, nimalo obećavajuća situacija glede isušivanja močvare. Potpuno suprotno - kao da se još više navodnjava.