Ugledni kolumnist Boris Dežulović tvrdi da će se hrvatskim braniteljima i legendama Domovinskog rata već za dvadesetak godina klinci podsmjehivati i zbijati šale na njihov račun te upućuje na razmišljanje da isto tako možemo pratiti razvoj situacije na zelenom terenu i zbivanja oko najdraže nam i jedine nogometne vrste, „repke“, ili hrvatskog nogometnog predstavništva, kako se govorilo u doba NDH-azije.

Doista, situacija je bizarna i nesvakidašnja. Golovi padaju, rekordi se ruše, pobjede i uspjesi nižu, a čak su i igrači koji nastupaju u državnoj selekciji odabrani baš onako kako bi prosječni hrvatski navijač, koji je svakim danom sve siromašniji (i gladniji), htio. Svi će se složiti da, unatoč svemu, nešto ne štima, odnosno da je nešto trulo u državi Hrvatskoj. To dokazuju izjave izbornika, pojedinih igrača i odgovornih ljudi u Savezu koji umjesto da uživaju u nedvojbeno velikim uspjesima i ostvarenim rezultatima te ubiru lovorike od svoga rada unaprijed traže alibi za eventualne neuspjehe koji će prije ili kasnije doći. Za nogometnu reprezentaciju Hrvatske više nego i za jednu drugu sportsku selekciju trebalo bi vrijediti torcidaško načelo „I kad gube i kad tuku“, baš zbog politike koja je do srži upletena u događaje u i oko nje, bivših igrača, funkcionera, radnih ljudi, građana, seljaka, klerikalaca, agnostika i ateista, pa ako hoćete i ratnih veterana, bivših i sadašnjih generala te Ćire Blaževića i ostale svite koja se rado njome kiti.

Sama pomisao na činjenicu da se utakmica može i izgubiti stravična je u zemlji u kojoj se ministrima prijeti smrću. Što bi bilo da se slučajno nije igralo u metropoli? Koji još gradovi (osim Osijeka i Slavonskog Broda) mogu garantirati sigurno odigravanje kvalifikacijske nogometne utakmice u državi koju biciklist rekreativac ispedelira za 3 dana? Što će se dogoditi ako se plasiramo, a što ako, ne daj Bože, ne odemo na sljedeće Europsko prvenstvo (EP)? Tražeći odgovore na ova i slična pitanja, nogometnim sladokuscima omogućeno je više nego ikada da se raduju nadmetanju na terenu, golovima, slobodnjacima, klizećim startovima, driblinzima i sportskoj (ne)sreći, jer u ovoj igri svi oni koji vole nogomet jednostavno ne mogu izgubiti.

Cjelokupna situacija sve više podsjeća na 1990. godinu i predvečerje Svjetskog prvenstva (SP) u Italiji, kao i povečerje SFRJ koje se događalo u isto vrijeme. Jugoslavenska nogometna reprezentacija predvođena „Švabom“ Osimom, Ivicom Čabrinovićem i Džemaludinom Mušovićem otpraćena je na SP upravo iz Zagreba gdje se odigrala generalna proba protiv Nizozemaca. Bila je to skupina igrača iz Beograda, Sarajeva i Podgorice koja se tada Titogradom zvala, pojačana sa Zoranom Vulićem koji je igrao u životnoj formi. U životnoj formi bili su tada i hrvatski navijači; ujedinjeni i spremni za Domovinski rat složno su izviždali jugoslavensku himnu „Hej Slaveni i ostali“. Stariji navijači, pa i oni srednje dobi, sjetit će se sjaja u očima i radosti kada je „Jugoviće“ nakantao Njemački Simplon Express i natjerao ih da se već u prvoj utakmici na SP-u osjećaju kao lokalni voz „Beograd-Požarevac“, kako reče legendarni Milojko Pantić koji je imao čast prenositi utakmice bivše Kraljevine SHS, kao i da prekrsti sadašnjeg predsjednika NSH-e Šukera u Dragoslav, na što se ovaj nije bunio. Kasnije se reprezentacija „Juge“ rekuperala i odigrala dobar, na trenutke i odličan turnir, nadigravši Španjolsku i ostavši nepobijeđena i protiv moćne Argentine (ispali su tek na jedanaesterce) predvođene s „Malim Zelenim“ Maradonom. Navijači u Hrvatskoj bili su sretni iako su znali da sve skupa neće još dugo potrajati. Zvone Boban već je centrirao onog milicajca na Maksimiru. Čekalo se još samo da Zvezda bude prvak Europe, Hajduk otme kup i Torcida svečano zapali plavo-bijelo-crveni barjak te da „tvorevina“ nakon 45 godina zauvijek nestane.

Iako je vremenski otklon 20-ak godina kraći, sve su indicije da će se povijest ponoviti. Ako nas rezultati budu mazili - dobro, bit ćemo sretni i zadovoljni, a ako zašteka, nećemo se previše buniti jer će se pokazati da tekstovi na ovom i sličnim portalima nisu objavljivani uzalud. „Samo da rata ne bude“, što bi rekao Đole Balašević.  Godine 1991. situacija je eskalirala,  eksplodirala, dok je danas prisutna  opasnost da sve ne implodira i  uruši cijeli sustav iznutra ili po narodski ode u P.M.

Novac nije problem jer novca nema. Ni navijači nisu problem jer je i njih sve manje. Nisu problem ni Šimunićeve brigade, jer one su spremne. Problem je jedino neizvjesnost koja se iz šatora u Savskoj prenosi i na nogometne terene i žalosno bi bilo da se za 20 godina ispostavi da je kolumnist s početka priče bio u pravu. Gastronomskim rječnikom to mnogo ljepše zvuči: Na tvrdo zapečeni biskvit (teren), namazati smjesu griza i pudinga (igra), zatim dodati kiselo voće (mito i korupcija), premazati smeđim šlagom (NSH), dekorirati bijelim prahom (pravnik) i flambirati 30-45 godina (nacionalizam). Uživancija je zagarantirana.

nogometplus