Tvrdnja da je Jeffrey Epstein bio „upravitelj imovine” Vladimir Putin zvuči toliko ekstremno da gotovo sama sebe diskvalificira. Ipak, upravo takva formulacija završila je u naslovima dijela zapadnih medija, nakon objave novih dokumenata američkog Ministarstva pravosuđa.
Problem, međutim, nije u tome da su dokumenti krivotvoreni, nego u tome kako su interpretirani. Razlika između obavještajne bilješke i dokazane činjenice namjerno je zamagljena, a rezultat je narativ koji više sliči političkom oružju nego novinarstvu.
U samim dokumentima ne postoji nijedan čvrst materijalni dokaz da je Epstein ikada upravljao Putinovim novcem, imovinom ili financijskim strukturama.
Sporna tvrdnja dolazi iz FBI-jeva izvješća temeljenog na iskazu povjerljivog izvora. To je klasičan obavještajni input. Nešto što se bilježi jer može biti relevantno, a ne zato što je potvrđeno. U normalnom sustavu takva informacija ostaje označena kao neprovjerena. U medijskom sustavu koji funkcionira na klikovima, ona postaje „otkriće”.
Epsteinovi e-mailovi dodatno hrane iluziju moći. Iz njih je jasno da je godinama pokušavao doći do Putina, raspitivao se o vizama, spominjao „prijatelje”, predlagao sastanke, večere i teme poput digitalnih valuta i geopolitike.
No ono što se uporno prešućuje jest činjenica da ti mailovi ne potvrđuju nijedan stvarni susret. Oni prije svega otkrivaju Epsteinovu opsesiju približavanjem globalnoj moći i njegovu potrebu da se drugima predstavi kao netko tko ima izravan pristup vrhu svjetske politike. Drugim riječima, vidimo pokušaj, ali ne i rezultat.
Ispada da je Epstein prvo upravljao imovinom, a onda molio da se upozna s Putinom. Logika na rezervi.
U toj točki u priču ulazi Federal Bureau of Investigation kao institucija čiji interni dokumenti, izvučeni iz konteksta, dobivaju težinu sudske presude. FBI u svojim izvješćima ne tvrdi da je nešto istina, nego da je izvor nešto rekao. To je nijansa koju obavještajni profesionalci razumiju, ali koju mainstream mediji sustavno brišu. Kada se ta nijansa ukloni, dobiva se konstrukcija u kojoj je Epstein prikazan kao financijski operater Kremlja, a Putin kao figura koja se već godinama potajno oslanja na zapadnog kriminalca. Takva slika savršeno se uklapa u već postojeći politički okvir i upravo zato se nekritički prenosi.
Posebno je indikativno što se iz cijele priče izostavlja ključno pitanje – gdje su tragovi novca. Ako je Epstein upravljao imovinom ruskog predsjednika, morali bi postojati fondovi, posrednici, offshore strukture, banke, barem fragmenti financijskih tokova. Ništa od toga nije predočeno. Umjesto toga, javnost dobiva kombinaciju e-mailova, tuđih tvrdnji i interpretacija koje se međusobno pojačavaju, ali se ne potvrđuju.
Dodatni sloj konfuzije stvara se ubacivanjem elemenata poput navodnih veza s ruskim službama. Takvi motivi uvijek funkcioniraju jer zvuče moćno i mračno, ali u ovom slučaju služe više kao dimna zavjesa nego kao dokazni materijal. Epstein je nesumnjivo bio kriminalac, manipulator i čovjek koji je živio od stvaranja osjećaja vlastite važnosti. To, međutim, ne znači da je bio financijski skrbnik jednog od najzaštićenijih ljudi na planetu.
Na kraju, ova priča manje govori o Putinu, a više o zapadnom informacijskom prostoru. Pokazuje kako se obavještajni fragmenti, kada se izvuku iz svog prirodnog konteksta, mogu pretvoriti u politički narativ koji se samoodržava. Ne laže se nužno otvoreno; jednostavno se bira ono što odgovara i ignorira ono što nedostaje. Rezultat je publika uvjerena da čita „činjenice”, dok zapravo konzumira pažljivo složenu interpretaciju.
Ako išta, slučaj Epstein–Putin trebao bi biti lekcija o potrebi brutalno precizne razlike između dokaza i insinuacije. Bez te razlike, novinarstvo prestaje biti korektiv moći i postaje njezin produžetak. A to je, dugoročno, opasnije od bilo koje pojedinačne laži.
Mediokriteti i kriminalci
Zaključno, dodatna dimenzija koja se u cijeloj ovoj priči gotovo uopće ne problematizira jest banalna, ali razotkrivajuća činjenica: analiza Epsteinovih e-mailova pokazuje da je riječ o izrazito nepismenoj i površnoj osobi.
U njegovoj korespondenciji redovito izostaju velika slova, razmaci iza i ispred zareza su kaotični ili nepostojeći, rečenice su stilistički neuredne, često gramatički pogrešne i intelektualno banalne.
To nije stvar estetike, nego kognitivnog obrasca. Takav način pisanja odaje osobu bez discipline mišljenja, bez osjećaja za strukturu i bez osnovne jezične preciznosti.
Upravo zato djeluje gotovo apsurdno da se isti taj čovjek u medijima prikazuje kao netko tko ravnopravno komunicira s vrhunskim akademicima, znanstvenicima i intelektualnom elitom Zapada. Te dvije slike nisu kompatibilne.
Mnogo je uvjerljivije tumačenje da Epstein nije živio u svijetu intelektualne izvrsnosti, nego u svijetu mediokriteta koji se međusobno prepoznaju po moći, novcu i kompromitaciji, a ne po znanju ili dubini.
Takvi krugovi često proizvode iluziju važnosti, dok se u pozadini odvijaju kriminalne radnje, ucjene i trgovina utjecajem.
U tom kontekstu, Epstein ne izgleda kao sofisticirani financijski strateg globalnih lidera, nego kao tipičan primjer površnog manipulatora koji je zahvaljujući novcu i kompromitirajućim vezama dobio pristup ljudima daleko ozbiljnijima od sebe.
To je možda i najrazorniji zaključak cijele afere: ne da je svijet vođen genijalcima u sjeni, nego da se prečesto vrti oko opasno banalnih likova koji nikada nisu trebali biti blizu centara moći.
