Namjestilo se tako da se za praznik rada sjetim anegdote o spuštanju radnog elana. To se namjestilo manje zbog radnog elana, a više zbog anegdote. Namjestilo se, jer već dugo hoću da napišem nešto u prigovor onima koji se u javnom govorenju ograđuju od upotrebe anegdota.
Ponekad se nađem među slušaocima neke tribine o nekome ili o nečemu, a tu se zna pojaviti neki govornik koji odmah stavi na znanje kako on radije ne bi da u svom govoru upotrebljava anegdote. To kako to kaže nazvao bih prenemaganjem, kratkim prenemaganjem, ima i kratkih prenemaganja. To kad ritualno, na početku izlaganja, kao da se izuva pred ulazom u kuću, objavi kako se kloni anegdota. I onda, čuvajući se anegdote, u pravilu izgovori nešto da je bolje bilo da ništa nije govorio.
Od anegdote se u pravilu prenemažu intelektualci. Tice bi ga znale, koji ih strah obuzme pred njom. Po mojem iskustvu (jer relevantnih istraživanja nema, ili nisam na njih naišao) ti takvi i te takve anegdotu smatraju nižim sredstvom, nečim prizemnim. Smatraju je svojtom sa vicem, a viceve se listom smatra nižim umijećem. Ustravljenicima anegdote stalo je da se predstave i prikažu misaonijim nego što bi im anegdota mogla osigurati. Ne znam koji bi drugi motiv bio važan. Htjeli bi da budu Hegel, ne bi da budu Nietzsche.
Nietzsche je, naime, bio pristalica anegdote. On je iz opisa jedne historijski prohujale strasti načinio maksimu za budućnost: sistemi filozofa i njihova učenja ionako su pobijeni; ono što tu još može biti zanimljivo jest ono lično kod njihovih autora. Pa poantira Nietzsche: “Iz tri anegdote moguće je dati sliku jednog čovjeka: pokušavam iz svakog sistema izdvojiti tri anegdote, a ostatak ispuštam.”
Bilo bi zanimljivo znati zašto se gore spomenuti intelektualci osjećaju tako da se unaprijed odriču nečega što im se ne samo ne bi zamjerilo, nego bi se više moglo svidjeti nego ne svidjeti. I to se toga odriču kao da je opasnost od upotrebe anegdote takva da će ih, valjda, stići podozrenje onih koji ih slušaju, a s podozrenjem i možebitno kinjenje da se nisu spremili za izlaganje, koje im je upalo u čast, kao kad drvosječi upadne sjekira u med. Možda zaziru od toga da se upuste u podrobnosti anegdotske građe koja ne proizlazi iz pojedinačnosti već iz posebnosti slučajeva.
Među njima ima i profesora, fakultetskih profesora. Neki predaju i na filološkim katedrama. Imalo bi smisla takve podsjetiti da je anegdota književna vrsta, i da se za nju može kazati osim drugih stvari i ono što se kaže o vatri i vodi: dobar sluga, opasan gospodar. No oni koji se u prenemaganju protiv anegdote javljaju za riječ, ovu ne uzimaju ni za slugu.
Anegdota je kod takvih i pastorče i siroče. Nedavno sam, na predstavljanju jedne biografske knjige o jednoj glumici čuo predstavljačicu koja se ograđuje od toga da o knjizi govori anegdotski, te da, dapače, radije to izbjegava. A cijela je ta knjiga niska bisera od anegdota.
Anegdota je grčka riječ, i na grčkom glasi ἀνέκδοτον, anékdoton. Riječ je pridjev, složen od negacije a(n) i ékdoton i znači “neobjavljeno”, dakle ono što ostaje za kazivanje. Od pridjeva se dakako mogu praviti imenice, pa bi imenica glasila το ἀνέκδοτον, to anékdoton, srednjega je roda i znači “ono što nije objavljeno (napismeno)”. Tako bi ona imala označavati ono što nije u knjigama, ili nije objavljeno, to jest još nije i možda ne treba ni biti objavljeno.
Od toga se značenja anegdota davno odvojila, i davno je ušla u objavljenosti. Riječi imaju svoje sudbine. Danas leksikoni književnosti kazuju da je anegdota kratka, izvorno usmena pripovijest o neobičnom događaju koji se – vjerodostojno, ali nepotvrđeno – zbio nekoj poznatoj osobi i zbog svog duhovitog ishoda ostao u sjećanju. Postoji sila zbornika anegdota na svim jezicima u knjigama na dobrom papiru i dobro uvezanim.
Učvrstilo se mišljenje da je naziv anegdota prvi upotrebio Prokopije, savjetnik Justinijanova vojskovođe Belisara (Belizara, Velizara). On je svoju neobjavljenu optužnicu protiv Justinijana i njegove žene Teodore (polovina 6. stoljeća naše ere) naslovio Anekdota, a u njoj je zapisao i opisao stravu dvorskih spletki, prevara, izdaja i ubistava. Car i carica su u Anegdotama demoni koji se hrane ljudskim mesom. Nije pošteđen ni sam Belisar ni njegova žena Antonina. U filologiji je naziv za taj katalog i “Tajna historija” i “Antipovijest”.
Tako su anegdote na početku postojanja pod tim imenom bile otrovne zgode o sramotama i nečasnostima. One su postojale i prije no što su tako prozvane, bile su svakako i vedrije, i imale su drugo ime, najčešće apophthegmata. To je množina od apophthegma (ἀπόφθεγμα) i predstavlja kratku zgodu u prozi sa obaveznom poantom.
Rodonačelnik vrste je Plutarh i njegovi zapisi danas poznati pod naslovom “Moralia”. Iz njih je ovaj primjer: “Kad je neki brbljavi frizer upitao Arhelaja kako želi da ga ošiša, Arhelaj je odgovorio: ‘šutke’!” Da je ovo kazivao Lukilije ili Martijal, bilo bi načinjeno u stihovima, i zvalo bi se epigram. Plutarhovu liniju nastavilo je mnogo autora: kratko, poantirano, pamtljivo. Apoftegme žive i pod svojim imenima, ima debelih knjiga po Evropi, koje nauka svrstava u zbirke anegdota.
Anegdota je važan književni fenomen. Jakob Burckhardt smatra da je čitavo grčko poimanje povijesti obilježeno anegdotskim kazivanjem. Herodotove “Historije” su ponajprije zbirka anegdota. Jer je Grcima bio dalek osjećaj za egzaktnost, sa više strana je utvrđeno da bi njihove povijesne knjige teško mogle izdržati provjeru moderne kritike izvora. Ali one zato nisu manje vrijedne, jer se drže drugog kriterija, onoga što Burckhardt zove karakteristično-tipičnim.
I filozofija ima početke u anegdotama. Diogen Laertije je svojim djelom “Životi i mišljenja slavnih filozofa” dao trajan dokaz da je i povijest filozofije anegdotsko polje. Anegdote su konstanta filozofskih učenja još od vremena kad je filozofija bila više fizika nego filozofija. Njome se služe i veliki istraživači, oni u čija otkrića nema sumnje.
Na primjer Darwin, u svojoj “Autobiografiji”: “Pristajanje bilo kakvoj disciplini na Cambridgeu nije mi donijelo ni približno toliko želje, niti mi je dalo toliko zadovoljstva, kao skupljanje buba. Bila je to čista strast prema skupljanju, jer ih nisam secirao i rijetko sam upoređivao njihove vanjske karakteristike s objavljenim opisima, već sam ih imenovao kako god.
Evo dokaza moje revnosti: jednog sam dana, nakon što sam otkinuo staru koru, vidio dvije rijetke bube i zgrabio jednu u svaku ruku; tada sam vidio treću, nove vrste, koju nisam mogao podnijeti da izgubim, pa sam onu koju sam držao u desnoj ruci stavio u usta. Jao! Izbacila je neki intenzivno ljutkasti fluid, koji mi je spalio jezik tako da sam morao ispljunuti bubu van, koja je bila izgubljena, kao i treća.”
Da se vratimo obaranju radnog morala. Heinrich Böll pripovijeda kako se nekom turisti desilo da u luci na zapadnoevropskoj obali probudi ribara, siromašno obučenog, koji je spavao u svom čamcu, i krenuo da ga fotografira. Turista je vrlo ljubazan, ispituje ribara o današnjem ulovu i saznaje da ribar, uprkos povoljnim uslovima, više ne želi da izlazi jer je zadovoljan onim što je ulovio.
Turista ne razumije zašto ribar ne želi da još više izlazi na pučinu kako bi zaradio više i dugoročno izgradio uspešan ribarski obrt.
Kaže mu da bi, kad dostigne vrh poslovnosti, mogao da se povuče i da nadugo leškari i drijema u luci. Ribar mu odgovori da on to već sada može i da mu dodatni napori nisu potrebni.
Heinrich Böll je svoju pripovijetku naslovio “Anegdota za spuštanje radnog morala”. Anegdota u naslovu ukazuje na autorovu svijest da je građa fikcionalna i time od čitaoca traži razumijevanje i naklonost da bude uvrštena u anegdote, što je po strogoj definiciji ne bi automatski zapalo.
Više anegdota pristaje i dizanju i padanju radnog morala.
