Jedan od osnivača beogradskog tjednika “Vreme”, novinar, kolumnist i analitičar Miloš Vasić, preminuo je u subotu u Beogradu poslije duge i teške bolesti, a od njega se, životnom i profesionalnom kronologijom oprostio umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Lino Veljak, nazvavši ga novinarskim bardom na “našim prostorima”, koji se odlučno usprotivio zločinačkom režimu Slobodana Miloševića.
Sjećanje Line Veljka na preminulog Miloša Vašića prenosimo u cijelosti.
In memoriam
Miloš Vasić (Beograd, 4. 1. 1947. – Beograd, 25. 9. 2021.)
Smrt jednoga od novinarskih bardova na “ovim našim prostorima” Miloša Vasića simbolizira definitivan kraj epohe obilježene propadanjem jednog poretka i urušavanjem zajedničke države, sljedstvenim ratovima i nezamislivim zločinima, beščašćem mnogih, ali i odvažnošću svih onih koji su smogli moralne snage da se odupru nadolazećem zlu. Miloš Vasić bio je među najistaknutijim predstavnicima srbijanskih novinara i publicista koji su u ključnom razdoblju kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina odlučno odbili služenje zločinačkom režimu što ga je inkarnirao Slobodan Milošević i koji su snagama što su im stajale na raspolaganju beskompromisno (ali ujedno analitički i empirijski besprijekorno dokumentirano) denuncirali karakter tog režima.
U rodnom je gradu studirao filozofiju i premda je bio među najistaknutijim studentima svoje generacije nikad nije dovršio studij; životni putevi odveli su ga na drugu stranu; često se šalio da od škole ima završen veliki odmor i milicijski kurs (naime, u jednom razdoblju svojega studentskog života radio je kao pripadnik prometne policije). No, filozofiji (posebno stoičkoj) ostao je privržen cijeloga života a neće biti nikakvo pretjerivanje ako se ustvrdi da mu je upravo njegova filozofijska formacija pružila one intelektualne kompetencije na temelju kojih se profilirao kao jedan od najkvalitetnijih istraživačkih novinara u cijeloj regiji.
Iz ljubavnih se razloga preselio u Zagreb, gdje je radio na produkcijskim i sličnim poslovima na tadašnjoj Televiziji Zagreb, da bi se – iz istovjetnih razloga (o čemu svjedoči njegov djelomice autobiografski roman Ptica panike, objavljen koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća u izdanju zagrebačke “Mladosti”) 1972. vratio u Beograd, priključivši se redakciji tjednika NIN. U NIN-u je ostao sve do 1990, kada je bio među onima koji su odbili sudjelovanje u ratnohuškačkoj kampanji tadašnje redakcije, te se s njima pridužio ideji znamenitog odvjetnika Srđe Popovića da se pokrene novi neovisni i kritički tjednik. I tako je svjetlost dana ugledalo Vreme, list koji je u onim mračnim vremenima (uz dnevnik Borbu) predstavljao glas razuma i ljudskosti u zločinačkim likovima okupiranom Beogradu. Vreme je tada svijetlilo u mraku, nudeći nadu da ljudsko dostojanstvo nije do kraja ugušeno, čak ni u gradu u kojem su isplanirani svi oni zločini i agresivni ratni pothvati (sve do genocidnih radnji), s čijim se posljedicama još i danas suočavamo.
Miloš Vasić je u Vremenu (a kasnije i u drugim međunarodnim publikacijama) sustavno razotkrivao mehanizme proizvodnje rata i učvršćivanja diktature, posvećujući posebnu pozornost onomu što je bila njegova uža specijalnost: ulozi tajnih službi u pokušajima stvaranja Velike Srbije i održavanju kontrole nad svim dimenzijama društva. U toj su sferi dolazile do punog izražaja njegove analitičke i sintetičke moći, popraćene predanim istraživanjima svih mjerodavnih podataka. Na temelju svojih uvida u spomenute mehanizme elaborirao je nakon svrgavanja Miloševićevog režima s vlasti prijedlog da se te službe ukinu te da se institucije zadužene za zaštitu državnog poretka i borbu protiv terorizma izgrade na posve novim temeljima, bez kontaminacije udbaško-kosovskim talozima. Taj prijedlog nije prihvaćen, službe su ostale netaknute (o razlozima zbog kojih je do toga došlo moglo bi se mnogo toga reći) – i vjerojatno je to glavni uzrok nezavidna stanja u kojemu se demokracija i vladavina prava danas nalaze u Srbiji. Službe su osujetile demokratski tranziciju Srbije, na najvidljiviji način ubojstvom Zorana Đinđića. Miloš Vasić je detaljno istraživao strukturu i mehanizme njihova djelovanja, o čemu osobito svjedoči njegova obimna knjiga Atentat na Zorana. S tim i srodnim temama on je bio prisutan i u brojnim hrvatskim medijima, s kojima je godinama surađivao.
U prvim godinama našeg tisućljeća on se pored svojega glavnog istraživačkog interesa, sigurnosnih službi i sustava sigurnosti, posvetio i oblikovanju svojega impresivnog životnog iskustva u osebujan priručnik primijenjene etike (svojevrsnu kombinaciju bontona, filozofske refleksije i elemenata autobiografije) objavljivan u obliku kolumni u Vremenu a potom i kao knjiga pod naslovom Moj muški život. To je knjiga koja odgovara na pitanje: Što stariji iskusan muškarac može prenijeti mladiću koji je tek na pragu života? Vasićev odgovor na to pitanje može se sažeti o ocjenu prema kojoj se tu radi o (zapravo feminističkoj) apologiji muževnosti, suprotne od prostaštva, primitivizma i nasilništva, obilježene obavezom da budemo učtivi, fini i kulturni, tako da se muževnost u konačnici ispostavlja kao jedna arhaična riječ koja označava hrabrost, ispravnost, čast, poštenje i plemenitost, nerazdvojne od pristojnosti i od svijesti o jednakosti svih ljudskih bića.
Vrhunski stilist, pri čemu je utjecaj Krležinog izričaja prilično očigledan, Miloš Vasić je godinama svojem brojnom čitateljstvu nudio ne samo vrhunske i informirane analize nego i estetski užitak doživljen čitanjem njegovih pitkih (ali nipošto plitkih) i nerijetko duhovitih tekstova. Mnogi su me posljednjih godina pitali: Zašto Mišo više ne piše? I dodavali: Nedostaju nam njegovi tekstovi! Nisam im mogao govoriti kako on više nema snage da sjedne za kompjuter. Smrt jedne od svojih kćeri, višestruko talentirane Ane Vasić Nikolić (1973. – 1998.), a za tu je smrt bio uvjeren da predstavlja osvetu Službe njezinom ocu što je uporno raskrinkavao njihova nepočinstva, teško je preživio, a preživio je prije svega zahvaljujući pažnji i nježnosti kojom ga je okruživala njegova “zadnja i doživotna bračna družica” Tatjana Tagirov (1961. – 2017.), također značajna novinarka (Večernji list, Arkzin, HINA, naposljetku Vreme). No, Tanjinu preranu smrt nije mogao preboljeti i zdravstveno mu se stanje počelo rapidno pogoršavati. Govorio je: Čekam smrt, da se pridružim mojima milima – ali ne žurim se previše. I dočekao je odlazak iz našega svijeta, u nepoznate predjele o kojima ništa nije mogao znati, ali kojih se u skladu sa svojom stoičkom filozofijom nije bojao. A mi preživjeli smijemo se samo nadati da će Miloš Vasić imati dostojne nasljednike, mudre, hrabre i nadasve beskompromisne u potrazi za istinom i pravednošću.
Lino Veljak
