Povratak Tita u glavni grad Hrvatske ni danas sigurno nije najvažnije pitanje kojim bi se Tomaševićeva vlast trebala baviti. Ljude prije svega zanimaju životna pitanja. Ali valom je povijesnog revizionizma ta tema stavljena na stol i sada se više ne može ignorirati. Na ofenzivu crnokošuljaških sentimenata nužno je odgovoriti.
Mi smo pobijedili – tako u borbenom transu gradonačelnik Sinja Miro Bulj poziva državni vrh na Thompsonov koncert u svom gradu, nazivajući poimence predsjednika Milanovića, premijera Plenkovića, šefa Sabora Jandrokovića i zagrebačkog gradonačelnika Tomaševića “lovcima na ustaše“. Tko su to “mi“? Oni koji se služe pozdravom “Za dom spremni“. Bulj ih naziva domoljubnom Hrvatskom. Implicitno optužujući sve one koji ustaški ZDS ne prihvaćaju nedomoljubima. “Mi, domoljubna Hrvatska, pobijedili smo“, klikće. Po njemu, masovnost Thompsonova političko-muzičkog tamburanja u Zagrebu predstavlja pobjedu. “Narod je rekao svoje“, tvrdi, a on s pozicije velikog pobjednika obećava oprost i vrata je za ukrcavanje u svoj “domoljubni vlak“ milostivo otvorio.
Thompson je samo instrument
Miro Bulj ustaški je ZDS unio u hrvatski Sabor. Na vlastitu sramotu. Mnogo prije Hipodroma i njegovih političkih implikacija. Čovjek skromnog obrazovanja valjda je neke lekcije iz povijesti preskočio. Sada se pokušava udjenuti među političke profitere thompsonijade koja plavi Hrvatsku. Nije jedini koji će muzički spektakl u Zagrebu tumačiti kao neku veliku političku bitku. U ključu pobjede i poraza. Politički će grebatori tvrditi da se na Thompsonovim eventima uopće ne radi o glazbi, nego se prije svega radi o politici. Po njima, o političkom prebrojavanju. “Domoljubna Hrvatska“ protiv one druge, bez obzira na to kako je zvali. Premda se o političkim preferencijama odlučivalo na nedavnim izborima. U demokracijama narod o politici odlučuje na izborima, a ne na koncertima. A na recentnim je izborima Miro Bulj jedva obranio gradonačelničku funkciju. Ni njegova se stranka nije proslavila. Sada preko Thompsona nešto politički pokušava zgrabiti. Sam sebe proglašava pobjednikom. Iako nije ni pjevao, niti je koncert organizirao. Ali samozvanac se postavlja kao gospodar parade. Onaj koji je pozvan odlučivati o tome tko bi i kako u Sinj smio doći.
Buljov sirovi desničarski trijumfalizam bez pokrića samo je simptom stanja koje se nakon Thompsonova koncerta proizvodi u Hrvatskoj. Veliko polariziranje javnosti na temama prošlosti, prepravljanje povijesti, eskalacija revizionističkih scenarija kojima se Ustavom deklarirane vrijednosti Hrvatske faktički gaze i poništavaju. Marko Perković u pismu stranim medijima revidira vlastitu biografiju. Tvrdi da nije nacist, nego – poput Bulja – hrvatski domoljub, pa prijeti tužbama svima koji bi o tome mogli imati nekakvih nedoumica. Premda postoje cijeloj javnosti dostupni dokazi da se volio slikati uz portrete ustaških zločinaca, otvoreno govoreći o tome da simpatizira ustaše i poštuje Poglavnika. Početkom 1997. u svojim intervjuima tvrdi da “bez Nezavisne Države Hrvatske ne bi bilo ni današnje Hrvatske“ i da po onome kako su njega učili „ustaše nisu bili koljači, već uređena vojska koja se borila za neovisnost svoga naroda“. Očito su ga jako krivo učili, a sad on svojim toksičnim, proustaškim uvjerenjima truje mlade koji grnu na njegove koncerte. ZDS postaje zastava pod kojom se takozvana domoljubna Hrvatska postrojava. Ustaški pozdrav kao znak identifikacije. Thompson je u tom političkom projektu tek instrument za ostvarivanje revizionističkih ciljeva. Balvan za razvaljivanje vrata, kako bi se ustašluk razlio Hrvatskom.
Tjednik Express piše o novoj, javnosti dosad nepoznatoj odluci Visokog prekršajnog suda kojom se u korist deklariranog ustaše Marka Skeje dopušta upotreba pozdrava “Za dom spremni“ u gotovo svim prigodama vezanim uz Domovinski rat. Znači, ne samo uz komemoriranje obljetnica povezanih s HOS-om. Skejo je prije četiri godine u Kninu u crnoj uniformi opetovano izvikivao ustaški pozdrav, pa ga je policija prekršajno kaznila. Ali sud je uvažio njegovu žalbu, faktički generalno legalizirajući ZDS koji su postrojbe HOS-a devedesetih preuzele iz NDH, posve se jasno naslanjajući na nasljeđe propale fašističke države. To je udar na ustavni i demokratski poredak, tvrde za Express pravni stručnjaci, konsternirani širenjem granica upotrebe onoga što je bilo službeni pozdrav ustaškog pokreta. Tako će se na skorim obljetnicama velikih ratnih pobjeda krvavi ZDS – pod kojim je NDH počinila strašne zločine – slobodno moći izvikivati. Sve u slavu junaka Domovinskog rata. Takvu perverziju ni najveći dušmani Hrvatske ne bi mogli aranžirati.
Rehabilitacija endehazije
Nekritičkim se prihvaćanjem ustaških parola, kao da su najnormalnije, otvara put za rehabilitaciju Endehazije. Ako Hrvatska ide u revidiranje ishoda Drugog svjetskog rata, onda je i hrvatski Ustav potrebno mijenjati. Onda ni antifašističko određenje Hrvatske, kako ga je u ustavne temelje upisao predsjednik Tuđman, više ne stoji. On je cijenio antifašizam kao važnu odrednicu hrvatske povijesti. Ovi danas više cijene Thompsona i njegove filoustaške povijesne reminiscencije.
Od Tuđmanove se ideje o nacionalnoj pomirbi također odustaje. Ekstremna se, proustaška desnica devedesetih iz dijaspore vraćala u Hrvatsku, nerijetko s revanšističkim ambicijama. S idejom da bi ishod po njih loše 45. trebalo prepraviti. Rat je te planove pokvario ili, kako se danas čini, odgodio. Predsjednik je Tuđman znao da se u teškim ratnim vremenima potomci u Drugom svjetskom ratu raspolovljene i građanskim ratom razdrte Hrvatske moraju držati skupa. Djeca partizana i ustaša zajedno u obrani države, tako je tumačio potrebu ideološkog balansiranja i detanta. Ovodobni su nasljednici spremni podviti rep pred ustašolikom rekonkvistom. Oduševljeno hodočaste na Thompsonove koncerte, presvlače se u crne košulje, ZDS im je odjednom baš jedan ljubak pozdrav. Civilizacijska regresija, kakvu je svojedobno samo crni Karamarko s čela HDZ-a najavljivao, pozdravljajući namjeru o ponovnom otvaranju zloglasne Kevine jame, metafore za likvidaciju svih ideoloških protivnika.
Na recentnim je izborima Bulj jedva obranio gradonačelničku funkciju. Ni njegova se stranka nije proslavila. Sada preko Thompsona nešto politički pokušava zgrabiti. Sam sebe proglašava pobjednikom. Iako nije ni pjevao, niti je koncert organizirao. Ali samozvanac se postavlja kao gospodar parade. Onaj koji je pozvan odlučivati o tome tko bi i kako u Sinj smio doći
Aktualnom se navalom desničarskih stavova u Hrvatskoj obnavlja atmosfera verbalnog građanskog rata. Dok se ustaški pozdrav legalizira, istodobno se formiraju državna povjerenstva za komunističke zločine. Ministar obrane Anušić govori da će se Hrvatska i Europa morati mijenjati u skladu s Thompsonovim porukama i da je na Bleiburgu bilo pola milijuna žrtava. Desničarima nepoćudni koncerti sve se češće zabranjuju, a napadi i hajke sve furioznije orkestriraju. Antifašistička će ljevica, izgleda, morati u ilegalu. Junaci iz Domovinskog pokreta ni mrtve ne ostavljaju na miru. Obilaze groblja i traže spomenike koje će zarad digniteta Domovinskog rata srušiti. U nekom selu kraj Knina našli su obilježje na kojem je pokojnik u uniformi JNA, dovoljno za optužbu da veliča srpsku agresiju na Hrvatsku. DP-ovi saborski zastupnici u takvim slučajevima preporučuju upotrebu čekića. Slično su devedesetih porušili na tisuće partizanskih spomenika. Neke i velike umjetničke vrijednosti. Kojima se Hrvatska pred svijetom mogla dičiti.
Partizanske pjesme u Istri
Antifašistička je Hrvatska takvom provalom retrogradnog desnila, izgleda, zatečena. Jedva da reagira. Nakon Thompsonova koncerta na zagrebačkom Hipodromu javni su se skupovi po Istri počeli otvarati partizanskim pjesmama, nažalost stranim, a ne lijepim hrvatskim, i jako se plješće na pozdrav “Smrt fašizmu – sloboda narodu“. Ali to je malo, skoro pa ništa. Potrebno je odgovoriti potezom nešto veće simboličke težine. Možda je vrijeme za Titov povratak u Zagreb. Tamo odakle je pristajanjem bivšeg zagrebačkog gradonačelnika Bandića na desničarsku ucjenu prije osam godina izbačen. Ispravno bi ga bilo vratiti ne zato što je Josip Broz neki junak bez mane. Ali vodio je antifašistički pokret, na kojem se baštini današnja Hrvatska. Partizanskom borbom usidrena na pravoj strani povijesti, među zemljama pobjednicama, “nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske“, kako kaže hrvatski Ustav. U granicama koje je Tito osigurao, vraćajući Hrvatskoj krajeve kojih se NDH bila odrekla.
Protivnici će s pravom spominjati Bleiburg i masovne poratne zločine. Partizanska je osveta bila strašna. Ali pobjedničke je retorzije bilo i u drugim državama, što nije opravdanje, nego samo potreba za kontekstualiziranjem. Bleiburg je veliki grijeh na duši hrvatske ljevice, između ostalog i zato što se o masovnim likvidacijama poraženih godinama šutjelo. Stoga je svojedobna odluka Milanovićeve vlade o ukidanju pokroviteljstva Sabora nad bleiburškom komemoracijom bila pogrešna. Bila je nepametna unatoč pretvaranju tih skupova u ustaške derneke. Zbog čega ih je Austrija na koncu i zabranila. Titova je vlast – u prvim godinama nakon rata revolucionarna, a potom nedemokratska, ali ne i totalitarna – ranila mnoge ljude. O tome svakako treba voditi računa. Njihove je traume nužno uvažavati. To nije argument protiv Brozova povratka u Zagreb, ali je valjan razlog da se u tome bude obziran.
Gerilski Tito je već u Zagrebu
Premda se vlast u Zagrebu smatra lijevom i proglašava antifašističkom, Maršala – suprotno očekivanjima dobrog dijela svojih birača – nisu vratili. Gradonačelnik je Tomašević objašnjavao da mu to nije prioritet. Komunalne je probleme i funkcioniranje Grada s punim pravom smatrao važnijim. U međuvremenu imena je ulica očistio od ustašije, obnovljeni su Trnjanski krijesovi, Zagreb reafirmira svoje antifašističke tekovine. Povratak Tita u glavni grad Hrvatske ni danas sigurno nije najvažnije pitanje kojim bi se njegova vlast trebala baviti. Ljude prije svega zanimaju životna pitanja. Ali valom je povijesnog revizionizma ta tema stavljena na stol i sada se više ne može ignorirati. Na ofenzivu je crnokošuljaških sentimenata nužno odgovoriti. Titov bi come back predstavljao jasan odgovor, velike simboličke vrijednosti.
Gerilski Tito se zapravo već vratio u Zagreb. Njegova je impozantna brončana skulptura od 800 kilograma i dva metra visine, čuveno djelo Antuna Augustinčića, odnedavno izložena u Galeriji Forum usred grada. Tamo gdje su se uz Thompsonov koncert orile ustaške pjesme. Kustos galerije, mladi Feđa Gavrilović, rođen nadomak devedesetih, objašnjava da izložba pod naslovom “Sjećanje na pobjedu – Trg maršala Tita“, predstavlja apel protiv zatiranja antifašizma, pa i socijalizma u javnom prostoru Zagreba, a time i Hrvatske. “Tito je ovdje simbol civilizacije“, kaže. Po njemu, “uklanjanje Tita kao vođe antifašističkog otpora sa zagrebačkog trga simbol je uklanjanja svakog sjećanja na antifašizam i, posljedično, prešutne glorifikacije fašizma“. Zaključno, “danas je sjećanje na antifašizam potrebnije nego ikada“, rezolutan je Gavrilović. Nakon Thompsonova koncerta, s revizionističkim implikacijama po cijelu Hrvatsku, njegove su tvrdnje dobile na važnosti. Kukavički je bježati od reperkusija.
