Nacionalova politička analitičarka i novinarka komentira političke poteze i izjave premijera Andreja Plenkovića uoči najavljenog prosvjednog Hoda za Liku zbog ekocida
Predsjednik Republike Zoran Milanović morao bi se pridružiti prosvjednom Hodu za Liku koji će se u Zagrebu održati 5. rujna. Nakon što je na sjednici Sabora, koju je zbog ekocida u Gospiću izvanredno sazvao, HDZ-ova parlamentarna većina na šokantan način odbila sve njegove zahtjeve za rješavanje drame s odlagalištem opasnog smeća, mora podržati građane koji su svoju borbu protiv otpadne mafije umrežene s vlašću prisiljeni nastaviti, između ostaloga i na ulici, sazivanjem velikog protestnog skupa u glavnom gradu. Dosta je bilo, niste nas htjeli čuti u Gospiću, sad ćete nas vidjeti u Zagrebu, poručuju organizatori uz najavu da će se rijeke ljudi iz cijele Hrvatske sliti u njihov prosvjed.
Gruda koja se zakotrljala zbog ilegalnog odlagališta opasnog smeća u Gospiću postaje za vlast Andreja Plenkovića sve neugodnija. Pobuna je građana dobila na intenzitetu, prvo, nedavnom odlukom Uskoka da objavi zastrašujuću stručnu analizu Geotehničkog fakulteta o stanju na terenu, na mjestu na kojem je iskipano i dijelom zatrpano skoro četrdeset tisuća tona sumnjivog i, pokazalo se, toksičnog otpada. Potom je ljude dodatno revoltirao način na koji je HDZ-ova vlast problem pokušala riješiti, pokazujući da ih više od dramatičnog nalaza o situaciji na odlagalištu brinu neugodni im prosvjedi građana. Umjesto smirivanja situacije svojim su zapravo suicidalnim potezima nezadovoljstvo povećali i zaoštrili. Sve dok potpuno sramotan tijek sjednice Sabora nije isprovocirao odluku da se prosvjedi iz Like presele u Zagreb, što će ih sigurno omasoviti. Tako problem smećem zatrovanog Gospića postaje nacionalni problem. Više nije riječ o jednom gradu, nego se diljem države ljudi mobiliziraju u otporu kriminalnom biznisu s otpadom i pretvaranju Hrvatske u veliko odlagalište često tuđeg smeća i otrova. Za Plenkovićevu vlast kriza postaje sve složenija i u konačnici neizvjesnija. U recentnim su događajima mnoge maske pale i glavni su akteri drame s otpadom sada prilično jasno profilirani.
Građani – preko Like se kali pobuna građana
Premda je Lika oduvijek, od prvih višestranačkih izbora HDZ-ova utvrda, iz tog kraja danas kreće pobuna građana koja bi se po vlast Andreja Plenkovića mogla pokazati fatalnom. Buna u kojoj građani imaju glavnu ulogu. Zbog brda smeća koje je iskrcano u njihovu gradu i ozbiljna je prijetnja zdravlju i životima ljudi, pokrenuto je više građanskih inicijativa i udruga, najpoznatija „Gospić je naš dom“, koje već duže vrijeme uporno i dosad uzaludno kucaju na vrata vlasti. Premijer ih dodatno revoltira svojim suludim optužbama da histeriziraju i da su postali oružje u rukama oporbe. Premda se oni svojim angažmanom uspijevaju nametnuti političkim adresama. Potporu prihvaćaju, pa i onu koju im pružaju opozicijske stranke, ali se pametno ne daju zajahati. Danas funkcioniraju kao respektabilan protagonist protuvladinih demonstracija, možda svojevrsnog pokreta otpora u nastajanju, premda ne traže smjenu vlasti. Pokazuje se da su na neki način moćniji od opozicije. Oporbenjake u Saboru uvijek je moguće preglasati, ali teško je preglasati ljude kad izađu na ulicu.
Tumačenjem pobune u Gospiću isključivo iz vizure međustranačkih odnosa, kao pitanja fajta između HDZ-a i opozicije, Plenković otkriva da, izgleda, uopće nije uspio razumjeti kako u ovom slučaju ima problem s pobunjenim narodom. Svojim postupcima HDZ-ova vrhuška galvanizira građanski otpor u Lici
Premijer je snagu građana jako podcijenio. Upornim ignoriranjem, uvjeren da može sve što hoće, da je parlamentarna većina svaku njegovu odluku spremna ozakoniti, zapravo im pokazuje put – da jedino radikalnijim sredstvima, pokretanjem masovnih prosvjeda vlast mogu natjerati da ih čuje i uvažava. Tumačenjem pobune u Gospiću isključivo iz vizure međustranačkih odnosa, kao pitanja fajta između HDZ-a i opozicije, Plenković otkriva da, izgleda, uopće nije uspio razumjeti kako u ovom slučaju ima problem s pobunjenim narodom. Svojim postupcima HDZ-ova vrhuška galvanizira građanski otpor u Lici, odakle cijeloj Hrvatskoj danas ide pouka o ozbiljnoj snazi i moći organiziranih i udruženih građana i njihovih inicijativa.
Predsjednik Republike kao predsjednik Republike
Zoran Milanović postupio je u ovoj stvari kao predsjednik Republike. Nije žurio, dao je vremena Vladi za reakciju. Ali umjesto da krizu u Gospiću pokuša uhvatiti za rogove, premijer ju je svojim izjavama i postupcima učinio još dramatičnijom. Šef je države morao reagirati sazivanjem izvanredne sjednice Sabora. Ne zato što je u sprezi s opozicijom, kako to Plenković insinuira, nego zato što je to obaveza njegove predsjedničke funkcije. Situacija je ozbiljna, problemi s opasnim otpadom ne samo u Gospiću urgentni, Vlada kao glavni operativac u državi ne trza. Lika je Milanovića dodatno obavezala svojom potporom na predsjedničkim izborima, ali i bez toga morao bi čuti i respektirati glas građana.
Predsjednik je vrlo uvjerljivo objasnio razloge svoga zahtjeva za organiziranjem izvanredne saborske sesije. Predložio je i sasvim korektne zaključke. Zatražio je da Vlada odmah započne trajnu sanaciju odlagališta te osigura stalni nadzor i kontrolu razine onečišćenja podzemnih voda. Također da u Vladi u roku od tri dana prime građane Gospića, a u iduća dva tjedna imenuju glavnog državnog inspektora, pozicija koja već više od osam mjeseci, od hapšenja Andrije Mikulića, Plenkovićeva odabranika i pouzdanika otpadne mafije, stoji upražnjena. HDZ-ova većinska mašinerija sve je Milanovićeve zaključke odbila, da bi izglasali neke svoje bla-bla frazetine, kojima se vlast ni na što konkretno ne obavezuje. Premijeru je bilo važnije da odbijenicom ponizi predsjednika države, nego da pokrene rješavanje problema s toksičnim otpadom u Gospiću.
Strahota u Lici zgrozila je dio HDZ-ovih simpatizera i birača, pa i članova. Konsternirani su oni kojima je Hrvatska ispred partije. Kojima su narod i država važniji od lojalnosti prema jednoj stranci i njenoj vrhušci. Možda je to razlog odluke glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića da objavi po vlast vrlo nepovoljno stručno izvješće o nalazima na odlagalištu otpada u Gospiću. Ekspertiza koja je, kako tvrde politički analitičari, postala najveći trigger razbuktavanja krize s problematičnim otpadom. Turudić njeno objavljivanje škrto objašnjava: „Tako sam odlučio jer je to u javnom interesu“, kaže. Možda se duboki HDZ počne odmicati od aktualnog stranačkog vođstva. Možda kad shvate da i stranku i državu vode u propast.
Premijer Plenković i njegovo gašenje vatre benzinom
Ali Plenkovićeva kamarila ne dopušta da je muče obziri prema državi i narodu. Posve iracionalno, odlučili su vatru gasiti benzinom. Premijer je odbio otići u Gospić i razgovarati s tamošnjim ljudima. Umjesto susreta oči u oči posve im je bešćutno poslao poruku da histeriziraju. Ne priznaje ni da bi itko iz njegove vlasti mogao biti odgovoran. U prve je redove za razbijanje rasprave na saborskom odboru i za pretvaranje izvanredne sjednice parlamenta u skaredno cirkusiranje gurnuo ljude kojih bi se svaka pristojna stranka morala postidjeti. Notorni politički budalaš Zekanović, koji se otvoreno smije strahovima ljudi u Gospiću, promoviran je u Plenkovićevu udarnu pesnicu. Kao da na mjestu odlagališta cvjeta cvijeće, a ne otrovi, njegove ministrice tvrde da „poduzimaju radnje“ ili javnost skandaliziraju trabunjanjem o kancerogenosti alkohola.
Vlastitu su bezobzirnost pokazali i svojim, silom HDZ-ove većine u Saboru izglasanim zaključcima. Uz tvrdnju da „odlučno osuđuju“ nezakonite radnje vezane uz odlaganje otpada, vlast je spakirala potpuno relativiziranje opasnosti od ekološke bombe koja otkucava u Gospiću. Nema plana sanacije, nema rokova ni nekih konkretnih zadaća. U svoju su zbirku ničega spakirali i notorne laži. Tako se u HDZ-ovim zaključcima navodi da je „Sabor primio na znanje dosadašnje rezultate ispitivanja koji potvrđuju zdravstvenu ispravnost vode za piće na području Gospića“, uz tvrdnju da prema dostupnim analizama nema rizika za zdravlje stanovništva. Premda je Geotehnički fakultet decidirano utvrdio da su opasni toksični spojevi, takozvane „vječne kemikalije“, ušli u podzemne vode te da „postoji realna i očekivana mogućnost daljnjeg širenja onečišćenja“.
Ali vladajući te nalaze sustavno ignoriraju. Možda ih odluče i proskribirati. Izgleda da bi premijer Plenković mogao formirati posebno Ministarstvo istine, za širenje svoga viđenja stvarnosti. Naime, u Saboru su HDZ-ovi jurišnici svako spominjanje zabrinjavajućeg stanja sa smećem u Gospiću proglašavali lažima i kazneno kažnjivim uzbunjivanjem javnosti. Valjda bi organi represije trebali hapsiti i goniti svakoga tko se usudi kontrirati vladajućoj lakirovci. Samo istinoljubivo, instruira šef Vlade medije, dok sa svojom sljedbom javnosti distribuira falsifikate.
Opozicija – preko smeća u zbijanje redova
Osim rijetkih pojedinaca, Dalije Orešković, ali prije svega Mostova Zvonimira Troskota koji temu trovanja Hrvatske u režiji otpadne mafije već duže vrijeme istražuje i svojim nalazima animira javnost, opozicija se opasnim odlagalištima smeća nije baš nešto jako bavila, ali se – kad je priča otvorena – požurila ukrcati. U potpori građanima ne može pogriješiti. Kontriranjem HDZ-u može brusiti svoju borbenu spremnost i odlučnost i trenirati šire oporbeno okupljanje. Mora samo pripaziti da ne stvori dojam kako im je stranačka korist važnija od interesa ljudi u Gospiću i na drugim kriznim točkama. Ali avaj, tom se izazovu nisu uvijek uspijevali othrvati. U Saboru su govorili mnogo i previše, gubeći fokus, gomilom riječi na štetu političke atraktivnosti. Most će na vlastitim prvoboračkim zaslugama u provaljivanju teme opasnog otpada politički sigurno profitirati, ali oporbenom zbijanju redova svoje liderstvo nisu uspjeli nametnuti. SDP je kao najjača opozicijska stranka postao nositelj inicijative za opoziv Vlade, za što je potpise dala većina oporbenih klubova, ali ideju o manifestnom zajedničkom nastupu sa strankama političkog centra nisu realizirali.
Izgleda da bi premijer Plenković mogao formirati posebno Ministarstvo istine, za širenje svoga viđenja stvarnosti. Naime, u Saboru su HDZ-ovi jurišnici svako spominjanje zabrinjavajućeg stanja sa smećem u Gospiću proglašavali lažima i kazneno kažnjivim uzbunjivanjem javnosti
IDS se na ovoj temi najvidljivije lomio. Šef stranke Loris Peršurić prvo je izjavio da u zahtjevu za izglasavanje nepovjerenja Plenkovićevoj vladi neće sudjelovati, da bi samo nekoliko sati kasnije odlučio posve suprotno, slijedom stava svog prethodnika a sada saborskog zastupnika Dalibora Pausa, koji je na izvanrednom zasjedanja Sabora podržao Milanovićeve zaključke, izričito apostrofirajući odgovornost Vlade za ekološku katastrofu u Lici i brojne propuste sustava – od carine i inspektorata do ministarstava. Promjena stava u IDS-u zapravo je priča o tome kako HDZ zbog Gospića rapidno gubi svoje koalicijske kapacitete. Nije premijer Plenković nedavno uzeo Furia Radina za savjetnika zato što mu treba njegov konzalting, nego ga je uz honorar odlučio angažirati kako bi svojim velikim utjecajem u IDS-u cijelu stranku preveo na stranu vladajućih, prvo kao njegovih tajnih partnera, a potom, kad zatreba, i otvoreno u ešalon HDZ-ovih žetona. Možda bi i uspjelo da se IDS-ovi šefovi nisu prepali reakcije javnosti. Nakon Gospića njihovi im birači to sigurno ne bi oprostili.
Sve kad bi i pokušao, veliko je pitanje može li premijer Plenković riješiti probleme koji mu se s opasnim otpadom u Lici i drugdje po Hrvatskoj sada otvaraju. Javnost u njegovu vlast više nema povjerenja, što i njegova sljedba već otvoreno konstatira. Ministri mu posljednjih dana na sve strane zapomažu kako je nužno vjerovati institucijama. Ali manjak je povjerenja nemoguće pokrpati. Propustili su trenutak kad se to još možda i dalo popraviti. Čini se da bi za HDZ-ovu ekipu moglo postati prekasno. Pogotovo jer kukaju za povjerenjem, a rade sve da ga unište. Masovno proizvodeći osjećaj da su izdali i narod i državu.
