Pobunjene braniteljske udruge ljevicu jednače s onima koji su devedesete napali Hrvatsku. To također znači da svoje prosvjede vide kao ratno stanje. Oni su opet u ratu, samo sada na fronti unutar Hrvatske. Na koncu to znači da udar na šibenski festival nije krajnji cilj, nego treniranje obrasca. Ili kako to sami kažu, početak prekretnice za cijelu državu.
Veliki prosvjed dijela braniteljskih udruga protiv festivala FALIŠ i demokratskog funkcioniranja Hrvatske, najavljivan kao prekretnički, pretvorio se u potpuni debakl. U nedjelju se u Šibeniku okupila šačica onih koji su krenuli u zabraniteljski rat protiv sloboda – slobode izražavanja i umjetničkog stvaranja. Premda organizatori još tvrde da iza njih stoji cijela Hrvatska, pokazali su se tigrom od papira, čim im se netko usudio suprotstaviti. Furiju desnila koja cijelo ljeto histerizira Hrvatsku zaustavio je jedan čovjek s petljom. Šibenski gradonačelnik Željko Burić nije podvio rep pred kvazibraniteljskim bukačima koji su se okomili na festival alternative i ljevice u njegovu gradu. Za razliku od Benkovca, gdje je gradonačelnik odmah kapitulirao, Šibenik je stao na branik ustavnih vrijednosti Hrvatske.
“Kao što je bitka za Šibenik 1991. bila prekretnica Domovinskog rata, jer smo zaustavili neprijatelja, tako će i ovo što sada činimo postati svojevrsna prekretnica”, tako su kolovođe bune objašnjavali svoje ciljeve, ne krijući da su dio crne revolucije koja je nakon Thompsonovih ljetošnjih koncerata s ustaškim ZDS-om na zastavama jurnula Hrvatskom. Usporedba s ratnim devedesetima sve govori. To znači da organizatore festivala FALIŠ smatraju neprijateljima. Pobunjene braniteljske udruge ljevicu jednače s onima koji su devedesete napali Hrvatsku. To također znači da svoje prosvjede vide kao ratno stanje. Oni su opet u ratu, samo sada na fronti unutar Hrvatske. Na koncu to znači da udar na šibenski festival nije krajnji cilj, nego treniranje obrasca ili, kako to sami kažu, početak prekretnice za cijelu državu. Uz tvrdnju da im državni vrh, uključujući premijera, u tome pruža neupitnu potporu.
Odgovoran političar
Ali Burića nisu impresionirali. Škrt na riječima i odmjeren u postupcima, gradonačelnik Šibenika u polemike nije ulazio, ali je odmah rekao da će se festival održati kako je i predviđeno. “Ne moramo se slagati o sadržaju, ali branim demokraciju i pravo na izričaj u demokratskom društvu, sve dok se iznosi na demokratski način, bez sile i bez sukoba”, odgovorio je na zabraniteljsku navalu, pokazujući cijeloj Hrvatskoj, sve do u tom pogledu jako indisponiranog državnog vrha, kako se ozbiljan i odgovoran političar drži hrvatskim Ustavom deklariranih vrijednosti slobode i demokracije. Burić nije ljevičar, član je HDZ-a, ali je poznat kao osoba čvrstog moralnog integriteta. Uživa veliki ugled u svom gradu, gdje je nedavno četvrti put osvojio mandat. Za njim se ne vuku repovi nikakvih skandala. Upravo suprotno, prate ga pohvale. Tvrdnje da je posvećen skladnom razvoju Šibenika. U gradu se već trinaest godina održava festival ljevice, ali se isto tako uredno financiraju i ultrakonzervativne manifestacije.
U obranu je FALIŠ-a, a protiv diktata ulice, uz Burića stao veliki dio braniteljske populacije i građana. Indikativno, među ratnim zastavama koje su na svojoj presici pobunjene udruge istakle nije bilo zastave 113. brigade. Veterani legendarne šibenske brigade svoj su stijeg izuzeli, objašnjavajući – kako je Nacional u prošlom broju zabilježio – da njihova zastava “nije krpa za brisanje masnih usta po Benkovačkom sajmu”. Na otvaranju se festivala pojavio ratni zapovjednik 113. brigade Kruno Mazalin, u zagrljaju s glumcem Leonom Lučevim, kao i ratni načelnik šibenske policije Nikola Vukošić. Policija je odigrala važnu ulogu u osiguravanju uvjeta za normalan tijek FALIŠ-a, što su posjetitelji pozdravili gromkim aplauzom. Nacional je prenio i izjavu aktualnog načelnika šibenske policije Sandra Santinija da Benkovca u Šibeniku neće biti, makar njemu osobno to zadnje bilo.
Otpor nasilju
Nakon što se Burić postavio na branik pristojne Hrvatske, otpor se zlosilju zabraniteljske ofenzive počeo konsolidirati. Šibenik je pokazao da se policija pred njom – ako je volje – ne mora povlačiti. Također je pokazao da i u vladajućem HDZ-u postoje snage spremne braniti demokratsko funkcioniranje države, čak i kad u vrhu stranke toga usfali. Na Šibeniku se možda prvi put jasno pokazalo da i unutar veteranskih redova postoji duboko neslaganje s njihovim instrumentaliziranjem za potrebe desničarskih i proustaških scenarija. Na raznim stranama u društvu jača otpor nasilnom nametanju rigidnog, desnog jednoumlja. Od riječkog nadbiskupa Uzinića koji s oltara poručuje da je zarobljenost Hrvatske podjelama iz prošlosti opasna, lidera lijevih stranaka koji najavljuju kampanju protiv normaliziranja ustaškog znamenja, do Severine koja u Bruxellesu, kao hrvatsko lice europske inicijative za prava žena, drži snažan govor o slobodama, spominjući i premijera Plenkovića koji se u Europi predstavlja kao veliki europejac, dok se doma, u Hrvatskoj, kako je rekla, dodvorava desnici, posve indiferentan prema posljedicama svoga puštanja zloduha iz boce.
Nakon dužeg razmišljanja i predsjednik se Republike odlučio deklarirati. Nije baš pozvao da se konji opet sedlaju, ali je prvo primio književnika Jergovića, kojemu su grafitima na zagrebačkim fasadama ispisane poruke prijetnje, a iz Vlade mu, uz sprdnju, imputiraju manjak tolerancije, pa je potom nenajavljeno otišao u Šibenik na FALIŠ, na promociju knjige o slavnoj partizanskoj bitci na Sutjesci. Zoran Milanović se ovoga puta, posve neuobičajeno, odlučio govoriti gestama, bez izjava u javnosti. Navodno samo zato što se na premijerove provokacije ne želi dati navući. Plenković ga u posljednje vrijeme prekomjernim granatiranjem baš izaziva. Opetovano ga nazivajući proruskim čovjekom i rodonačelnikom političke polarizacije u Hrvatskoj. Podsjećajući na svojedobnu Milanovićevu izjavu “Ili mi ili oni!”, šef Vlade tvrdi da je baš on usadio teške ideološke sukobe u hrvatsku javnost. Predsjednik je države poznat po antagonizirajućoj retorici, prvi mu je mandat na Pantovčaku prošao u svađalačkom tonu. Ali Andrej Plenković zaboravlja što je bilo prije citirane izjave ili-ili. A bila je Karamarkova desničarska ekstremizacija HDZ-a i bilo je pučističko šatoraško rušenje SDP-ove vlasti. Premijer bi se toga morao sjećati, jer je i sam šatoraškom nasilju išao dati potporu.
Rukoljub Thompsonu
Pokušavajući se oprati od činjenice da je ustašluk pustio s lanca, Andrej Plenković bježi u konfabulacije. Svašta se od njega moglo čuti u posljednje vrijeme. Primjerice, svoj dolazak na rukoljub Thompsonu uoči koncerta u Zagrebu i dalje opravdava pričom kako njegova djeca vole te pjesme. Znači li to da glazbeni ukus premijerovih klinaca diktira državnu politiku? Jer na naslikavanje s pjevačem koji je široko poznat po ustaškim sentimentima Plenković nije otišao privatno, nego je na Hipodromu bio kao hrvatski premijer. Slično je šuplja i tvrdnja da ljevica, po njemu u potpunoj konfuziji i kaosu, ciljano radi na radikalizaciji i proizvodi ideološke ratove. Premijer nije primijetio da su desničari otvorili frontu posred Hrvatske. Nije registrirao ni da kaotičnost u državi sam proizvodi. Ni sa svojim se najbližim suradnicima ne može dogovoriti. Dok on tvrdi da je u Hrvatskoj sve uobičajeno, da nema provale ustašluka ni povijesnog revizionizma, ministar Anušić, usto potpredsjednik HDZ-a, Thompsonov je koncert odmah proglasio nacionalnom prijelomnicom, koja će odrediti hrvatsku budućnost. Anušić je rezolutan da će se i Hrvatska, pa i Europa morati temeljiti na vrijednostima koje mu je omiljeni pjevač definirao. Možda bi ga i u Ustav dao ugraditi.
Prilično je zbunjujuće kad se Andrej Plenković ni sam sa sobom ne može složiti. Prvo je faktički podržao zabranitelje, tvrdeći da se prema njima neki ponašaju “kao da su branili Srbiju”. Iako je posve nejasno gdje je to mogao primijetiti. Veteranska je populacija generalno jako privilegirana, i financijski i utjecajem u državi. Nekoliko dana kasnije premijer reterira, pa govori da će svjetonazorski različite grupacije, kao i dosad, živjeti paralelno u Hrvatskoj. U Vladi su izmislili novu frankenštajn formulu po kojoj osjećaji branitelja postaju mjera dopuštene slobode. Usred zabraniteljskih pohoda ministar Medved kao navodno spasonosan formulira recept kakvog nema ni u hrvatskim zakonima ni u europskoj praksi demokracije: “Da kulturi, ne zabrani, ali nemojmo kroz programe vrijeđati osjećaje branitelja i njihovih obitelji”, rekao je. Socijalni su obziri dragocjena sastavnica pristojnih država, ali osjećaji su teško uhvatljivi. Usto, pretvaranje osjećaja samo jedne društvene grupacije u kanon proizvodi drastičnu neravnopravnost u državi. Na koncu, iskustvo govori da su branitelji poput pahulja. Znaju biti vrlo uvredljivi. Neki od njih baš ovih dana galame kako su uvrijeđeni bilo kakvom lijevom idejom ili stavom. Suprotne su, tvrde, baš svemu za što su se borili. Bilo bi dobro da čujemo za što su se to oni borili, ali Hrvatska se u Domovinskom ratu borila za slobodu, neovisnost i demokratsku državu.
Premda se čini da za Plenkovićev zagrljaj s ustašlukom nema nikakva racionalnog razloga, ovoljetno se crnilo nije zakotrljalo slučajno, a nije se dogodilo ni samo zato što premijer, čovjek s najviše političke moći u državi, nije imao ni petlje ni osjećaja odgovornosti da se štovateljima povampirenog ZDS-a odupre. Ratovi oko prošlosti sjajno mogu poslužiti stvaranju dimne zavjese kojom se prikriva neugodna sadašnjost. Dok su ljudi u Hrvatskoj okupirani ponovno oživjelim avetima Endehazije, dok se tuku oko toga može li se sjajan film o velikom mirotvorcu Reihl-Kiru slobodno prikazivati ili će ga branitelji zabranjivati, ispod radara prolazi činjenica da jedna od Plenkovićevih ministrica, jedna iz plejade njegovih u korupciji uhvaćenih suradnika, ide u zatvor. Gabrijela Žalac nagodila se s tužiteljima, priznala je krivnju u čak tri slučaja, potpisala da se na ministarskom mjestu bavila kriminalom, pa je osuđena na zatvorsku kaznu od ukupno oko dvije i pol godine. Premijer se o tome ne izjašnjava. Gromoglasno šuti i o transkriptima koji su procurili iz mobitela omiljene mu Žalac, a u kojima se i problematična uloga izvjesnog AP-a spominje.
Čistka poreznika
Još je važnija velika, u vrijeme ljetnih odmora provedena čistka u Poreznom Uskoku. Dok se cijela zemlja lomi u sporovima oko crnokošuljaša, koncertnog i stadionskog ustašluka, zabrana svega onoga što se neka braniteljska grupacija sjeti napasti, premijer je odlučio smijeniti kompletan vodeći kadar u instituciji koja zbog uspješnog progona lopovluka već dugo žulja HDZ. Nema racionalnog opravdanja za tako radikalan rez. Ali ono što je svojedobno još crni Karamarko snio, Plenković je uspio realizirati. Posmicao je vrhunske profesionalce, većim dijelom zato što nisu pristali služiti njegovu uvjeravanju da afera Geodezija nije u nadležnosti europskih tužitelja (EPPO-a). Potom su zaposlenici Poreznog Uskoka potpisali pismo kojim upozoravaju na pogubne posljedice njihova kadrovskog eutaniziranja, a nakon toga se na sastanku s resornim ministrom i otvoreno pobunili, ali zasad uzalud. Premijer se tako još jednom pokazao kao predator nezavisnih, za demokratsko funkcioniranje države nužnih institucija. Uspješan kakav već jest, Andrej Plenković uspio je spojiti dvije pogube za Hrvatsku: javnost nakrcana drekom ustašluka, ispod njihove halabuke stampedo kriminala i korupcije.
