Andrej Plenković ponovno je pokazao prezir prema narodu. U subotu u Zagrebu ogroman prosvjed protiv ekocida u Gospiću i indolentnosti njegove vlasti u rješavanju tog problema. Premijer istodobno na nekom prilično nevažnom skupu u Italiji, na jezeru Como. Prizori s impresivnog skupa na prepunom Jelačić placu, na kojem se sa svih strana Hrvatske okupilo na desetke tisuća građana, paralelno s fotografijama šefa Vlade za konferencijskim stolom u susjednoj državi. Slike koje bi hrvatskoj javnosti trebale pokazati kako je on tamo bio nekim važnim poslom, a otkrivaju kako je zapravo zbrisao iz Hrvatske u društvo uglavnom nižerangiranih diplomata. Rasprava o migracijama u Europi u programu Cernobbio Foruma važnija mu je od brda toksičnog otpada koji truje Gospić i Liku. Razgovor s albanskim premijerom Ramom, jedinim sudionikom tog summita njegova ranga, preči od susreta s vlastitim narodom, koji mu je nešto važno odlučio poručiti. U svojim objavama na društvenim mrežama šef hrvatske Vlade ni jednom riječju ne komentira velike prosvjede koji se istodobno događaju u Hrvatskoj. Kao da su mu posve nevažni.
Andrej Plenković trenutno pokazuje mješavinu straha i svoje uobičajeno velike bahatosti. Uoči održavanja prosvjeda jako se čudio novinarskom koliko pitanju toliko i sugestiji da bi se kao premijer trebao pojaviti na skupu i dati odgovore na neka pitanja koja mu se postavljaju. Svisoka se podsmjehnuo ideji da bi on svojim prisustvom, kako je rekao, trebao „počastiti prosvjednike“. Premda je sam zapravo sazvao skup u Zagrebu. Demonstracije su rezultat njegove politike. Premijer je faktički pozvao ljude u Hodanje za Liku i hodanje za Hrvatsku. On je zaslužan, vjerojatno najzaslužniji, za masovnost održanog skupa. Divlje odlagalište u Gospiću, s opasnim otpadom, nastalo je u vremenu njegova upravljanja Hrvatskom, uz asistenciju njegove vlasti. Njegovi su ministri ignorirali problem, sve dok se moglo, dok se revolt građana nije prelio na ulicu. Svojom nespremnošću da čuje bilo kakav prigovor i kritiku on je iritirao ljude. Praktično je otpočetka kontrirao narodu, sve dok nije isprovocirao gigantski prosvjed, kakav Hrvatska desetljećima nije imala.
Mikulić s kraljevima smeća
Gruda se, izgleda, zakotrljala prije nekoliko godina, kad su njegovi ministri, danas na funkciji potpredsjednika Vlade, relaksirali zakonske uvjete za uvoz otpada. Rezultat? U njegovu se premijerskom mandatu otpadna mafija razigrala po Hrvatskoj, opasno se smeće iskrcavalo posvuda, pa je cijela država prepuna problematičnih odlagališta i pretvorena u deponij Europe.
Njegov je odabranik Andrija Mikulić na mjestu glavnog državnog inspektora u dva mandata blisko surađivao s kraljevima smeća, uhvaćenim u kriminalu. A premijer je na njegovu izboru inzistirao, unatoč općepoznatoj činjenici da je suspektnog karaktera, navodno vazda gladan mita i provizija. Za Plenkovićeve su vlasti kolone šlepera, u tisućama, dovozile opasan otpad, a da država ništa nije primijetila. Ni sigurnosne službe ništa nisu uspjele upratiti. Love ljude zbog navodno problematičnog spominjanja nekih pojmova, primjerice Krajine, ali zbog stotina tisuća tona toksičnog smeća alarme nisu upalili.
Njegovi su ministri godinama ignorirali upozorenja i pritužbe građana. Skrivali neugodne nalaze, tvrdili da problema nema, beskrajno odlagali i razvlačili saniranje po zdravlje ljudi opasnih smetlišta. Sve dok Uskok prije mjesec dana nije objavio šokantan nalaz Geotehničkog fakulteta o stanju u Gospiću, s podacima o zemlji onečišćenoj teškim metalima i kancerogenim „vječnim kemikalijama“, koje su otkrivene i u podzemnim vodama. Nitko od ministara koji već najmanje godinu-dvije raspolažu informacijama o tim dramatičnim, stručno utvrđenim činjenicama, a da u međuvremenu ni kilogram otrova iz Gospića nisu uklonili, nije smijenjen.
Premijer je i osobno problem pokušavao minorizirati, doslovce ga nazivajući fabriciranjem histerije u režiji oporbenih stranaka. Političke je rivale optužio da su – navodno nemoćni parirati njegovim silnim uspjesima – slučaj ilegalnog odlaganja otpada u Gospiću iskoristili za „stvaranje neke fabricirane izvanredne situacije“, za što, po njemu, nema nikakva razloga. Na upozorenje novinara da ljudi u Lici žive u strahu, šef će Vlade da je strah rezultat histeriziranja opozicije.
Njegovom je odlukom minirana sjednica saborskog Odbora za okoliš, održana u Gospiću, koju su udruge građana, dokazani borci protiv nakrcavanja njihova grada toksičnim smećem, odlučile napustiti, revoltirane stavom HDZ-ove vladajuće većine da mogu slušati, ali ne mogu govoriti ni pitati, odnosno da će dobiti riječ tek na kraju parade, kada se svi drugi izredaju. Premijer je kasnije i za razbijanje te sesije lažno optužio opoziciju. Premda su oporbenjaci sjednicu prekinuli nakon što su građani Gospića demonstrativno otišli.
Po njegovoj su volji na izvanrednoj sjednici Sabora, sazvanoj na zahtjev predsjednika Republike, odbačeni vrlo razumni prijedlozi zaključaka šefa države, kojima se tražila hitna sanacija Gospića i promptno pozivanje tamošnjih ljudi na razgovor u Vladu, da bi HDZ-ova vladajuća većina, uz cirkusiranje svojih političkih besprizornika na jednoj bolnoj temi, na koncu izglasala vlastiti set zaključaka, po premijera i njegovu vlast prilično neobavezujućih.
Plenković poput vučića
Po svojoj blistavoj komunikacijskoj strategiji sam je Plenković tri dana uoči zakazanog prosvjeda zajedno sa svojom ministarskom svitom napokon stigao u Gospić. Nije došao s isprikom, što bi jedino bilo primjereno, nego s pretencioznom i podlom namjerom da svojim ukazanjem pacificira nezadovoljstvo ljudi i minira Hodanje za Liku. Ali su ga organizatori prosvjeda, udruga „Gospić je naš dom“, odbili s porukom da su spremni razgovarati nakon što se prošetaju Zagrebom. Odbijenica koja je premijera jako razljutila, pa ih kreće diskvalificirati tvrdnjom da uopće ne žele rješenje problema. Ljude koji ga godinama mole da ih primi, koji obijaju pragove vlasti tražeći pomoć, odlučio je napasti posve izmišljenim optužbama. Kao da su oni skrivili ekocid u Lici insinuira da u suradnji s opozicijom rade na stvaranju kaosa. „To je čista zlouporaba, politikantstvo i nastojanje da se kreira jedan val po uzoru na novosadsku nadstrešnicu“, doslovce je rekao, samog sebe implicitno proglašavajući nekom vrstom hrvatskog Aleksandra Vučića. Svašta je Neron na pressici u Gospiću izgovorio. Čak i to da tamo „nikome ništa nije“, što bi valjda trebalo značiti da se u tom gradu od opasnog otpada još ne umire.
Razni su desničarski napuhanci u ovoj stvari nastupili kao svojevrsna HDZ-ova kretenska bojna, kako ih na fejsu naziva Aleksandra Kolarić. Premijer se utalio s najopskurnijim političko-estradno-medijskim likovima, što bi po Hrvatsku moglo imati kobne posljedice
Pod njegovim je sponzorstvom s ekstremne desnice pokrenuta žestoka kampanja blaćenja zagrebačkog prosvjeda. Ideološkim su ga etiketiranjem, proglašavanjem skupa građanskog otpora jugokomunjarskim ili protuhrvatskim demonstracijama, pokušali javno dezavuirati. Razni su desničarski napuhanci u ovoj stvari nastupili kao svojevrsna HDZ-ova kretenska bojna, kako ih na fejsu naziva Aleksandra Kolarić. Premijer se utalio s najopskurnijim političko-estradno-medijskim likovima, što bi po Hrvatsku moglo imati kobne posljedice. Sociolog Dragan Bagić u intervjuu Novostima tvrdi da većina krajnje desnice sustavno radi na slabljenju nacije. „Dio igrača s krajnje desnice ulaže velike napore da prosvjed zbog opasnog otpada u Lici prikaže kroz prizmu nekakvog ideološkog sukoba. Time pomažu HDZ-u, ali pokazuju i da uopće ne razumiju ideju domovine, domoljublja, kao ni koncept nacije. Proizvodeći umjetne podjele i do krajnjih granica karikaturalnosti radikalizirajući stvarne podjele, rade na slabljenju nacije. Sustavno proizvode simbolički građanski rat. A nacija koja se nalazi u građanskom ratu slaba je i ugrožena nacija“, upozorava Bagić.
Na koncu je dan prosvjeda u Zagrebu šef Vlade odlučio provesti u Italiji, na nekom bezveznom skupu, ali na elitnoj adresi, hrvatskom narodu pokazujući koliko drži do njegova društva i poruka. Učinio je sve što je mogao da ogorčenje svojim izjavama i postupcima jako naloži i prosvjed protiv sebe maksimalno zaoštri. Hodanje za Liku i za Hrvatsku nadmašilo je sva očekivanja, dijelom zahvaljujući sposobnosti organizatora, ali mnogo više upravo premijerovom zaslugom. Premda se njegovo ime s pozornice u Zagrebu uopće nije spominjalo, ni u zahtjevima skupa premijerova ostavka ili smjena Vlade nije zatražena, Andrej Plenković najveći je gubitnik prosvjeda. Koji su se pretvorili u svojevrsnu javnu referendumsku presudu na njegovu štetu. Jasno je na koga ciljaju optužbe o izdaji, koje su se centrom Zagreba prolamale. Na Trgu je pala Vlada, ali to još ne zna, piše na društvenim mrežama ubojita Marina Pavković.
HDZ-ovci spremni za fajrunt
U HDZ-u su sada ispod glasa spremni priznati da su pogriješili, da je premijerova posve pogrešna komunikacijska politika osnažila i omasovila prosvjede. Svoje ministre šalju po televizijama kako bi popeglali katastrofu, vidljivu u padu rejtinga i voljenog vođe i stranke. Odjednom govore da su čuli riječ naroda i da je uvažavaju. Ministar se Habijan na pitanje o Vladinim greškama sav uzvrpolji, jedva uspijevajući izmucati da „uvijek može bolje“. Vlada u kojoj participira pokazuje da uvijek može gore. Samo HDZ-ova starina Branko Bačić, valjda navikao pospremati nerede svojih šefova, na dan prosvjeda uspijeva promrsiti da su sve razine vlasti u vezi s Gospićem i tamošnjim brdima opasnog smeća zakazale. Nakon ere Sanaderove kleptomanije crne je torbe s prljavim parama, pronađenim u HDZ-u, morao odnijeti istražiteljima. Sada sav usukan otkriva da će visoki račun za saniranje cijelog niza crnih deponija, kojih je Hrvatska prepuna, građani morati platiti. Atmosfera u visokim sferama vlasti više ne pršti samozadovoljstvom. Više djeluje kao da se fajrunt sprema.
Teška bolest
Posljednji ispraćaj Ratka Mladića, srpskog generala osuđenog za teške ratne zločine, između ostaloga i za zločin genocida u Srebrenici, koji je umro u Haškom zatvoru, osuđen na kaznu doživotnog zatvora, govori o teškoj bolesti u kojoj se Srbija utapa. Bolesna je država, bolesna je Srpska pravoslavna crkva, velikim je dijelom teško bolestan i narod.
Premda je Bruxelles upozorio Beograd da je pokop ratnog zločinca uz državne počasti suprotan europskim vrijednostima, Srbija se kao država u Mladićev ispraćaj snažno uključila. Njegovi su posmrtni ostaci zrakoplovom srbijanske vlade prevezeni u Beograd. Lijes, prekriven državnom zastavom, pratila je vojna postrojba i počasna paljba. Ispratio ga je veliki broj visokih predstavnika političkog, vojnog i javnog života Srbije, na čelu s nekoliko ministara. Predsjednik se Vučić nije pojavio, ali je poslao sina da ga zamijeni.
Vjerske je obrede s više arhijereja i episkopa predvodio poglavar SPC-a patrijarh Porfirije koji je Mladića opisao kao čovjeka koji je „podnio veliku žrtvu“ i „umro za obranu i opstanak svog naroda“, pa će, kako je rekao, „njegovo ime ostati utkano u pamćenje i molitve najvećeg dijela srpskog naroda“. Tisuće žrtava njegovih zločina, osam tisuća pobijenih u Srebrenici patrijarh Porfirije nije spominjao.
Zločinca Mladića ispratile su i tisuće ljudi pristiglih iz svih dijelova zemlje, pa i susjednih država. Uz suze i glasna naricanja. Na stadionima istaknute njegove fotografije, uz odar mu skandiraju kao heroju. Srbija se vratila u 90-e. Trideset godina nakon okončanja rata stavlja potpis na njegove monstruozne zločine. Srebrenicu bi opet masakrirali.
