Linija života: Plenkovićeva psihodelična kampanja

Andrej Plenković pojačava kampanju. Vrijeme izbora – kao da je to njegova privatna stvar – Hrvatskoj još ne želi otkriti, ali ritam svojih obraćanja javnosti intenzivira. Više ne smatra dovoljnim da pred novinare sa svojim logorejama izlazi jednom dnevno. Uvjeren valjda da je dvaput uvijek bolja solucija, naciju počinje častiti gotovo svakodnevnim dvostrukim ukazivanjem. Prvi Narcis u Hrvata ne shvaća, izgleda, da bi doza mogla biti prejaka i kontraproduktivna. Da inflacijom svojih nastupa sam sebi obara cijenu. Gubi na važnosti, proizvodi dosadu.

Čak i kad izbornu utakmicu pokuša definirati kao primordijalni sukob između Dobra i Zla. Tvrdeći da će kampanja predstavljati izbor između istine i laži, pri čemu sebe i svoju partiju predstavlja posjednikom i pronositeljem istine, dok sve svoje oponente, kompletnu opoziciju, prokazuje kao prevarantsku i klevetničku. Njegova je posvađanost s činjenicama frapantna. Politički derbi pretvara u psihodeliju. Kao da je iščašen iz realnog vremena i prostora. Indiferentan prema stvarnosti, uronjen u blještavi svijet iluzija.

Interpretacija rezultata

Premda predsjednika Milanovića optužuje da vodi halucinirajuću politiku, premijer Plenković psihodelično će intonirati kampanju, prvo, svojom interpretacijom ekonomskih i razvojnih rezultata svoje vlasti. Hrvatskoj je, tvrdi, osigurao gospodarski prosperitet, građanima „povijesno povećanje plaća i mirovina“. Protiv njegovih, navodno grandioznih postignuća oponenti nemaju šanse. Kako ćeš se, reda šef Vlade, politički boriti protiv eura, Schengena, Pelješkog mosta, 25 milijardi eura ulaganja u razvoj Hrvatske, najbržeg oporavka i ekonomskog rasta u europskim razmjerima. Svaki uspjeh, naravno, treba priznati. Ni opozicija ne može biti protiv ulaska u Schengen ili Pelješkog mosta. Ali dok se hvali recentnim rekordnim rastom BDP-a, premijer zaboravlja da je i prethodni ekonomski pad Hrvatske bio među najdubljima. Također ne spominje da su u istom tjednu došle dvije informacije, jedna vrlo dobra i jedna jako loša. Hrvatska je po ekonomskom rastu, ali i po inflaciji među prvima u EU-u. Stručnjaci također upozoravaju da je struktura rasta nepovoljna, bazirana prvenstveno na potrošnji i investicijama od briselskih transfera. Državna je blagajna ugodno popunjena povlačenjem sredstava iz europskih fondova, rekordnim priljevom od doznaka onih koji su otišli iz Hrvatske i inflatornim kretanjima. Visoka stopa inflacije osiromašuje građane, najviše one koji su već u oskudici, ali pomaže Vladi da pred izbore dijeli darove i distribucijom onoga što je ljudima prethodno uzela izigrava velikog dobrotvora.

Ekonomisti sumnjaju u vjerodostojnost podataka o navodnoj gospodarskoj uspješnosti Hrvatske. Najavljuju da će, po njima, umjetno napumpani balon jednom morati pući. Svoju tezu da Plenković iza sebe ostavlja spaljenu zemlju, politički će iskusni Ratko Čačić argumentirati činjenicom da je u njegovim mandatima državni budžet udvostručen, dok su plaće i mirovine porasle za 50 posto. Strani investitori u svojoj prošlog tjedna objavljenoj Bijeloj knjizi upozoravaju da bi Hrvatsku uskoro mogla zahvatiti ekonomska kriza slična onoj iz 2008. Hrvatska zaostaje za drugim malim, otvorenim i razvijenijim europskim državama, od Slovenije i Češke do Danske i Irske. Zbog internih slabosti hrvatske države – demografske stagnacije, nedostatka konkurentnosti i slabih institucija – fondovi EU-a ne uspijevaju funkcionirati kao jamstvo bitnog poboljšanja njenog položaja na gospodarskoj mapi Europe. Potpuno je neoprostivo da vrijeme obilja, vrijeme u kojem se Hrvatska kupala u parama, vlast nije iskoristila za pokretanje bilo kakve ozbiljne reforme. Andrej Plenković u tom pogledu ništa nije napravio. Premda je obećavao. Hrvatska je danas otprilike na istom mjestu na kojem ju je prije osam godina preuzeo. Čeka vlast koja će imati petlje za reforme bez kojih zemlja ne može iskoristiti svoje potencijale i bez kojih ostaje među najsiromašnijim državama Europske unije.

Mantra o stabilnosti

Drugo, ozbiljnim se poremećajem doživljaja realnosti čini i raskorak između Plenkovićeve mantre o političkoj i društvenoj stabilnosti, postignutima navodno za njegove vlasti, i ozbiljnih znakova urušavanja demokratskog poretka. Čim se u vrhu HDZ-a uspio etablirati, premijer je počeo pokazivati prezir prema demokratskoj normi i procedurama. Njegova se autokratska crta s vremenom samo pojačava. Benevolentan prema korupciji u koju je njegova družba uvaljala Hrvatsku i potpuno netrpeljiv prema bilo kakvoj kritici i oponiranju. Notorno je da svoju parlamentarnu većinu održava političkom korupcijom. Umjesto da premijer i Vlada odgovaraju parlamentu, Sabor je pretvorio u instrument svojih osobnih odluka. Nezavisne je institucije potaracao ili okupirao stranačkim trabantima. Despotski je karakter njegove ličnosti eksplodirao u inzistiranju na donošenju zakona koji će se po njemu zvati, a kojim se curenje po njegovu vlast nepoželjnih informacija, najčešće o njenom mutnom, korupcijskom modelu funkcioniranja, kriminalizira i faktički sakriva od javnosti. Tako se navodni glasnogovornik istine zapravo pretvara u njena progonitelja. Još je destruktivnije šokantno instaliranje jednog s kriminalnim miljeom povezanog suca na čelo Državnog odvjetništva. Instituciju ključnu za progon kriminala Plenkovićevom voljom preuzima čovjek poznat po intimiziranju s ljudima s one strane zakona. Što podriva, rastače i u karikaturu pretvara vladavinu prava u Hrvatskoj. Svojim recentnim postupcima premijer joj se otvoreno izruguje.

Treće, kao da je zabrijao na tripu, Andrej Plenković počinje stvarati konfuzije i prema onome što je godinama bilo najčvršća točka njegove političke platforme – odnos prema Europi. S jedne se strane ne prestaje hvaliti kako su on osobno i njegova vlast jedini pouzdan jamac europske budućnosti Hrvatske. Njegovom su zaslugom, tvrdi, europske pare počele stizati ovamo, dok je on u Bruxellesu, kod Ursule, kao doma. Oko njega se po svijetu navodno otimaju, za razliku od predsjednika Milanovića kojega, reći će, „nitko ne zove“. Ali s druge će strane istodobno, zarad suspektnih aktivnosti svojih omiljenih ministara, otvoriti frontu prema Uredu europskog javnog tužitelja (EPPO), odakle mu žestoko uzvraćaju. Premijer se valjda malo zanio. Zabrijao je da im može docirati, kao što to redovito radi glavnoj državnoj odvjetnici Hrvatske. Ali Laura Kövesi nije Zlata Hrvoj-Šipek. Javno mu poručuje da ima puno pravo ispitivati financijske odluke njegove ministrice Nine Obuljen Koržinek, posve otvoreno upozorava da opstrukcija istrage može imati ozbiljne posljedice. Hrvatska može biti kažnjena uskratom sredstava iz europskog proračuna. Reputacijsku štetu po premijera da sad posebno ne spominjemo. Ali potraje li, sukob s EPPO-om mogao bi se pokazati kao glavna smetnja njegovim karijernim ambicijama u Bruxellesu.

Zastrašujući zbor

Četvrto, kao da su se svi skupa najeli ludih gljiva, tako danas zvuče poruke koje na ulasku u izbornu kampanju emitiraju iz HDZ-a. Intonaciju daje premijer osobno, opoziciju i medije sve češće tretirajući kao neprijatelje Hrvatske. Prosvjedni skup stranaka ljevice naziva proruskim, pratnja mu sekundira optužbom da “negiraju postojanje hrvatske države i ono što nas čini Hrvatima”. Zastrašujuće djeluje zbor HDZ-ovih praznoglavaca, političkih poltrona i patuljaka koji ga iz saborskih klupa pristaje pratiti. Samo će Davor Ivo Stier imati snage, političkog i ljudskog integriteta za konstataciju da monopol na poštenje i na domoljublje nitko nema.

Najdalje će, po običaju, kad god mu zapadne da kolo vodi, otići prigodno mahniti Vladimir Šeks. Na nedavnom obilježavanju 35. obljetnice prvog javnog predstavljanja nacrta HDZ-ova programa, u Hrvatskom društvu književnika, vlasti vazda gladni Šeks izrigao je užasnu, konsternirajuću zbirku političkih optužbi i gadosti. Kao da ga je Andrej Višinski, vrhovni tužitelj sovjetskih montiranih procesa i izvršitelj Staljinovih čistki dizajnirao, opoziciju naziva „protuhrvatskim ološem“, grbavcima i zmijama otrovnicama, „mračnim silama“, „mentalnim nasljednicima komunista“ i „političkom gamadi“, dok vlastite stranačke drugove poziva na izbornu mobilizaciju, kako bi se ovi do nogu potukli i „zauvijek bacili na đubrište historije“.

Dražesno je da HDZ-u, u posljednje vrijeme jako zagrijanom za čistoću hrvatskog jezika, vlastiti ideolozi na službenim skupovima visokog profila barataju đubrištima historije. Mnogo je problematičnije da je Šeks svoj govor pokupio s političkog Jakuševca. Sa smetlišta povijesti. Iz vremena u kojem se HDZ nije predstavljao kao na desnom centru ukotvljena stranka. S ulogom u kojoj se našao također ima problema. Retorika je još pogana, ali sam možda nije baš najpogodniji da zove na juriš. Dobro je zapamćeno, kao u kamen uklesano, da se oni za koje će on javno diktirati potjernice – „locirati, identificirati, uhititi i izručiti“ – u Hrvatsku vraćaju kao heroji. Ni njegovo bijesno prizivanje hajke protiv opozicije neće koristiti. Samo pokazuje da od Plenkovićeva umivenog, navodno pristojnog HDZ-a ništa nije ostalo. Stranka je napravila oštar zaokret u desničarenje. Pomicanjem svog težišta s centra udesno HDZ sužava vlastiti birački bazen. Šeksovi furiozni, mrziteljski borbeni pokliči mogu pomoći samo opoziciji. Mogli bi mobilizirati simpatizere stranaka koje bi on kao ološ i gamad htio zgaziti.

Peto, HDZ-ova kadrovska piramida kao da je stvarana pod opijatima. Nikad nesrazmjer između količine vlasti kojom raspolažu i njihove potkapacitiranosti nije bio drastičniji. Premijer će tvrditi da državom upravljaju ozbiljni i odgovorni ljudi, političari koji nisu isključivi i uvijek će za svaki problem znati naći rješenje. Stvarnost je dijametralno suprotna. Njegov kabinet funkcionira kao politički vrtić. Poletarcima bez bilo kakvog radnog iskustva dato je da upravljaju državom. Samo kako bi im Andrej Plenković bez problema mogao dominirati. Ministarski je postav uglavnom bezvezan. Saborsko je zastupništvo HDZ-a nikad jadnije. Kao svoju političku zvijezdu u prvi red i po medijima guraju redikula Zekanovića, koji od politike pravi sprdnju. Za upravljanje državnim i javnim poduzećima također ne biraju stručne i sposobne, nego podobne.

U dva mandata premijer nije stvorio nikoga tko bi ga mogao naslijediti. Uglavnom se brinuo da nema konkurencije. Tako se nitko iz HDZ-ove kadrovske više močvare nego magme nije uspio posebno profilirati. Čak je i ljude s potencijalom namjerno potapao. Andrej Plenković, čini se, ne trpi snažne političke osobnosti. Valjda se boji da ga mogu ugroziti. Jako se iznenadio kada mu je na prošlim europskim izborima lista sastavljena od anonimusa podbacila. Pitanje je kako će ih sada sastavljati. Čak i kadrovski jako zapušteni SDP može na izborima ponuditi superiorniju reprezentaciju. Ne posvuda, ali svakako za ministarske pozicije. Za šefa je HDZ-a poseban problem što nema kandidata za predsjednika Republike. Nikome se od onih koje pokušava vrbovati ne izlazi Milanoviću na megdan. Valjda strahuju da bi ih u kampanji retorički mogao izmasakrirati. Ozbiljno bi mogao parirati samo netko od velikog javnog ugleda. Ali takvi za HDZ ne igraju. Za Andreja Plenkovića još manje.

nacional