Kad ne znaju i ne mogu pobijati kritičare, domaće i inozemne, vladajući ih u startu pokušavaju diskvalificirati kao denuncijante. Hrvatsku tako vraćaju u devedesete kada su javni mediji, pretvoreni u glasilo HDZ-ova vrha države, objavljivali potjernice za nedovoljno dobrim Hrvatima ili su novinare optuživali da djeluju kao peta kolona
Denunciraju Hrvatsku – tako Davor Božinović komentira izvješće jedne međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava, Civil Liberties Union for Europe, koja je Hrvatsku svrstala među pet članica Europske unije koje sustavno i namjerno podrivaju vladavinu prava. Ministar ne krivi toliko, po njemu, slabo poznatu inozemnu organizaciju, zapravo jednu od važnih europskih skupina za građanske slobode, nego kao glavni problem označava njihove domaće, hrvatske suradnike. Konkretno, Centar za mirovne studije, nevladinu udrugu koju naziva inkubatorom stranke Možemo! i koju optužuje da radi svojih političkih ciljeva, a na štetu hrvatskih interesa „denunciraju vlastitu državu“. Što znači kad ministar unutarnjih poslova prokazivačima i cinkarošima Hrvatske proglasi neku prema potezima vlasti kritičku organizaciju? Kad štoviše prema targetiranima odapne i prilično zloslutno intoniranu poruku? Kad doslovce kaže: „s ovima smo se uvijek znali, a znat ćemo se i ubuduće nositi“? S njegove pozicije ta izjava sigurno ne zvuči benigno. Može djelovati i kao pokušaj zastrašivanja.
Obezglavljena sudska vlast
Reakcija ministra Božinovića u ovom slučaju pokazuje, prvo, da se vlast Andreja Plenkovića potpuno identificira s državom. Premda kritičke opservacije o namjernom urušavanju vladavine prava u Hrvatskoj ne denunciraju državu, nego prokazuju one koji državom vladaju. Usto, nema u spomenutom izvješću baš ničega što bi javnosti u Hrvatskoj bilo nepoznato i na što njen prodemokratski dio nije već reagirao. Od konstatacija o eskalaciji i svojevrsnoj normalizaciji upotrebe ustaškog ZDS-a i lani intenziviranim desničarskim napadima na kulturne i manjinske događaje, slaboj neovisnosti pravosuđa, pogoršavanju medijskih sloboda, tužbama i atakiranju na novinare do upozorenja na neadekvatno reagiranje vlasti na vrlo raširene korupcijske afere i suspektnu netransparentnost u javnim nabavama. Sve su to ovdje u Hrvatskoj već opća mjesta. Novost je samo da ih i međunarodne adrese sada registriraju.
Također je potpuna neistina da bi tvrdnje o nazadovanju pravnog poretka u Hrvatskoj bile izmišljotina političke ljevice. Urušavanje demokracije širenjem autoritarne prakse tema je čak i u dijelu HDZ-a, samo što njihovi glasovi upravo zbog stranačke stege teško dospijevaju do javnosti. Ali nedavno je bivša HDZ-ova ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt na društvenim mrežama efektno analizirala moguće rezultate Plenkovićeve blokade izbora predsjednika Vrhovnog suda, kao prvog čovjeka sudbene vlasti. Njegovo je neimenovanje usporedila s Mađarskom, gdje je nepodobni predsjednik Vrhovnog suda smijenjen tako što je vlada promijenila zakon i uvela uvjet koji on nije mogao ispuniti. Europski je sud za ljudska prava potom presudio da je to bila osveta za njegovu javnu kritiku pravosudnih reformi, kazna koja je imala zastrašujući učinak na sve suce. Hrvatska je, piše Vesna Škare-Ožbolt, suptilnija, jer ne oduzima mandat nego ga jednostavno nikome ne daje. Ali je „pravni efekt gotovo isti. Pravosuđe bez legitimnog čelnika, institucija kao talac“. Hrvatski premijer slijedi smjer prethodno prakticiran i u Slovačkoj i Poljskoj, državama koje su također na krajnje problematičan način provele porobljavanje sudbene vlasti. „Hrvatska nije Poljska“, konstatira bivša ministrica. „Ali put do tamo počinje upravo ovako. Neovisnost sudstva nije privilegija sudaca, to je jamstvo građanima. Jedina institucija koja može reći ‘ne’ vlasti koja ide predaleko mora biti slobodna da to i učini. Svaki korak prema njezinoj zarobljenosti, ma kako tehnički i nevidljiv izgledao, slabi tu zaštitu“, upozorava Vesna Škare-Ožbolt, vrlo jasno crtajući posljedice operacije neizbora predsjednika Vrhovnog suda, odnosno faktičkog političkog obezglavljivanja sudbene vlasti.
Vlast izgubljena u vremenu i prostoru
Kad ne znaju i ne mogu pobijati kritičare, domaće i inozemne, vladajući ih u startu pokušavaju diskvalificirati kao denuncijante. Hrvatsku tako vraćaju u devedesete kada su javni mediji, pretvoreni u glasilo HDZ-ova vrha države, objavljivali potjernice za nedovoljno dobrim Hrvatima ili su protiv novinara s optužbom da djeluju kao peta kolona pokretali sudske postupke. Takvom se retorikom briše potreba argumentiranog polemiziranja. S neprijateljem, pogotovo onim unutarnjim, nema diskusije. S ocem se rata Slobodanom Miloševićem još i razgovaralo, s navodnim domaćim izdajnicima nije. Ni današnji HDZ-ovi prvaci ne smatraju potrebnim raščlanjivati kritički intonirana izvješća međunarodnih organizacija, samo im lupe etiketu da su protiv Hrvatske. „Znamo tko su im izvori“, kaže Božinović.
Drugo, način obračuna Plenkovićeve vlasti s neugodnim ocjenama pokazuje potpunu izgubljenost u vremenu i prostoru. U svijetu u kojem su informacije nikad dostupnije i u kojem se čak i ratne operacije mogu pratiti u realnom vremenu, vladajući, izgleda, misle da su događaji u Hrvatskoj inozemcima nepoznati i da bez ovdašnjih doušnika nitko za njih nikada ne bi mogao znati. Mentalno su zaostali na razini partijske direktive „Zaustavite Reuters!“ iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, iz vremena Jugoslavije. Politička replika ondašnjih aparatčika, koji su curenje po vlast bivše države neželjenih informacija mislili spriječiti cenzurom, čak i inozemnih medija. Danas potpuno anakrono uvjerenje da se cijeli svijet može uvjeriti u vlastitu verziju istine, neovisno o činjenicama, čak činjenicama usprkos. Bizarno pogotovo jer Hrvatska više nije zaključana država, nego je punopravna članica europskih integracija. Vrhunac je apsurda da se premijer Plenković svojim međunarodnim vezama običava hvaliti kao vlastitim velikim uspjehom, dok drugima suradnju na europskom i svjetskom planu pokušava sustezati i proskribirati ili je barem označava sumnjivom. Naravno, veliki mu je problem da njegovo odustajanje od demokratskih standarda i otklizavanje u autokraciju Europa sve češće evidentira. Sam se doveo u neugodu da ga počinju spominjati kao praktikanta orbanovskog tipa vlasti. Ali to se optuživanjem glasnika loših vijesti neće riješiti. Svojim će se pokušajima likvidacije ptice rugalice samo dodatno diskreditirati.
Umjesto da sam izađe u javnost, kao što uvijek sazove presicu kad neka dobra vijest stigne iz svijeta, kad Hrvatskoj, primjerice, poraste kreditni rejting, šef je Vlade ovoga puta pred novinare poslao svoju stranačku sljedbu. Pokazujući da osobno nema petlje za teške i nemile situacije. Nije ga bilo ni kad je objavljeno da je Hrvatska postala EU rekorder po visini inflacije
Pučka kuhinja bez premijera
Treće, reakcija premijera Plenkovića na ruiniranje njegova imidža na međunarodnom planu kao da je prepisana iz olovnih devedesetih. Ali Hrvatska je u to vrijeme bila u ratu i zbog demokratskih deficita u svojevrsnoj izolaciji, daleko od europskih integracija. Danas u miru i s višegodišnjim članstvom u Europskoj uniji rikverc je mnogo porazniji. Umjesto da sam izađe u javnost, kao što uvijek sazove presicu kad neka dobra vijest stigne iz svijeta, kad Hrvatskoj, primjerice, poraste kreditni rejting, šef je Vlade ovoga puta pred novinare poslao svoju stranačku sljedbu. Pokazujući da osobno nema petlje za teške i nemile situacije. Nije ga bilo ni kad je prošlog tjedna objavljeno da je Hrvatska postala EU rekorder po visini inflacije. Usput samo, za uskrsne je blagdane Andrej Plenković bio u procesiji na Hvaru i na misi u Zagrebu, ali se nije sjetio posjetiti pučku kuhinju na Svetom Duhu, pred kojom su na Veliku subotu bili nikad duži, nekoliko stotina metara dugački redovi. Toliko o socijalnoj stvarnosti Hrvatske i o njegovoj brizi i solidariziranju s najugroženijima.
Sve su reakcije vladajućih na konstataciju o narušenoj vladavini prava u Hrvatskoj rađene istom rukom. Prvo je HDZ-ov saborski zastupnik Nikola Mažar ustvrdio da je izvješće Unije za građanske slobode za Europu Liberties neobjektivno i nerelevantno i da su ga pisali simpatizeri lijevih opcija. Javnosti je poručio da „Hrvatska ide naprijed, usprkos pokušajima da se neopravdano svrsta među problematične“. Potom je HDZ na društvenim mrežama taj dokument diskvalificirao tvrdnjama o „ideološki uvjetovanom ocrnjivanju Hrvatske u režiji ljevičarskih aktivista“ i „međunarodnom denunciranju Hrvatske iza kojeg stoji Možemo!“. Onda je ministar unutarnjih poslova ideološkom opanjkavanju dodao i prijeteći ton. Božinović je kao iskusan političar, šef resora dio kojega je i policija, vjerojatno predvidio da njegove izjave mogu djelovati i kao najava moguće državne represije. Možda računaju da će posijati strah i dekuražirati kritičare, ali bi im se moglo vratiti u glavu poput bumeranga. Naime, kompletan opus HDZ-ova reagiranja na osporeno izvješće samo potvrđuje njegove navode. Plenkovićev je ešalon branitelja dodatno potkrijepio i osnažio nalaze o klizanju prema autokraciji. Pokazujući da se s kritikom ne znaju nositi na demokratski način. Autokratskim su sredstvima pokušali demantirati tvrdnje o autokratskom izopačenju njegove vladavine.
Kad Kolindi pukne živac
Ne mogu šutjeti – vrisnula je preko društvenih mreža bivša predsjednica Hrvatske. „Šutim već godinama, ali ne mogu više. Danas mi je stvarno dosta“, napisala je. Kolinda Grabar Kitarović nije odlučila progovoriti nakon izbijanja najveće afere u povijesti hrvatskog sporta, što bi moralo biti u zoni njenog interesa. Slično kao i Zlatko Mateša, od 2002. predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora koji, kaže, ne vidi nikakvog razloga za svoju ostavku, premda je iz Skijaškog saveza u njegovoj eri izvučeno tridesetak milijuna eura. Ni gospođa se Kitarović, članica Međunarodnog olimpijskog odbora, ne osjeća odgovornom za težak kriminal otkriven u funkcioniranju hrvatskih sportskih organizacija. Bivša se predsjednica Republike već godinama ne oglašava ni o drugim bolnim i dramatičnim događajima u Hrvatskoj i u svijetu – ni o ratovima, ni o urušavanju međunarodnog poretka, ni o mahnitoj korupciji, ni o podivljaloj inflaciji, ni o nikad dužim preduskrsnim redovima pred javnim kuhinjama. Od napuštanja Pantovčaka u javnosti se povremeno eksponira tek svojim dijetama i uspješnim tesanjem linije, svojim bizarnim skokom u ledeno more na Antarktiku ili svojim skupocjenim, po nekoliko tisuća eura vrijednim torbicama.
Hrvatska je ex-predsjednica sada odlučila da više ne može šutjeti zbog režima odvoza otpada u Zagrebu. Živce joj je pokidalo smeće razbacano oko podzemnih spremnika u njenoj ulici. Neki ih građani, navodno, nisu uspjeli otvoriti, pa je gnjevna gospođa Kitarović zbog loše organizacije napala gradsku vlast. Dosta joj je, kaže, prljavog i zapuštenog Zagreba. Znamo da u tom pogledu stvari ne stoje sjajno. Problem zbrinjavanja otpada gradonačelnik Tomašević još nije uspio zadovoljavajuće riješiti. Što ne znači da promjene nabolje nisu posve očite. Ali svježu borkinju za čisti Zagreb kantograd svojedobno nije iritirao. Ništa od toga nije primjećivala dok je njen prijatelj, pokojni Milan Bandić, bio gradonačelnik. Na rođendanskim mu je feštama sva razdragana znala i zapjevati ili poslati tortu s državnim insignijama. „Nosit ću Bandiću kolače u zatvor, ako ga osude“, izjavljivala je kao šefica države. U to joj vrijeme nije smetao nezbrinuti otpad po zagrebačkim ulicama ni sudski procesi koji su se zbog korupcijskih afera protiv tadašnjeg gradonačelnika vodili. Sada diže glas protiv komunalnog smeća, dok političko smeće neokrunjenu hrvatsku kraljicu trasha i dalje, postojano, ne uzrujava.
