Milanović je potpuno u pravu kad podsjeća kako se na lanjski, Hrvatskoj jako važan mimohod povodom 30. obljetnice Oluje, francuski predsjednik nekorektno potpuno oglušio. Nikoga se u Zagreb nije udostojao poslati, da bi samo nešto malo kasnije francuski vojnici sudjelovali na vojnoj paradi u Beogradu
Uh, Hrvatska može odahnuti. Riješena je teška drama u vrhu države. Drama koja je prijetila pometnjom u Hrvatskoj vojsci, što bi po cijelu zemlju moglo imati ozbiljne sigurnosne reperkusije. U Francusku idućeg tjedna, 14. srpnja, na vojni defile povodom njihova nacionalnog praznika umjesto Počasno-zaštitne bojne, kojoj je predsjednik Zoran Milanović zabranio odlazak, odlukom premijera Andreja Plenkovića putuju pripadnici policije. Tako da oba ovna na državnom brvnu mogu slaviti relativnu pobjedu i usput lizati rane koje ih bole. Premda javno išamaran, šef je države dokazao snagu svoje funkcije. Šef Vlade na počasnu binu među uzvanike francuskog predsjednika Emmanuela Macrona ne ide praznih ruku, ali morao je proći kroz lekciju da i njegova moć ima granice, da ne može baš sve što hoće.
Ustav je jači od zakona
Naravno da ovdje nije riječ samo o tome tko će se u ime Hrvatske prošetati Elizejskim poljanama. Plenkovićevi razlozi za slanje vojnika uopće ne moraju biti problematični. Premijer se voli producirati u visokom društvu po europskim metropolama, za Hrvatsku je normalno i dobro da bude tamo gdje će se naći većina europskih zemalja. Ali je i rezon Milanovićeve skepse u ovom slučaju posve legitiman. Predsjednik je svoju odluku da vojsci zabrani odlazak u Pariz objasnio s dvije skupine argumenata. Jedna se tiče postupaka Francuske, druga ide premijeru. Francuski je predsjednik pogriješio kad je na svoj slavljenički defile umjesto vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske pozvao hrvatskog premijera. Macronovi su odnosi s Plenkovićem mnogo srdačniji, podmazani između ostaloga i hrvatskom kupovinom vrlo skupe ergele francuskih vojnih aviona. Ali ovdje nije riječ o osobnim relacijama. Milanović je potpuno u pravu kad podsjeća kako se na lanjski, Hrvatskoj jako važan mimohod povodom 30. obljetnice Oluje, francuski predsjednik nekorektno potpuno oglušio. Nikoga se u Zagreb nije udostojao poslati, da bi samo nešto malo kasnije francuski vojnici sudjelovali na vojnoj paradi u Beogradu. Na Pantovčaku su s razlogom rezervirani i prema formatu skorog pariškog skupa. Francuska ga sama predstavlja kao saziv Koalicije voljnih, kojoj Hrvatska formalno nije pristupila. Neke članice NATO-a u Pariz nisu pozvane, ali se Srbija – koja ne pripada ni jednom ni drugom savezu, ni NATO-u ni Koaliciji voljnih – opet našla na listi Macronovih uzvanika.
Premijer je Plenković predsjedniku Milanoviću jako digao živac jer je o odlasku u Pariz sam htio odlučivati. Nije ga informirao, nije ni pokušao razgovarati. Premda je riječ o prvorazrednoj vanjskopolitičkoj temi koja je – prema Ustavu – u zajedničkoj nadležnosti. O odnosu Hrvatske prema Koaliciji voljnih ni hrvatski Sabor nije imao priliku raspravljati, još manje da bi o tome i odlučivao. Premda se tako važne strateške odluke bez parlamenta ne bi smjele donositi. Premijer je jako pogriješio i kada je slanje vojske u Pariz namjeravao organizirati mimo predsjednika Republike kao vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH. Još više kada je svoju volju pokušao nametnuti preko ministra obrane Anušića. Prema zakonu ministar ima pravo poslati manju skupinu vojnika preko državne granice u protokolarno-ceremonijalne svrhe. Ali ovdje uopće nije riječ samo o nekoj prigodnoj paradi. Veliko je također pitanje što ako se vrhovni zapovjednik s tim ne slaže ili se otvoreno usprotivi. Ustavnopravni stručnjaci, koji su požurili ustvrditi da zabranom provedbe Anušićeve odluke o upućivanju hrvatskih vojnika u Francusku šef države krši zakon, previđaju činjenicu da je Ustav jači od zakona, a vrhovni zapovjednik važniji od ministra obrane. Vojska je hijerarhijski uređena, funkcionira po jedinstvenoj zapovjednoj liniji. Nije dužna provesti samo naredbe čije bi izvršenje predstavljalo kazneno djelo. Postoji li neki nesklad između Ustava i zakona, a izgleda da postoji, onda se taj problem mora rješavati odlukom Sabora ili Ustavnog suda. Nikako pritiskanjem načelnika Glavnog stožera da zapovijedi vrhovnog zapovjednika ignorira. Relativiziranja ovlasti šefa države, kakva se ovih dana mogu čuti, poput: a što da je Milanović naredio državni udar ili da se puca po ljudima, posve su deplasirana.
Posve osobni obračun
Međutim, predsjednik je uvjerljivosti svojih argumenata i sam uspio naštetiti. Odlično je odabrao teren na kojem će se s premijerom pofajtati. Premda je sudjelovanje hrvatskih vojnika na nekoj paradi prilično nevažna tema. Ali je njegova uključenost u toj odluci neizostavna. Kako Andrej Plenković sistematski radi na njegovoj marginalizaciji, sustavno ga preskačući čak i u vanjskopolitičkim i sigurnosnim temama u kojima su po Ustavu obavezni surađivati, pitanja vojske ostaju gotovo jedina u kojima je šefa države nemoguće izostaviti. Zato se predsjednik Milanović oko slanja vojske u Pariz toliko uskopistio. Kako bi pokazao da se i njegova mora uvažavati. Da se neće dati srezati na gotovo nevažno, protokolarno statiranje. Niti će vlasti vazda gladnom premijeru dopustiti da ga očerupanog od ovlasti osamljuje na Pantovčaku. Međutim, svojom šutnjom u stvarima u kojima se riječ predsjednika Republike itekako morala čuti, u stvarima mnogo važnijim od Plenkovićeva paradiranja s vojskom po Parizu, Milanović je pomogao stvaranju dojma da je krenuo u posve osobni obračun s uvijek istim protivnikom, rivalom u raznim, samo njima dvojici znanim megdanima. Još iz onog vremena kada su pili „gusti sa šlagom“ i bili skloni sličnim avanturama.
Anušićeva i Habijanova lupetanja
Predsjednikova je izvedba akcije otpora premijerovu svevlašću također bila falična. Nepotrebno kontaminirana Milanovićevim ružnim sukobom s novinarima. Zbog načina na koji su mu neki od njih postavljali pitanja, bez elementarnog poštovanja prema funkciji šefa države, njegova je reakcija bila razumljiva. Ali je njen sadržaj u velikoj mjeri bio pogrešan. Viškom strasti u šamaranju novinara sam je sebi napravio ogromnu štetu. Svojim je, kako netko reče, samoranjavanjem medijima omogućio manevar: umjesto o tendencioznosti njihovih pitanja problem postaju njegovi uvredljivi odgovori. Pa se onda zbog njegovih poganih riječi zaborave ili zametnu i premijerovi podmukli, vrlo efikasni udari na medijske slobode. Premda Milanović, za razliku od Plenkovića, puca praznom puškom. Ali njegova je svađa s novinarima hrvatskoj javnosti predstavljena kao najveća moguća sramota. Bitno skandaloznija i opasnija od prijetnji kojima je istodobno načelnik Glavnog stožera HV-a izložen. Mediji u tom zavaravanju tragova snažno participiraju. Šireći priču kako je jezikova juha koju su na Pantovčaku pokusali mnogo važnija od onoga što premijerova svita, s namjerom ovladavanja Vojskom, radi generalu Tihomiru Kundidu.
Generala Kundida pokušavaju slomiti. Samo zato što je postupio kao vojnik. Suočen s dvije dijametralno suprotne odluke, predsjednikovom i ministrovom, odlučio je napraviti ono što mu vrhovni zapovjednik naređuje. Nakon čega su vladajući na njega nasrnuli teškim diskvalifikacijama. Čovjeka koji je od devedesete u obrani Hrvatske, koji je sudjelovao u najvažnijim ratnim operacijama, koji je ranjen i nositelj je brojnih državnih odlikovanja, hrpimice su krenuli javno šamarati, kao da je nitko i ništa. Premijer ga poziva na ostavku i prijeti sankcijama. Jandroković kao predsjednik Sabora pali alarme. Tvrdi kako treba biti „potpuno svjestan da imamo predsjednika Republike i načelnika Glavnog stožera koji su spremni kršiti zakon“, što je, po njemu, predvorje anarhije. Ministar obrane Anušić lupa da će snositi posljedice. Ministar pravosuđa Habijan najavljuje da spremaju iznenađenje. Neki su se vlasti bliski ustavni stručnjaci našli pozvanim zagovarati pokretanje stegovnog postupka i Kundidovo umirovljenje. Ministar obrane, tvrde, ima pravo umiroviti svakog vojnika. Kao da je načelnik Glavnog stožera bilo koji vojnik.
Plenković zaključno poručuje da Vlada u ovoj stvari „nije bez mehanizama“. Ako daje pare za vojsku onda – implicira – može i odlučivati. Sredstva daju hrvatski građani, premijer ih iz državnog budžeta samo distribuira. A odluke se donose onako kako je to sustavom uređeno. Šef Vlade sam govori, ciljajući na Milanovića, da HV nije ničija prćija. Nije, pa je stoga potpuno apsurdno da je istodobno pokušava pretvoriti u vlastiti privatluk. Kad govori da je za generala Kundida „najgore da izgubi povjerenje“, premijer se hoće uspostaviti i nametnuti kao u toj stvari jedina odlučujuća adresa. Što nikako ne može biti. Svojim pokušajima njegova smicanja podlokava vlastitu poziciju. Reputacijski sam je sebe teško, možda i nepopravljivo oštetio.
Kad govori da je za generala Kundida ‘najgore da izgubi povjerenje’, premijer se hoće uspostaviti i nametnuti kao u toj stvari jedina odlučujuća adresa. Što nikako ne može biti. Svojim pokušajima njegova smicanja podlokava vlastitu poziciju. Reputacijski sam je sebe teško, možda i nepopravljivo oštetio
General Kundid kao taoc
Ni Zoran Milanović nije načelniku Glavnog stožera baš napravio uslugu. Premda ga sada brani od vladajućih hijena, piscima scenarija njegove eliminacije poručujući: „Prste i prljave šake sebi od generala Kundida!“. Predsjednik ispravno zaključuje da se iza nasrtaja kriju kriminalne namjere. Pokušaj da se vojska obezglavi, da se čovjek, koji nije puknuo u ratu, pod mecima i granatama, sada slomi i odustane od svoje funkcije. Premijer Plenković već ima neko polurješenje, vrlo problematično, koje bi u tom slučaju aktivirao. Ali ni predsjednik Republike nije prema generalu Kundidu uvijek bio sasvim korektan. Olako ga je dovodio u vrlo nezgodne situacije, svojim je zapovijedima na njemu bildao vlastitu važnost. Sada mu se vrlo vjerojatno život pretvorio u pakao. Pitanje je kako će s Vladom, odnosno s premijerom koji snuje o osveti, uopće moći funkcionirati. Vojska se nipošto nije smjela naći u situaciji da se preko njenih leđa vode politički obračuni. Da postane instrument u ratu osobnih animoziteta prvih ljudi u državi. Časnog su generala bezobzirno i bez mrve nacionalne odgovornosti učinili taocem svojih do otvorenog neprijateljstva dovedenih sukoba. Ali ni jedna se od vazda budnih veteranskih udruga tim povodom nije oglasila. Ni jedna nije ustala u Kundidovu zaštitu. Nitko da se pobuni što se jednog od ratnih heroja bez ikakva valjana razloga javno baca u blato. Ni što se Hrvatska vojska stranački pokušava okupirati.
