Andrej Plenković neće reći da je svoju dionicu na čelu Vlade odradio. Premda je njegova afera s trovanjem Hrvatske opasnim otpadom veća i pogubnija od one s kojom je Ivo Sanader okončao svoj premijerski mandat. Fimi-media, govore sudske presude, koštala je Hrvatsku nešto pokradenih milijuna. Usto, bivši je premijer Inu izručio Mađarima. Aktualni je cijelu Hrvatsku izručio otpadnoj mafiji, ugrožavajući živote ljudi i prirodne resurse države. Ali on se i dalje, zubima i noktima, grčevito drži za svoju funkciju. Vjerojatno uspaničen, predmnijevajući da bi ga ona mogla spasiti od prijetnje ponavljanja Sanaderove sudbine.
Svenarodni hod za Liku
Čini se da promjene na nacionalnoj političkoj sceni ne prate dramatičnost recentnih društveno-političkih previranja u državi. Političke reperkusije razotkrivanja slučaja Gospić i impresivnog prosvjeda u Zagrebu – pokazuju prva mjerenja raspoloženja javnosti – nisu velike ni spektakularne. Nije baš kao da se ništa nije dogodilo, ali duboki su i ozbiljni lomovi izostali. HDZ je nešto malo pao, ali je i dalje najjača stranka u državi. Vlasti se više ne vjeruje, ali povjerenje u opoziciju nije raslo. Zemlja je natopljena protuvladinim splinom, ali vladajući se još čvrsto drže. Stare su političke garniture potrošene, ali novih nema. Trenutno je još posve neizvjesno hoće li se status quo samo prepakirati ili Hrvatska ipak klizi prema velikom zaokretu i prevratnici. Zasad je moguće tek analizirati tko su najveći dobitnici, a tko gubitnici snažno zakovitlanih političkih turbulencija.
Prvi je dobitnik svakako Gospić sa svojim ljudima koji su konačno uspjeli da problem brda toksičnog smeća rasutog po njihovu gradu dignu na nacionalnu razinu i učine vidljivim vlastima. Svojom su pobunom napokon pokrenuli ministarstva i državne institucije koje su ih dugo, predugo, sve donedavno, potpuno ignorirale. Pod njihovim je pritiskom, s prijetnjom da će usred ljeta blokirati turista pune prometnice, Državno odvjetništvo počelo objavljivati alarmantna izvješća o stanju tla i voda u Lici. Posljednje pokazuje da je zagađenje prodrlo u podzemne tokove. Nakon što je Gospić u Zagrebu u prosvjed izveo dojmljivu gomilu svijeta, više desetaka tisuća ljudi sa svih strana Hrvatske, Vlada se uzmuvala i sada ubrzano traži rješenje. Jako se trudi demonstrirati vlastiti angažman. Možda premijer sjedne za volan prvog šlepera koji će stići do gospićkog odlagališta, kako bi big bag vreće sa smećem prebacio na spaljivanje u neku od hrvatskih cementara. Ni financije, čini se, više nisu u pitanju. Vlast će naći milijune kojima će se operacija platiti, svjesna da tako kupuje vlastiti opstanak. Na dobitku su i drugi gospići po Hrvatskoj, gusta mreža crnih točaka – mjesta koja su ugrožena ilegalnim odlaganjem opasnog smeća. Hrvatska je zahvaljujući ovom slučaju osvijestila problem ekocida i vlastitog trovanja u režiji otpadne mafije i vladajućih struktura.
Drugi su veliki dobitnik hrvatski građani. Koji su na Gospiću pokazali svoju snagu i sada imaju dragocjeno iskustvo moguće efikasnosti građanskog otpora. Srušena je fama o apatičnim i izlasku na ulicu nesklonim Hrvatima, o generalno inertnoj naciji i njenom domobranskom karakteru. Pobunu u Lici nisu vodile političke stranke
Drugi su veliki dobitnik hrvatski građani. Koji su na Gospiću pokazali svoju snagu i sada imaju dragocjeno iskustvo moguće efikasnosti građanskog otpora. Srušena je fama o apatičnim i izlasku na ulicu nesklonim Hrvatima, o generalno inertnoj naciji i njenom domobranskom karakteru. Pobunu u Lici nisu vodile političke stranke, nego građanska udruga „Gospić je naš dom“. Obični ljudi koji se ne tuku za ulijetanje na političku scenu: odvjetnici, učiteljice, inženjeri… Koje je oficijelna politika na svaki način pokušala javno ogaditi i dekuražirati. Ali svojim su je aktivizmom nadjačali i pobijedili. Vlastitu su priču jako dobro vodili. U potpuno polariziranoj Hrvatskoj uspjeli su u zajedničkom prosvjedu okupiti ljude različitih uvjerenja i svjetonazora. Uvažavajući razlike, ali ih ne apsolutizirajući, vodili su mobilizaciju na temi koja je svima koji žive u Hrvatskoj, valjda, bitna. Čista voda i zemlja zajednički su interes naroda, zato je i njihovo Hodanje za Liku i za Hrvatsku, kako će neki reći, bilo svenarodno.
HDZ i Most – nemoguća misija
Sada se već počinje špekulirati o tome kako bi organizatori prosvjeda trebali ući na političku pozornicu. Kreću nagovaranja da se na idućim izborima kandidiraju kao neka nova građanska opcija. Sigurno je da imaju veliku uvjerljivost, neki možda i karizmatični potencijal, što može biti ogroman politički kapital, pogotovo ako postojeće stranke pate od kroničnog manjka vjerodostojnosti. U politici je generalno jako malo ljudi kojima se može vjerovati. Masovan odaziv na njihov prosvjed možda govori o velikoj potrebi za nekom svježom snagom na već jako dosadnoj i potrošenoj političkoj sceni. U svakom slučaju, recentni događaji pojačavaju inače jako prituljenu samosvijest građana. Civilno bi društvo moglo profitirati.
Treći je veliki dobitnik slučaja Gospić politička stranka Most. Njihov zastupnik Zvonimir Troskot već mjesecima rudari po divljim odlagalištima otpada, upozorava na skrivene podatke i opasnosti, jako je zaslužan da je tema uopće došla do javnosti. Mostu je prijetilo nestajanje, ali se stranka unazad nekoliko mjeseci opet uspijeva dići i sada je s oko 10 posto potpore čvrsto na četvrtom mjestu. Ozbiljni analitičari već najavljuju da bi na idućim izborima mogli postati kingmakeri, da će Most odlučivati o tome tko će formirati vlast. Otvoreno ostaje pitanje kome će se prikloniti. Sociolog Dragan Bagić najavljuje da se ide prema vladi HDZ-a s Mostom, ali bez Andreja Plenkovića. Most je oko toga u teškoj dilemi: njihova bi koalicija – jer su obje stranke desnice – djelovala logično; međutim, zbog svog protukorupcijskog angažmana i strašnih otkrića do kojih su došli istražujući odlagališta otpada Mostu bi savez s HDZ-om predstavljao gotovo nemoguću misiju. Sada se doživljavaju kao snaga promjene, dok u zagrljaju s HDZ-om postaju snaga statusa quo, kojem već godinama oponiraju.
Nezadovoljstvo u HDZ-ovim redovima
Najveći je gubitnik teške drame s otpadom sasvim sigurno Andrej Plenković. Njegova je nepopularnost eksplodirala, jako je učvrstio svoju poziciju na čelu liste političkih negativaca. Za razliku od drugih kriza kroz koje je kao premijer prošao, ovu je sam sebi namjestio. Sam pao, sam se ubio. Svojim je kadrovskim odlukama u najmanju ruku protežirao likove sklone ortakluku vlasti ne samo s otpadnom mafijom. Njegovi su ministri godinama pogodovali suspektnom biznisu s toksičnim smećem, koji je za njegove vlasti nakrcan po Hrvatskoj, i odbijali čuti ojađene građane, raspirujući njihovu revoltiranost. Sam je bahato pljuckao po narodu, sve dok mu prosvjed nije zaigrao pod prozorima. Sada mijenja retoriku. Umjesto bezobrazne tvrdnje da u Gospiću histeriziraju, odjednom razumije, kaže, zabrinutost i strah građana. Pitanje je koliko će mu to pomoći. Njegove manevre javnost uglavnom smatra spašavanjem vlastitog dupeta. Arogantno podcjenjujući opasnost nije kormilario krizom, pa su ga događaji pregazili. Sada sav pogužvan pokušava trčati za izgubljenim vremenom i propuštenim šansama.
Plenkovićeva je pozicija toliko oslabljena i poljuljana da mu ni u vlastitoj partiji više nije komotno. Još nitko nije javno rekao da stranka ne smije biti talac jednog čovjeka, ali prema javnosti puštaju glasove o velikom nezadovoljstvu u HDZ-ovim redovima. Spremni su priznati da im je šef svojom pogrešnom komunikacijskom strategijom umjesto smirivanja situacije ložio otpor. Za formalno se još neotvorenu bitku za nasljednika već počinju zauzimati startne pozicije. Ni politički mu partneri više nisu spremni na bezuvjetnu lojalnost. Odbijaju podržati njegove planove o izmještanju otpada iz Gospića na bliska im odlagališta. Državni odvjetnik objavljuje, ponekad s odgodom, ali ipak objavljuje po Plenkovićevu vlast ubitačne nalaze, pa već kreću špekulacije o tome kako je Ivan Turudić krenuo rušiti premijera. Nije nepoznato kako takve smjene u HDZ-u izgledaju. Dok prezidente garantira održavanje na vlasti, potpora je stranke neupitna, kad postane smetnja, sami će ga srušiti. U kritičnom se trenutku u trku presvlače kaputi. Obožavatelji voljenog vođe u hipu postaju njegovi najveći neprijatelji. Današnji će mu se klanjatelji već sutra krvi napiti. Premijer Plenković s ozbiljnim se razlogom boji svojih partijskih drugova.
Drugi je veliki gubitnik HDZ. Rejting stranke već neko vrijeme klizi prema dolje, sada je pao na u posljednje dvije godine najnižu razinu. Srozavanje će se vjerojatno nastaviti. Teško je naime vidjeti kako bi se proces propadanja mogao zaustaviti ili preokrenuti. Što ne znači da će se HDZ potpuno osušiti. Stranka se pretvorila u partiju, državnu partiju, sa svim negativnim bagažom koji takva pozicija nosi. Državu je okupirala, ali je samu sebe politički ispraznila i kadrovski ižmikala i opustošila. Svojim si je otpočetka postojanim sljubljivanjem s mahnitom korupcijom oljuštila pozlatu državotvorne stranke, dok je pretvaranjem lijepe Hrvatske u smetlište Europe posve obesmislila svoje pozivanje na domoljublje. Zbog korupcije već je jednom osuđena kao zločinačka organizacija, sada je zbog trovanja zemlje veliki dio javnosti optužuje za nacionalnu veleizdaju. Vjerojatno će duboki HDZ i strukture financijske moći naslonjene na stranku nešto pokušati popravljati i rekonstruirati, ali teško će se taj titanic spašavati. Ostanu li na vlasti, Hrvatska će s njima nastaviti tonuti.
Najveći je gubitnik teške drame s otpadom sasvim sigurno Andrej Plenković. Njegova je nepopularnost eksplodirala, jako je učvrstio svoju poziciju na čelu liste političkih negativaca. Za razliku od drugih kriza kroz koje je kao premijer prošao, ovu je sam sebi namjestio. Sam pao, sam se ubio
SDP zapravo bez prvog čovjeka
Treći je gubitnik političkog rašomona s ekocidom opozicija, prije svega SDP. U trenutku najveće krize vlasti najjača oporbena stranka ne samo da ne profitira, nego i sama pada, otprilike koliko i HDZ. Čini se da razočarani SDP-ovi birači bježe platformi Možemo! koja svakako djeluje politički artikuliranije i odrješitije od ekipe s Iblera. Problem se ne rješava njihovim zajedničkim izlaskom na izbore. SDP tone prije svega zbog svoje ispraznosti. Dok se cijela zemlja bavi toksičnim otpadom, oni se zabavljaju svojim internim svađama. Smjenjuju glavnog tajnika, što članovi Predsjedništva saznaju iz medija. Čak se i njihovi poticajni prijedlozi o rješavanju problema u Gospiću izgube u stranačkim kadrovskim konfuzijama. Najveći je, ali ne i jedini problem SDP-a prvi čovjek, šef stranke kojega uopće nema na listi deset hrvatskoj javnosti najvažnijih političara. Siniša Hajdaš Dončić tek je na 15. mjestu. Prenisko za čovjeka koji pretendira na premijersku funkciju. Bagićeva prognoza da će iduću vlast formirati HDZ i Most šokirala je SDP-ovu vrhušku. Još je šokantnije da uopće nisu kadri shvatiti kako na takvom scenariju i sami rade.
