Vrtlar je sišao na Zemlju, da oplijevi vrt.
Parkirao se sa svojim osobljem u geostacionarnoj orbiti, mijenjajući položaj vrtoglavom brzinom, tako da mu je svaki djelić planete u bilo kojem trenutku bio u vidokrugu. Imao je svoju bazu podataka koju su informatičko osoblje – tzv. infanđe – redovno servisirali već tisućljećima, te je raspolagao podacima o svim živim, kao i odvajkada mrtvim stanovnicima vrta kojeg je namjeravao očistiti od korova. Prvo se obratio glasom koji su istovremeno – bio dan ili noć – svi stanovnici globusa kojima se obraćao – mogli čuti, budni ili u snu; glasom autoritativnim od kojega je namah pola građana zahvatila golema jeza praćena nevjericom. Što li je sad to, radi li se o propagandnoj objavi neke od velikih sila, ili moguće šali zemaljskih hakera, ali začudno – svi su nekako vjerovali da se glas koji čuju ne obraća samo njima, već svima na Zemlji.
„Žitelji mog vrta, kojih vas je najviše u njemu?“
Iako je imalo formu pitanja, zvučalo je kao neupitna naredba – čije se izvršenje – odgovor – očekivalo odmah.
Valja svakako spomenuti da čim je zvuk Vrtlarova glasa dopro do ušiju inteligentnih bića i njihovih uređaja, posmatračke antene počeše odmah pretraživati nebo, poklopci raketnih silosa se namah otvoriše, generali isti čas alarmiraše predsjednike država koji su u rukama držali ključeve za njihovo lansiranje, mada to bješe nepotrebno jer je Vrtlarov glas dopro do sviju, a vojske svih država bjehu ubrzano stavljene u stanje pripravnosti označenim kodom „crveno“ – šifrom za početak rata odmah nakon što stigne slijedeća naredba s vrha. Crveni telefoni se užariše od međudržavnih poziva među prijateljskim i neprijateljskim zemljama, Ujedinjeni narodi sazvaše hitnu sjednicu, kako Vijeća sigurnosti tako i Generalne skupštine, dok je glas monotono, ali autoritativno ponavljao pitanje.
„Žitelji mog vrta, kojih vas je najviše u njemu?“
Sve što poduzeše vojni i civilni vrhovi najmoćnijih velesila, već na prvi pogled izgledaše zaludno, jer radarske antene ne otkriše baš ništa, a glas koji je odjekivao bio je toliko raspršen diljem globusa da se njegov izvor nikako nije mogao locirati. Uskoro započeše žestoke svađe u organima Ujedinjenih nacija, praćene uzajamnim prijetnjama, Zapada prema Istoku, Istoka prema Zapadu, ali ljudski rod baš ništa nije mogao poduzeti, nemajući ni najmanjih informacija (unatoč angažmanu najboljih profesionalnih i amaterskih hakera, umjetne inteligencije, najmoćnijih superkompjutera na planeti, čak i kvantnih računala) o neznanom im neprijatelju – jer tako Zemljani uobičajeno svrstavaju svakoga koga osjećaju kao prijetnju.
Kad su, goleme gungule u eteru i glave vođa narodnih krda malo splasnule, pametniji među njima počeše analizirati upućeno im pitanje, ponovno započevši svađu oko njegova tumačenja. Što li znači riječca „kojih“, što li i koga li ona obuhvaća, i koja je intencija cijelog tog – zemaljskim vođama i većini stanovništva – nerazumljivog pitanja. Jedino se religijskim vođama pričinilo da se ono odnosi na pastvu njihovih vjerničkih krda, jer bijaše znano kako je religijski svjetonazor najzastupljeniji, najrašireniji na planeti. I baš kad su se složili u tome da je vjernika najviše, upravo kad su najviši vjerski korifeji odlučili pomoći vlastima – i, barem nazivno, najvišoj vlasti planete, UN-u – svojim zaključkom, pojaviše se i među njima trvenja do nivoa – činilo se – već iščezlih vjerskih zavađenosti i konflikata. Jest da je vjera najrašireniji svjetonazor planetarnih zajednica, ali je odmah započelo „cijepanje dlake“: kojih je vjeroispovijesti najviše? Kršćanskih, islamskih, židovskih, budističkih… lebdjelo je u zraku i glavama svjetovnih i vjerskih vođa Zemlje – podsvjesno osjećajući prijetnju u Vrtlarovom pitanju, a više svjesno – čak i željno – vjerujući da bi odgovor na njega cijelu prijetnju usmjerio prema konkurentskim religijama. Ta, nisu valjda zalud tisućljećima vodile krvave ratove za svoju nadvladu.
Danima se neumorno, više puta dnevno ponavljalo pitanje, te uvidjevši da se ništa bitnoga u međuvremenu ne dešava, prvobitna panika među ljudima i njihovim vođama poče splašnjavati, pretvarajući se u zabrinutost, te jalove rasprave o tome tko i što se krije iza svega, neuspjele pokušaje lociranja izvora pitanja, postepeno prerastajući u naviklo podnošenje glasa odjekujućeg planetom, kao što se – primjerice – katolici naviknu i podnose mnogostruku dnevnu zvonjavu crkvenih zvona, ili islamisti glasove svojih mujezina s minareta. No, nakon otprilike mjesec dana podnošenja upitnog glasa negdje iz svemira (jedino im je ta pretpostavka bila svima zajednička), poslije neslaganja koje se sve više produbljivalo među političkim i vjerskim vođama, teolozima i stručnjacima, od kojih ni jedni na nađoše jedinstveni odgovor, odjeknu glavama stanovnika Zemlje (valja spomenuti da je mnogo psihologa, nakon neuspjelog detektiranja njegova izvora, bilo uvjereno kako se radi o globalnoj halucinaciji ljudskog roda, uslijed zamršene i vijekovima neriješene političke situacije na planeti) novi Vrtlarov glas.
„Žitelji mog vrta, imate još samo tjedan dana da se prebrojite: kojih vas je najviše u njemu. Tada ću započeti s plijevljenjem svog posjeda.“
Novi val panike, poput toplinskih valova koji zahvaćaju cijelu oblu, proširio se Zemljom, te najnestrpljivije države odlučiše – onako naslijepo, u uvjerenju da iza svega stoje njihovi vjekovni neprijatelji – djelovati upotrebom svojih najmoćnijih oružja masovnog uništenja, bez ikakvih etičkih i moralnih zazora, koji ih – uostalom – ni u povijesti nisu sprečavali u organiziranju krvavih klaonica diljem planete. Izrael je bio tik pred izbacivanjem svojih nikada priznatih nuklearnih projektila, Zapad je – u dosluhu s potonjima naciljao Rusiju i Kinu s namjerom da svrši s prijetnjom, u uvjerenju da neka njihova (naročito kineska) revolucionarna tehnologija stoji iza prijetnji s nebesa, a potonje dvije velesile praktično istočasno uperiše svoja najmoćnija oružja na spomenute države, s namjerom da preduprijede njihov napad. Ali, prije no je itko od njih stigao pritisnuti „crveni gumb“ za početak obračuna, ne shvaćajući (čak ni najzagriženiji vjernici) da Vrtlar poznaje njihove zamisli gotovo i prije nego se rode, desilo se nešto što je konsterniralo cijeli svijet, istovremeno oduševivši muslimanske države. Stanovnici jedne od najmoćnijih država svijeta iščeznuše u golemoj, armagedonskoj, hladnoj plamenoj baklji, bez i trunka prateće radijacije, tek s šačicom – „čudom“, kako se mislilo – preostalih žitelja.
„Stanovnici Zemlje, mog rajskog vrta, ovo je bilo samo upozorenje, što će se zbiti ukoliko ne dobijem odgovor na svoje pitanje! Ukoliko ste ga – što ne vjerujem – zaboravili, ponavljam: ‘Žitelji mog vrta, kojih vas je najviše u njemu?’ Imate još dan vremena za odgovor.“
U pregolemoj histeriji, blokiravši više moždane centre vodstva svojih ovaca, a naročito njihovih stada, prividno jedinstvo ljudskog roda ostvareno pod prijetećim tonom pitanja, začas se rasplinu, te eter zazuja porukama upućenima u svemir preko najmoćnijih teleskopskih antena kojima su raspolagale države. Najviše je bijelaca, crnaca, Azijata, vjernika, nevjernika, demokrata, pripadnika zapadne, istočne i kakve još ne civilizacije, i svakojake bratije po boji kože, svjetonazorskom, religijskom uvjerenju i nacionalnosti – bijahu njihovi odgovori.
Teleskopi dalekih svemirskih civilizacija, zapazili su nakon više stotina godina, kako se u jednom području strijelčeva kraka Mliječnog puta, neposredno pored zvijezde klase G5 zažarila jedna točkica, nadjačavajući svojim sjajem matičnu zvijezdu. Trajalo je to samo koju sekundu, ni trena duže, a zatim više ništa nisu mogli vidjeti ni svojim najmoćnijim uređajima. Stanovništvo zemaljskog rajskog vrta, Vrtlarovog posjeda, prorijedilo se u hladnoj plamenoj kugli bez i trunka radijacije, ne shvaćajući pitanje ni prijetnju koju je nosilo u sebi.
„Tako“ – uzdahnu Vrtlar – „korov je istrijebljen. Ne smijem više tako dugo zanemarivati svoj vrt“, reče u sebi, sa suradnicima se udaljavajući u neznane predjele beskraja. Manje od pet posto preostalih, ničim okrznutih stanovnika Zemlje, još su širom kugle čuli njegove posljednje riječi:
„Kao što vaši vrtlari trijebe korov u svom vrtu da ne uguši plodove koje uzgajate, tako sam učinio i ja u svojem, rajskom vrtu. Svakom se vrtlaru desi da plijeveći korov oplijevi i pokoju kulturnu biljku, ali ne žali za njom kad vidi plodove svoga rada, u kojima će uživati sa svojom djecom. Tako je i sa mnom, djeco moja. Čuvajte posjed koji sam vam poklonio, a ja ću se – pamtite i prenosite potomcima – opet, kad-tad vratiti. Dužan sam vam još odgovor na upućeno pitanje, ukoliko se čudite zašto ste preostali, postavši jedini stanovnici ovog prelijepog rajskog vrta. Nisu ostali ni bijeli, ni crni, ni Azijati, ni vjernici ili nevjernici, niti demokrate, pripadnici zapadne, istočne ili bogtepitaj kakve civilizacije, ni ne znam koje sve bratije po boji kože, svjetonazorskom, religijskom uvjerenju i nacionalnosti…
Ostali su tek ljudi, oni kojih je bilo najmanje sred korova koji ga je obrastao! Plodite se i množite, i Zemlju napučite plodovima svoje vrste, ne dozvolite draču da zavlada. Jer, ja ću ponovno doći!“
