Bijah, kasne te noći, umoran od kritičkog pisanja za neki portal o teoriji mnoštva svjetova, kad sam se uspio nekako dovući do kreveta, strovalivši se – onako obučen – u njega. Prije no nastavim, sasvim sam svijestan kako većina pojma nema o spomenutoj teoriji, pa samo ukratko.
Radi se o tzv. „Interpretaciji mnoštva svjetova”, za koju je anketa među 72 vodećih stručnjaka u kvantnoj kozmologiji i ostalim granama vezanim za kvantnu mehaniku, dala porazan rezultat – čak 58% fizičara smatra da je ona točna! Želeći podcrtati paradoksalnost, a time i neodrživost uglavnom službene interpretacije kvantne mehanike, na primjeru najčuvenije mačke u nauci – poznate kao Schrödingerova mačka – koja dovodi do toga da moramo pretpostaviti jedno stanje svijeta u kojem je jadni mačor “ni živ ni mrtav”, autor spomenute teorije (Hugh Everett III) daje još radikalnije – a fizičari su, kao što gore spomenuta anketa pokazuje, izraziti radikali, pa savjetujem obavještajnim službama da ih stave pod stalnu prismotru – rješenje problema. Prema njemu, rješenje se sastoji u tome da u trenutku opažanja mačke dolazi do cijepanja – ne samo matematičkog već stvarnog! – svemira, na jedan u kojem imamo promatrača sa živom, i na drugi u kojem imamo promatrača s mrtvom mačkom! S tim što, ako smo recimo vidjeli mrtvu mačku, mi nismo svjesni onog drugog svemira u kojem i dalje egzistiramo, ali sa živom mačketinom. Da bi spasio matematičke teškoće oko interpretacije kolapsa valne funkcije, i paradoks oko utjecaja promatrača na realizaciju ishoda eksperimenta, Hugh Everett III odlučio je pocijepati svemir! Neću dalje o svojoj kritici takvog viđenja stvarnosti – detaljno zainteresirani čitatelji mogu je pronaći na stranicama portala čije ime izbjegavam spomenuti zarad opasnosti po njegovu, a nadasve svoju reputaciju profesionalnog fizičara.
Pa se sad vratimo krevetu na kojem, mrtav umoran, pokušavam utonuti u okrepljujući san. Tako sam struktuiran da mi je to vrlo teško, jer racionalni dijelovi mozga ne dozvoljavaju onim opuštajućima da me učas - opterećenog mislima - prevale u Hypnosov svijet snova, već melju li melju ranije korištene argumente i činjenice, pokušavajući ih povezati sa nizom memorijski uskladištenih podataka o svijetu. A takvih, barem u mene, ima sijaset iliti tuša i tma. Fizičari uglavnom nastoje njegovati otvoren i sveobuhvatan odnos spram svijeta u kojem bitišu, te prate događanja na niz – naučnim razlozima na prvi pogled neprihvatljivih, ili barem nerazumljivih, manifestacija. Lično smatram svijet oglednom kloakom, leglom prljavštine, moralne izopačenosi i duboko usidrenog nemorala u društvene pore, u smjesi čijeg blata tek pojedinci zaslužuju poštovanje dostojno iskonskog ljudskog bića. Svoj humanizam i filantropski pogled na stvari odavno sam zamijenio, ajmo to nazvati mizantropskim rakursom na ljude (barem većinu) i svijet, često se prisjećajući mudrosti jednog svog kolege s kojim se svjetonazorski baš i ne slažem, što ne znači da ne cijenim neke aspekte njegova rada: „Prije nego što uvedete demokraciju među ljudoždere, poželjno im je promijeniti prehrambene navike!“. Svijet u kompleksnosti svoje kaotičnosti sadrži genije, prosjek i tupane. Manjinu genijalaca izuzetnih spram prosjeka, većinski prosjek, koji bi imao kompleks manje vrijednosti u odnosu na genije, da nije tupana s kojima se uspoređuju. I konačno, poveliki broj tupsona koji se, u svom samozadovoljstvu, ne uspoređuju s nikim - dovoljni su sami sebi. Sama ta spoznaja, uz bezbroj inih razlika i unutar svake od navedenih kategorija (opisanih krivuljom normalne razdiobe) bila je dovoljna da mi skoro na nulu svede entuzijazam glede mogućnosti uspostave socijalističkog društva. I tako mi je mozak, vjerojatno u nastojanju postepenog ublažavanja prevladavajućeg racionalnog diskursa ka onom opuštajućem, u nekoj međufazi između jave koju pokušah napustiti i sna kojemu sam stremio, počeo povezivati moja znanstveno kritička razmišljanja s onim mitološkima. I negdje u taj čas, činilo se niotkuda, pojavio se on.
Izgledao je zbunjeno, baš kao i ja, jer – činilo se – nije bio svijestan gdje je, a ja ne pojmih što neki neznanac radi u mojoj sobi, upravo u časovima intime svakog čovjeka.
“Hm” – reče – pokušavajući prikriti smetenost – “oprostite mi, molim vas, ali možete li mi reći gdje se to nalazim?”.
Prilično sam oprezan tip, naročito u kontaktu sa strancima – posebno provalnicima u moj dom – za koje nikad ne znate kako će reagirati na vaše ponašanje, i drže li u džepovima oružje spremno upotrijebiti, ali ne mogoh se suzdržati.
“K vragu, čovječe” – ljutito se obrecnuh – “zar ne shvaćaš da si upao bez poziva u moju intimnu prostoriju, u času kad pokušavam zaspati!? Uostalom, tko si ti i što želiš? Tko si ti?” – ponovih ponešto manje uzrujan, nakon prve navale hormona iz nadbubrežnih žlijezda.
“Oh, hiljadu puta mi oprostite, mora da se potkrala neka greška u softveru za prebacivanje. Uvjeravam vas da se nimalo ne morate pribojavati za sebe i svoje dragocjenosti.”
“Kakav vražji softver, pa ugasio sam kompjuter, nemoj mi čovječe božji muljati s nekakvim softverom! Tko te je pustio u moj stan? Kako si ušao? Tko si ti?“ – već treći put upitah – „Provalnik? Upozoravam te da ne posjedujem nikakve vrijednosti vrijedne upadanja u moj dom. Sad ću nazvati policiju” – prijeteći učinih pokret ka dohvaćanju mobitela, kojeg, usput rečeno, ni ne posjedujem. Što ćete, prilično sam konzervativnih nazora glede tih novotarija.
“Smirite se, molim vas, sve ću razjasniti. Nemate se čega plašiti. Odmah ću nestati, kako ovdje kažete – u vidu lastin repka. Mora da je softver u našoj centrali za prebacivanje poremetila interferencija vaših razmišljanja o mnoštvu svjetova, s onima o čistilištu, paklu i raju. Upozorit ću programere koji tek iskušavaju beta verziju programa. Ja sam, da se predstavim” – dometnu, smirujućom gestom mi pružajući ruku (da, izgledao je sasvim ljudski) – “Selektor, a možete me zvati i Skretničarom ako vam je tako milije”.
Vraga smirujuće. Pa to me još većma razjarilo. “Ne samo da ste drsko upali u moju privatnost, štoviše, kao da mi iščitavate misli. Odaklem vam” – opreznosti radi, koja me nikad ne napušta, prestao sam ga tikati – “spoznaja o mojem radu i mojim razmišljanjima? Jeste me nekako drogirali?”. Zaista, o radu je mogao doznati krišom upalivši računar u radnoj sobi, dok sam u krevetu, nastojeći utonuti u san polusvijesno miješao svoje ideje s biblijskim mitom o čistilištu, paklu i raju, ali o mojim mislima… Droga je to jedino mogla objasniti.
Vratit ću se opet na Skretničara, kako se nazvao, nakon što pružim dodatna objašnjenja smetenom čitaocu. Zaista, nekako polusvijesno ili podsvijesno čak, počeo sam povezivati teoriju mnoštva svjetova sa tri spomenuta biblijska svijeta, o kojima ne znamo baš mnogo, sem onoga što su moguće proroci ili nekom nadnaravnom spoznajom proviđeni pojedinci (poput Dantea, primjerice) rekli o njima. Čovjek, kad napusti ovaj, kaže “sveta knjiga”, odlazi na “onaj svijet”, s kojega nam se nitko – izuzmemo li mitološke likove poput Eneje, Herakla, Orfeja, Sizifa ili Tezeja, pa i navodnih uzvanika kojekakvih “medija” u koje još manje vjerujem – nikada nije javio s detaljnim opisima “onostranosti”. Iskreno rečeno, ja kao ateist i socijalist blizak komunistima, nikada nisam vjerovao u takve gluparije, ali – s druge strane – kako su se bedastoćama činili i mnogi današnji naučni fakti, ne bijah sasvim zatvoren za njihova razmatranja. Radi se ustvari ne o jednom, već o tri “onostranstva”, međusobno nepovezana, sem moguće nekom božjom moći koja ih nadgleda, ali s logičke strane u igri su četiri nepovezana, da ih tako nazovem – svemira. Naš, čistilište, pakao i raj! Dovoljno da ih iracionalni dio uma počne, moguće i neutemeljeno, povezivati – makar samo u fazama polusna koji počinje prevladavati.
“Ma, kakva droga, čovječe! Zar vam ne rekoh – ja sam skretničar po funkciji, ali smijete me zvati i tim imenom, koji upućuje vaše preminule srodnike na nepovezane – za vašu vrstu, razumije se – svjetove, koji im po svjetonazorima s kojima su otišli sa svojega, pripadaju. Moguće to shvatite, većini bi to bilo teško, s obzirom da ponešto čalabrcate s teorijom mnoštva svjetova.”
“Zaboga, pa niste onda valjda vi…?” – zaprepašteno prošaptah.
“Bog?” – Skretničar nadopuni nedovršenu misao. “Ma kakvi. Pa valjda ne vjerujete u te priče za malu djecu i one na njihovom intelektualnom nivou? Ja sam naprosto jedan od visokih službenika Centra za umnožene svjetove, kako biste vi to moguće nazvali. Ovdje sam se našao rad uobičajene kontrole nad svjetovima, i selekcije putnika za jedan od stvorenih, hm – svemira, kako ih uobičajeno nazivate. Samo, izgleda da me greška u softveru informatičkog sustava skrenula u vaše intimne odaje, što mi je neobično žao, s čega se beskrajno ispričavam u svoje i u ime našeg centra. No, kad se već zadesih kod vas, a vrijeme mi zaista nije problem, možemo malo popričati o stvarima koje okupraju vaše misli. Ako mi dozvolite, naravno, jer mi izuzetno cijenimo privatnost i osobnost svakog stanovnika naših Metasvjetova.”
Da ne duljim previše s dijalozima tijekom našeg susreta, koji su protekli nešto mirnije s obzirom da nije pokazivao agresivne namjere, ukratko ću prepričati što mi je Bo…, pardon – Skretničar iliti Selektor ispričao. Dakako, kako mi je cijeli doživljaj pomalo mutno i nepovezano ostao u memoriji, moguće budem shvatljivosti (i vaše i moje lično) radi, to povezivao s vlastitim promišljanjima, te se ne mogu zakleti u istinitost baš svake svoje riječi.
Kršćani pod čistilištem smatraju mjesto gdje se, poslije tjelesne smrti, duše čiste prije no ih se pošalje u raj ili u pakao – ako su im grijesi toliko teški da se nikako ne mogu očistiti. Daklem, nekom vrstom skretnice za svjetove predviđene boravku duša. Moj posjetitelj dao je svojevrsno – znanstveno ili ne, zaista ne mogu, još uvijek u stanju šoka, prosuditi – obašnjene onoga što su naši davni preci prilikom sličnog posjeta Mojsiju od strane nekog Skretničarevog prethodnika (što ćete, bugovi u softveru su prisutni i kod najrazvijenijih civilzacija, i ispravljaju se samo tijekom njegova praktičnog korištenja) sasvim krivo shvatili, a ljudska – barem ona zapadna – civilizacija naivno prenosila kroz vjekove. Mada smo svi mi naslijedili iskonski pragrijeh naših praroditelja (prema naivnom naučavanju kršćana), dopunjujući ga kojekakvim grijehovima koji su iz njega proizašli, iako je sve to navodni Spasitelj otkupio svojom mukom na križu, ljudska vrsta nastavlja gomilati krimen na krimen, pa je potrebno – po učenjima adepata takvog učenja – čistiti ljude od grijeha kako bi se uspeli na neki bolji svijet. Ipak, jedno nikako nisu mogli shvatiti, em u svojoj naivnosti, em zarad dogamtskog predanja svom naučavanju nauštrb jasnog i racionalnog propitivanja stvari. Da je planet na kojem boravimo ustvari “čistilište”, ali ne onakvo kakvim ga njihova vjera zamišlja, već sasvim drukčijeg tipa.
Rekoh već da sam socijalista, blizak komunistima, ali – posebno u ovaj, aktuelni čas – svijet je prepun uzajamno zakrvljenih ljudi posve nepomirljivih političkih svjetonazora. Dugo sam vjerovao u socijalnu evoluciju kao vrstu filtera koji će kroz generacije pročistiti ljudski duh od nakaradnih shvaćanja, približavajući nas nekom, za sve ljude pravednijem društvu, ali avaj… Što vrijeme više prolazi, namjesto približavanja stavova oko njegova izgleda, dolazilo je do sve većeg - krvavog k tome - razilaženja ljudi oko zamisli o njegovom izgledu. Sem milijuna drugih razlika između kompleksnih stvorova, uvjetovanih njihovom biološkom strukturom, naslijeđem, odgojem, (ne)obrazovanošću i inim faktorima, skoro da je svatko imao neku svoju – i to nepomirljivu – ideju oko ostvarenja za sve nas pravednijeg društva. Svjetonazori postajaše sve individualniji, a time i mnogobrojniji u svojoj nesnošljivosti kojom je diktirao isključivo lični interes. Već je dugo vremena otkako sam shvatio da u takvoj, krvavoj žabokrečini razlika ljudskih psihologija i interesa koji ih vode, socijalizam nikada neće biti moguć, a nekmoli neka vrsta komunizma s ravnopravnim i podjednako slobodnim jedinkama.
I tu se, čudno koincidentno s pojavom teorije mnoštva svjetova, uplela nadmoćna civilizacija čiji je svemir u kojem bitišemo bio (poput bezbroj drugih) proizvod, dajući jednostavno razrješenje problema oduvijek mučećeg najnaprednije umove naše vrste. Duh i tvar (u konkretnom slučaju ljudsko tijelo) samo su oblici postojanja i razvoja materije, a u suštini – kao što znaju obrazovaniji – naprosto različiti oblici energije. Kako je, s filozofskog stanovišta, duh napredniji oblik evolucije tvari, to je jasno da se iz nje razvio, te je kao takav neodvojiv od svog nositelja – tijela. Barem na ovome svijetu i postojećem stanju stvari. S obzirom na nepomirljivost naših svjetonazora, tvorci su odlučili pretvoriti planetu u čistilište, gdje će duhove – poslije prestanka funkcioniranja njihovih bioloških nositelja – “pročešljavajući” upućivati na različite svjetove, u skladu s njihovim prevladavajućim svjetonazorima, tamo ih najnaprednijim informatičko-genetskim metodama regenerirati u njihov ljudski oblik, ali spriječivši - izoliranjem svjetova (svemira) jednih od drugih – njihove krvave sukobe! Tako će socijalisti, fašisti, kapitalisti, nacionalisti, kozmopoliti, ateisti, raznorodni vjernici i poklonici niza nepomirljivih zemaljskih svjetonazora, nastaviti svoj obnovljeni život u okvirima razdvojenih, a svakome od njih savršeno odgovarajućih svjetova! Genijalna zamisao, naših genijalnih stvoritelja. Svakome je jasno da je čovjek prekompleksno stvorenje a da bi se ljudski rod mogao “pročešljati” tako da na jednom svijetu borave samo posve iste jedinke, ali identičnost njihova niti je bio cilj Skretničara i njegovih suradnika. U svima od bezbrojnih nepovezanih svemira i nadalje postoje kriminal, preljubništvo, ludilo, racinalnosti i iracionalnosti, ali se sve psihološke karakteristike čovječje realiziraju u društvenom okruženju koje svi smatraju idealnima za svoje obitavanje.
Nekako slično mi je nepozvani noćni gost tumačio svrhu svog boravka na Zemlji i nezgodu koja ga je usmjerila upravo u moje intimne odaje, te mi – poželjevši blagonakloni prijem članka koji sam pripremao – odmahnuo na odlasku, napomenuvši kako se nikad više nećemo vidjeti. Nekako isti čas odmah sam zapao u dubok san, koji mi ipak nije uspio izbrisati iz memorije ovaj čudni doživljaj. Članak sam objavio, dobio je zavidan broj lajkova za portal koji ga je podigao, ali priznajem – vi ste jedini kojima pričam o dogodovštini jedne nezaboravne noći. I, zaista, nisam više siguran u znanstveno objašnjenje - niti moje opovrgavanje njega - teorije o mnoštvu svjetova, u kontesktu onog što mi se desilo. Znam samo da laici i oni koji traže utjehu zbog svojih promašenih života, mogu pronaći mnogo za sebe prihvatljivoga u svemu tome. Primjerice, državljani fragmenata bivše države koje grcaju u ekonomskoj krizi, nezaposleni, radnici koji mjesecima rade bez plaće, ljudi pod ovrhama, beskućnici,… mogu se utješiti – negdje u metasvemiru (više nije dovoljno reći samo „svemiru“ ili „ovom svijetu“) postoji mjesto na kojemu za njih teku med i mlijeko! Doduše, o tome su i do sada mogli maštati ali bi im dobronamjerni obzirno ukazivali kako su „izvan realnog svijeta“. U što više nikako nisam siguran. A Zemlju, močvaru u kojoj prebivamo, sad gledam drukčijim očima, nagađajući kako moguće - u skladu s kvantomehaničkim vjerojatnoćama zbivanja u našem svemiru - ona zaista predstavlja samo čistilište, usputni ranžirni kolodvor s kojega će nas Skretničarevi srodnici uputiti u savršene svjetove. Za svakog od nas ponaosob.
Ipak, duboko se kajem, jedno sam ga zaboravio upitati. Postoji li ikakva mogućnost da - ako ja i moji najmiliji ipak završimo u različitim svjetovima – izmjenjujemo posjete, ili čak trajno prijeđemo iz svojega u svijet svojih dragih? Fizikalno, to bi značilo povećanje entropije – ponovne neuređenosti razdvojenih savršenih svjetova – čemu barem ovaj naš, kako se čini, stremi, ali tko zna? Ako može Skretničar, zašto jednog dana ne bismo i mi mogli probiti granice mnoštva svjetova, svemira koji nas naizgled razdvajaju. I, kao da osjećam kako mi se ponovno budi gotovo ugasla nada, u ostvarenje za sve nas boljeg života. Moguće i na ovom svijetu!
