„Dok živim život koji nisam birao sam
O suhom vjetru s juga moja duša sanja
Ja čujem buku stada, vidim u daljini grad
A tanka slika jave postaje sve tanja“
Darko Rundek
Novi stadion u Maksimiru nema ni konačnu anatomiju, a već je dobio politički pedigre. Jedan bivši Dinamov nogometaš u projektu je prepoznao „spomenik komunizmu“. Predsjednik zagrebačke Gradske skupštine poručuje da se stadion gradi za navijače, ne za arhitekte. Zagrebački Domovinski pokret ide i dalje, projekt „previše naglašava brutalističko i socijalističko arhitektonsko nasljeđe“ pa bi o njemu trebalo pitati građane. Rasprava o arhitektonskom natječaju postala je portret države i društva.
Pobjedničko rješenje možda i jest loše. Možda će kroz otvorene kutove puhati. Možda će atmosfera biti slabija, kapacitet premalen. Legitimna pitanja. Navijačke skupine mogu tražiti spojene tribine i zatvoren stadion. Njihovo iskustvo može biti korisno pri definiranju potreba. No iz tog ne proizlazi poseban mandat za odlučivanje. Novi Maksimir financira se iz gradskog i državnog proračuna. „Naš dom“ jest snažna metafora, no nije vlasničko ovlaštenje. Ako je argument protiv stadiona to što podsjeća na „komunizam“, ako se zamjera što ne izgleda kao stadioni koje smo već vidjeli, ako međunarodni natječaj treba preispitati zato što se prikazi nisu svidjeli većini sudionika internetskih anketa, tad stadion više nije tema. Tad, zapravo, razgovaramo o sebi.
Na natječaj je stiglo 88 radova iz dvadesetak država. Pobijedili su talijanski arhitekti projektom koji počiva na uvažavanju arhitektonskog rukopisa Vladimira Turine. Tu kreće hrvatska ironija. Stranci u našoj modernističkoj tradiciji pronalaze nešto vrijedno. Mi vidimo komunizam. Pa zar beton ima partijsku knjižicu? I nije riječ samo o dosjetci bivšeg nogometaša jer i Domovinski pokret izrekao je istu logiku političkim jezikom. U narativu tzv. domoljubno-državotvorne politike antikomunizam već dugo nije samo povijesni sud o nedemokratskom režimu. Prerastao je u trajnu „specijalnu operaciju“. Legitimacijsku. I delegitimacijsku. Hrvatsku kao da treba stalno iznova potvrđivati uklanjanjem tragova države koja joj je prethodila. Mijenjaju se imena trgova, vode ratovi oko simbola, a politička pripadnost vremena u kojem je nešto nastalo ulazi i u raspravu o arhitekturi. A jedno je kritizirati represiju i jednopartijsku vlast, dok je pretvaranje antikomunizma u kulturni „deterdžent“ kojim valja oprati sve između 1945. i 1990. nešto posve drugačije. Tad nije dovoljno osuditi režim; treba odlučiti smije li i ono što je u njemu nastalo ostati „naše“. Stoga i naša moderna mora proći političku recenziju. Cenzuru. Jesu li Vitić, Richter, Turina, Bakić ili Nove tendencije dovoljno hrvatski ako su djelovali u državi koja je nestala? Može li Kockica biti vrhunska arhitektura ili će ostati „partijska“? Može li Bakićev spomenik na Petrovoj gori biti vrhunsko djelo bez obzira na vrijeme u kojem je nastao?
Zanimljivo, ne smeta nam što je historicistički Zagreb nastao u austro-ugarskom okviru, što su njegove reprezentativne zgrade projektirali Bečani. Razdoblje Habsburgovaca pretvorili smo u dokaz da smo Europa, dok je razdoblje međunarodno relevantne modernosti politički sumnjivo. Tu se krije nešto dublje od ukusa. Naš navodni mitteleuropski štih prečesto skriva kmetski refleks. Dobro je ono što dolazi s tuđim pečatom. Tuđi original ulijeva povjerenje. Vlastiti izaziva sumnju. Kao da nam i danas treba „gospodar“ da potvrdi što vrijedi.
Komunizam smo odavno izbacili iz Ustava. Sad ga pokušavamo istjerati iz betona. Maksimir tu nije izoliran slučaj. U Splitu se raspravlja treba li rušiti Poljud, zaštićeno kulturno dobro, jedan od rijetkih objekata hrvatske sportske arhitekture koji se, bez provincijalnog pretjerivanja, može smjestiti u međunarodni kontekst. Studija izvodljivosti kaže da je najizvedivije na njegovu mjestu graditi novi stadion, hotel, trgovački i kongresni centar, parkirališta. Brojke imaju svoju logiku. No vrednuju samo ono što im zadamo, što u našem društvu jedino vrijedi. Može se izračunati prihod hotela i garaže. No ne može se izračunati koliko vrijedi Poljud zato što je upravo takav Poljud.
Arhitektura se susreće s pričom koju smo već doživjeli na obali. Hrvatska je odavno otkrila kako svaki četvorni metar ima cijenu. Stan postaje apartman, kuća vila s bazenom, maslinik turističko zemljište, grad kulisa. Privatno, svaka takva odluka može biti racionalna. No zajedno stvaraju prostor u kojem se više ne živi, samo se iznajmljuje. A sad pokušavamo istaknuti cijenu i vlastitom sjećanju. I kulturnom identitetu.
Požar Vjesnikova nebodera sjajna je metafora upravo zato što ne treba izmišljati zavjeru. Neboder nije srušen zato što je bio modernistički. Izgorio je, konstrukcija je procijenjena opasnom. Samo, požar je jednu gradsku vedutu pretvorio u problem parcele. I pitanje „što učiniti s Vjesnikom?“ postaje „što graditi?“. Ponovno kvadrati i iskoristivost. Nije to hrvatski izum. Berlin je srušio Palast der Republik, na njegovo mjesto vratio pročelja pruskog dvorca. U Skoplju su modernističke fasade dobile neoklasicističke gipsane paravane. Problem počinje kad odnos spram prošlosti preraste u retuširanje. Prvo pitamo je li prošlost politički podobna, potom isplati li se, a sad i sviđa li se dovoljno ljudi.
Neposredno nakon izbora Zvonimir Boban govorio je da je rješenje „remek-djelo“, da valja biti hrabar i živjeti s odlukom. Nakon reakcije Bad Blue Boysa on i dalje vjeruje u projekt, no svoj glas svodi na jedno mišljenje, sebe na „jednu kap u plavom moru“, najavljuje borbu da se navijačke ideje pokušaju ostvariti. Od međunarodnog natječaja i jednoglasne odluke stigli smo do toga da član žirija objašnjava kako je njegov glas tek kap u moru. To ne znači da navijače ne treba slušati. No pokazuje koliko se brzo stručna odluka pretvara u plebiscit čim se snažno pobuni dio javnosti.
„Stadion se gradi za navijače, ne za arhitekte“ zvuči demokratski. Bolnica se gradi za bolesnike, škola za učenike, most za one koji preko njega prelaze. Pa ipak njihove projekte ne biramo internetskom anketom. Ne pitamo građane na cesti što o arhitekturi misle. Javni novac traži transparentnost i pravo javnosti da pita. No ne pretvara arhitektonski natječaj u reality show u kojem publika nakon objave vizuala preglasava žiri. Bi li Poljud ikada bio izgrađen da je Boris Magaš 1977. prvo morao pobijediti u „navijačkoj anketi“? Možda bi publika tražila nešto obično. Nešto provjereno. Nešto što više izgleda kao stadion. A danas je upravo Poljud najljepši hrvatski stadion.
Tu je priča. Volimo originalnost tek kad dovoljno ostari pa više nije opasna. Dok nastaje, smeta nam jer još nema certifikat da će se jednoga dana svima sviđati. Stoga je Allianz Arena zavodljiv argument. Ne zato što je loša arhitektura. Naprotiv. Zato što je siguran odgovor. To je već ikonička arhitektura. No ako napravimo nešto što na nju podsjeća, dobit ćemo Allianz Arenu za siromašne. Ne nužno po cijeni, već po imaginaciji. Dovoljno sličnu originalu da se osjećamo svjetski, dovoljno bezopasnu da ne riskiramo ništa svoje. Bitno da svijetli. A još da i šuška.
Komunizam smo odavno izbacili iz Ustava. Sad ga pokušavamo istjerati iz betona. Maksimir tu nije izoliran slučaj
Kao čovjek koji se ne pouzdaje u vlastiti ukus pa kupuje brend s dovoljno vidljivim logom, tako ni mi ne biramo ono što jesmo, već ono što će drugima pokazati što bismo htjeli biti. Europa prestaje biti prostor u kojem treba nešto stvoriti. Postaje katalog iz kojeg „naručujemo“. A tu je izbor veći od jednog stadiona. Vlastiti identitet ili kičasta kopija. Ne zato što je svaki modernizam vrijedan čuvanja, već stoga što društvo koje ne vjeruje vlastitom kulturnom iskustvu lako završi u imitaciji. Želimo biti ono što nismo, sramimo se onoga što jesmo.
Grafit ispisan Miljenku Jergoviću vjerojatno je najprecizniji opis današnjice, snažniji no što je i njegov autor mogao pretpostaviti. „Naša država, naša pravila.“ Autor je vjerojatno mislio na nešto jednostavnije, da je ovo naša zemlja pa ćemo mi određivati tko u njoj smije govoriti. I što. Samo, rečenica ima širi domet. Naša država, pa ćemo odlučiti i koja je njena prošlost. Koje su njene zgrade, njeni umjetnici. Koji dio onog što smo bili smije biti ono što jesmo. I što ćemo kad nam se odgovor ne svidi. Rušiti? Preurediti? Zamijeniti nečim što izgleda poznatije, skuplje, dovoljno europski?
Nije naš problem što ne znamo što želimo biti. Mnogo je neugodnije to što vlastitu prošlost stalno preuređujemo prema onome što bismo danas htjeli da smo oduvijek bili. A kad to preuređenje nije dovoljno, tad računamo kvadrate.
