Odgovor na pitanje iz naslova bio bi bez pretjerivanja: nula, ništa… barem kada je o Hrvatskoj riječ. Dan pobjede nad fašizmom, naime, ovdje se ne obilježava, niti protokolarno, i mada nisam pobornik proslava jer u pravilu služe tek jačanju populizma, ima nešto kancerogeno u činjenici da se Hrvatska oglušila o dan kada su u njen glavni grad ušle partizanske jedinice na čelu s legendarnim vođom Druge proleterske brigade, gospodinom i komunistom Kočom Popovićem.
I oslobodile ga od ustaške i nacističke pošasti. Kakogod, dok su u Engleskoj, Francuskoj, zvonila zvona u čast žrtvama fašističkog terora, a jednako je bilo u čitavoj Evropi, Kanadi, SAD-u – svugdje je 80-ta godišnjica oslobođenja od fašizma obilježena na državnoj razini – taj je dan posve ignoriran baš u Hrvatskoj koja je, kao dio jakog jugoslavenskog, antifašističkog pokreta bila na pravoj strani povijesti. One koje se danas stidi, koju još od 90-tih izjeda politički revizionizam, pa su danas svaki spomen antifašizma ili obilježavanje pobjede nad fašizmom gotovo skaredni, budući da ne pripadaju službenom projektu nacionalističke isključivosti, nego podsjećaju na omrznutu zajedničku, partizansku borbu Srba i Hrvata. Stoga se antifašizam i NOB direktno kose s ideologijom iskompleksirane, etnonacionalističke provincije.
U kojoj se zato, pod državnim pokroviteljstvom, obilježava 80-ta godišnjica poraza – što više, što manje, ali nikada doista prežaljene ustaške Nezavisne države Hrvatske – a pod egidom sjećanja na stradanje nevinih ustaških vojnika u Bleiburgu u Austriji. Program defilea nostalgičnih crnih uniformi što se – nakon zabrane austrijskih vlasti – ne smije održavati na bleiburškoj ledini, nego na domaćem kamenjaru, predstavljen je na Dan pobjede nad fašizmom, a šefovi takozvanog Bleiburškog voda i predstavnici Crkve opet su dočarali sve divote tadašnje ustaške države koju su besramno srušili srbokomunisti i potom po završetku rata pobili nevine civile tamo na koruškom polju.
Objasnili su i kako su Austrijanci, koji već petu godinu brane ustaški dernek na njihovom tlu, skroz u krivu u vezi ustaškog režima, bez kojega – zna se! – ne bi bilo ni današnje Hrvatske. I još, za mjesto svoje konferencije neoustaše su odabrali jedan hotel u centru Zagreba, tek nekoliko metara udaljen od mjesta – na kojemu je danas parkiralište – gdje je izvorno bila židovska sinagoga koju su ’41. srušili ustaše, e da bi potom zagrebačke Židove strpali u stočne vagone i odveli u konclogor Jasenovac. Dakako, država Hrvatska nije nikada obnovila sinagogu, ali jest obnovila živo sjećanje na jednu nesretnu, zločinačku državu.
I zato su ustaške, a ne partizanske žrtve jedine vrijedne spomena, zato se čitavim nizom događaja obilježava 80-ta godišnjica nesreće u Bleiburgu, ne spominjući nikada i nigdje da su tu svoju poraženu vojsku kukavnim bijegom napustili zločinački vođe ustaške države. Za tu je značajnu obljetnicu i nacionalni pjevač Thompson našao vremena napisati prigodnu pjesmu pod nazivom „Slike Bleiburga“, pa sve leleće o partizanskim zlotvorima, uz stih: „Kad prođeš pokraj krvnika maršala…“ – pljuni, valjda, a i biskupi su naoštrili zube, te pastvu uče kako „razmjeri toga stradanja, toga partizanskog, jugoslavenskog zločina nikoga ne bi trebali ostaviti ravnodušnim“, a povodom 80-te godišnjice pobjede nad fašizmom jedan će biskup poručiti i da smo „izloženi veličanju zločinaca, bezobzirno upakiranih u slavlje slobode.“ I zgroženo dodati: „I tako već osamdeset godina. Osamdeset godina! Sustavnog promicanja laži.“
To je, eto, odnos Hrvatske prema antifašizmu, odnos koji se umilno, opasno gnijezdi u svim njenim porama, sve pod blaženim pokroviteljstvom vlasti čiji šef upravo toga dana, dok je svijet slavio pobjedu nad fašističkim zlom, negdje u Americi priča legende o uspjesima države koju vodi nazivajući svoju maloumnu lamentaciju: „Hrvatska, priča o uspjehu!“
A opet, nije li perverzno obezvrjeđivanje antifašizma upravo ona grandiozna proslava dana pobjede nad fašizmom – poput neke kulise za loš film – u Rusiji bez koje 1945. ne bi bio moguć poraz nacizma, ali čiji je vođa danas mahniti diktator koji već tri godine ubija građane Ukrajine? Kako obraniti vrijednosti antifašizma kad se na paradi u Moskvi, pred defileom vojske koja ubija u Ukrajini, pred gomilom gvožđurije, uz skute Putinu i prononsirane svjetske diktatore guraju predsjednik Srbije koji je zemlju pretvorio u leno tiranina, te provincijski đilkoš Milorad Dodik, lice s potjernice, koji godinama rastače Bosnu, sve dakle ljudi kojima je fašizacija njihovih država jedina politička opcija?
Ruskog je monarha posjetio i srpski patrijarh Porfirije kako bi mu zahvalio na svemu što čini za „srpski svet“ i pravoslavnu crkvu. Koja, kao i katolička u Hrvatskoj, ustrajno njeguje sjećanje na najgora zločinačka razdoblja svoje povijesti. Groteskno slavlje pobjede nad fašizmom u Moskvi služi stoga ideolozima krvi i tla za pokazivanje mišića, kao fašistoidna prijetnja svijetu koji je u političkom smislu, ako samo u tome, ionako sav nalik opasnome minskom polju.
