We are all Keynesians now – fraza je koja se pripisuje američkom predsjedniku Richardu Nixonu. Preciznije, Nixonovom objavom stekla je svjetsku slavu, a pedantniji kroničari epohalnih fraza kažu da ju je prvi krstio poznati američki ekonomist Milton Friedman. Oni još pedantniji autorstvo pripisuju nekim ranijim, manje poznatim figurama. Bilo kako bilo, već je pedesetak godina prisutna u novinarsko-publicističkom repertoaru formula i koristi se za označavanje promjene u političko-ideološkom ambijentu. I to promjene koja je prvenstveno svojevrsna prilagodba na okolnosti, a ne rezultat svjesne političke aktivnosti.
Okolnosti koje su nas ponukale na novu varijantu poznate formule odnose se na nove komunikacijske obrasce. Pojavom interneta, a prvenstveno društvenih mreža otvorio se prostor za artikulaciju procesa koji se odvijaju i reproduciraju na razini društvenog mezanina. Riječ je o onom društvenom međukatu koji se nalazi između neposrednog svakodnevnog iskustva i apstrahiranja društvene dinamike u obliku socijalnih i kulturnih analiza, socioloških modela i političkih programa. Do pojave društvenih mreža na spomenutom mezaninu u kojem su nudile poluapstrahirani društveni komentari i uočavale sličnosti u ponašanjima i socijalnim navikama uglavnom su obitavali profesionalci raznih oblika: novinari, pisci, režiseri, televizijski urednici, voditelji i ostali javni radnici. Oni su proizvodili, krali, preuzimali i distribuirali fraze i obrasce koji su nam služili kao sredstva tumačenja tumačenja i šifriranja predpolitičke stvarnosti – onoga što nije spadalo ni u politiku, ali ni u intimu i običnu svakodnevicu. Pojavom društvenih mreža taj se prostor naprosto demokratizirao i danas smo svi bourdieuovci.
Tu prije svega mislimo na detektiranje obrazaca ponašanja u kućanstvima, institucijama i svakojakim društvenim ritualima. Od majke koja od jutros nije stala do očevih enigmatičnih uputa za dodavanje alata – sve te danas svima prepoznatljive situacije prije su se spominjale eventualno u uskim krugovima (predinternetskim bubbleovima), a eventualnu opću prepoznatljivost davala bi im kakva popularna TV serija, film ili pjesma. Danas pak svjedočimo svojevrsnom protosociološkom natjecanju na društvenim mrežama na kojem se seciraju različiti društveni rituali i tipovi ljudi. Ovdje ćemo se osvrnuti upravo na te tipove. Najpopularnije formule za te protosociološke memove su “starter pack” ili “tip lika”. Svi ste sigurno vidjeli memove u kojima se izlistivaju atributi različitih društvenih (pod)skupina: od prosječnog glasača platforme Možemo! do pripadnika navijačkih skupina.
Među te atribute uglavnom se uvrštavaju aspekti slavnog Bourdieovog habitusa: od kulturnih navika preko jezičnih rituala i stila odijevanja do markera klasne pozicije. Ono što je posebno zanimljivo u popularnosti tih formata i općoj protosociološkoj radinosti jest da se inače ti aspekti, pogotovo ovi klasni, koji su nekad bili i nositelji političkih podjela i programa, vrlo rijetko artikuliraju u samoj politici. Različiti tipovi likova, unatoč tome što ukazuju na visoku opću razinu sociološke pismenosti, prije svjedoče onome što je Theodor Adorno nazvao generaliziranom astrologijom nego repolitizaciji društvenih i klasnih razlika. Naime, Adorno je nakon Drugog svjetskog rata ustvrdio da sekularizacija neće dovesti do prosvijetljenog društva već do generalizirane astrologije: to ne znači da će svi početi vjerovati u astrologiju – iako i taj broj raste – već će se značajan broj ljudi prilagoditi tom obrascu razmišljanja i “vjerovanja”. Tipovi likova su naprosto astrološki znakovi čija je putanja zadata, a ne spletovi društvenih kontradikcija iz kojih se formuliraju politički programi i mijenjaju tipovi. Ne znamo hoće li se politika opet vratiti eksplicitnoj obradi tog sadržaja, a do tada pozdrav od tipa lika koji u tipovima likova vidi društveno-politički simptom.
