Je li kucnuo posljedni čas za javno prozvati ili pozvati poslijeizborno već očito polit-ideološki promiskuitetnog HDZ-ovog šefa i predsjednika vlade Andreja Plenkovića da objasni najprije sugrađanima, pa i eurounijskim čelnicima što ih kuje u zvijezde najsjajnije zašto dopušta prepravljanje antinacifašistički utemeljene Republike Hrvatske, članice EU-a i NATO-a, u neonacifašistički surogat tzv. NDH. Nakon što je rođenu malodobnu djecu dao naslikavati tv-okom kako se za generalne probe na Hipodromu u Zagrebu, zjedno s ocem, druže s Markom Perkovićem Thompsonom, pa upogonio cijelu državu ne bi li ZDS koncert pokazao tko smo, što smo i, jebote, koliko nas ima, više ništa nije stajalo na putu „vatrenom“ Zlatku Daliću, sinjskom gvardijanu fra Marinku Vukmanu i istomišljenicima da se uhvate u klinč s „glasnom manjinom“ i inim „njima“, „koji ne vole Hrvatsku, nisu domoljubi i nije im mjesto među živima u našoj zemlji“.

Dalić se bio dohvatio propovjedničkog mikrofona nakon mise u svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske i prosuo mrzilački politički rafal: „Glasna je manjina koja nas vrijeđa, ali naša mladost se probudila“, aludirajući na „probuđenih“ pola milijuna Thompsonovih fanova na koncertu u Zagrebu i navodno 150.000 potom u Sinju. „Ono što je Dalić propovijedao u Sinju stoji u početnici svakog totalitarizma od Mussolinija do Hitlera“, zapisat će ugledni kolumnist i književnik Ante Tomić.

„Njegova je rječitost, blago rečeno, skromna. Okrutnije rečeno, prije bih ja sastavio Boeing 747 nego on rečenicu. Trebalo bi za Animal Planet snimiti dokumentarac koji bi rasvijetlio komunikacijske vještine trenerskih majstora kakav je Zlatko Dalić.“

Tih Dalićevih „probuđenih“ – pa neka je i 650.000 mladih Hrvata koji čine njegovu „našu Hrvatsku“ – ekvivalent je odokativno istog broja iseljenih mlađih, čak s cijelim obiteljima, Hrvata u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, kojima je domovina postala maćeha. „Jedina i Najljepša na Svijetu“ – koju tri desetljeća vode „hrvatski domoljubi, odreda bogobojazni ljudi predani Bogu i tradicionalnoj obitelji“ – nije im željela dati krov nad glavom, djeci vrtiće, solidno plaćen posao za pristojan život, pravednu/uređenu državu i polit-ideološki nezagađenu svakodnevicu.

Mladi s velikim novcem

Da je samo ekvivalent iseljene mladosti Dalić-Thompson-hipodromskoj mogao ljudski dostojno živjeti u „Jedinoj i Najljepšoj na Svijetu“ od, je li, agresivne „domoljubno“-manipulativne formule tzv. vrijednosti hrvatskog naroda – domoljublje, vjera, ljubav i zajedništvo iz Dalićeve sinjske filipike u RH bi danas živjelo više od četiri milijuna samo Hrvata, a ne manje od 3,9 milijuna svih žitelja. Na prošlim bi pak predsjedničkim izborima, gdje je cijela Hrvatska jedna jedinica, jamačno prošao na Pantovčak netko od „domoljubnih“ uzdanica Dalić-Vukman-Thompsonove, je li, „probuđene“ Hrvatske, a ne gotovo aklamacijom njezin osvjedočeni protivnik.

À propos, „domoljubna“ se polit-ideološka opcija na svim izborima za vrijeme i nakon Domovinskog rata provela kao bosa po trnju iako je ZDS san o tzv. NDH-2 u njoj bio – gotovo java. Grdno razočaran bijednim egoizmom rakove djece s „domoljubnim“ megafonom „domoljublje, vjera, ljubav i zajedništvo, ekstremni si je hrvatski idealist Zvonko Bušić – Taik 2013. godine u Rovanjskoj prosvirao glavu. Oporučno je kazao kako „nije želio živjeti u Platonovoj špilji“.

„Radim s mladim ljudima koji su zaradili veliki novac i sve osigurali svojoj obitelji“, propovijedao je Dalić. „Vidim kako oni razmišljaju, tu je kućni odgoj najvažniji. Ako oni dođu iz dobre, katoličke obitelji, iz Crkve, oni se drugačije ponašaju i razmišljaju. Njima novac ne znači ništa, a za reprezentaciju igraju zbog ljubavi i domoljublja. Osobito sam ponosan da hrvatska nogometna reprezentacija živi vrijednosti hrvatskog naroda – domoljublje, vjeru, ljubav i zajedništvo. To je ono što nam je donio rezultat. Jako sam ponosan što te vrijednosti živi i hrvatska mladost, a to smo vidjeli ovih dana. Bez obzira na napade glasne manjine koja nas stalno vrijeđa, koja ne voli i neće Hrvatsku, ali naša se mladost ponovno probudila i na to sam ponosan. Neka samo tako nastave. To je naša Hrvatska i to smo mi Hrvati.“

Laže Dalić koliko je god nesposoban sročiti zdravorazumsku rečenicu. Tim se mladićima s velikim novcem, također vrlo skromne naobrazbe, i vičnim tek udarati napuhanu kožnjaru, „domoljublje“ plaća milijunima eura, što nikad neće inkasirati ne samo Hrvati koji su zadužili svijet znanjem i umjetnošću nego ni onih valjda 650.000 s Thompsonovih koncerata. Što ne kaže Dalić kako mu je to njegov bog pomogao zgrnuti također veliki novac u islamskom svijetu, gdje se zbog njegova katolibanstva gubi glava, a Hrvatsku kakvu preporučuje mladima nije ni spomenuo?

Svima je tim njegovima „mladim ljudima koji su zaradili veliki novac“ baš novac – i ništa drugo! – raison d’être 24-satnog što mentalnog što fizičkog natjeravanja lopte. I, kad već spominje nesretnog Luku Modrića, zašto nije objasnio kako je moguće da tog „bogobojaznog, katolički svjesnog i savjesnog, domoljubnog, obiteljski predanog i ZDS-u vjernog“ Hrvata s dna nacionalne kace kažnjava španjolska policija zbog milijunske porezne utaje? A tv-oko u domovini otkriva urbi et orbi kako muca pred domaćim sucima, mijenja boje, ne sjeća se sudjelovanja u Mamićevoj pljački GNK Dinama, naočigled mulja (zajedno s Lovrenom etc.) i nije mu, je li, do novca, nego do „ljubavi i domoljublja“.

Daliću, tvoj je bog začepio uši na tu dijareju politikantske manipulacije na koju nemaš pravo! Nema pravo u Hrvatskoj i ne samo zato što je rođen u Livnu (BiH), i što je Hrvat, i što kruh nad pogačom zarađuje u Hrvatskoj… Autorskoj malenkosti ove kolumne, Hrvatu rođenom u Hrvatskoj, nikakav rođeni Livnjak, Zlatko Dalić, ili rođen u Dalmaciji Hrvat fra Vukman, ili nekakav Thompson s buljukom od 650.000 „probuđenih mladih Hrvata“ s koncerata u Zagrebu i Sinju ne smiju, nemaju pravo i ne dopuštam reći da „ne volim i neću Hrvatsku“. To ne smiju, nemaju pravo reći ne samo nijednom Hrvatu u zemlji ili izvan nje nego ni bilo kojem hrvatskom žitelju bez obzira na njegovu narodnu, polit-ideološku, vjersku i inu pripadnost.

I, da, Dalić je ostao dužan objasniti ne samo Hrvatima nego i svima u Hrvatskoj koga to podrazumijeva pod „našom ponovno probuđenom mladošću“. Potomke ustaške mladosti i njihovih simpatizera iz travnja 1941. te svjetonazorski kameleonske današnje istomišljenike? Koji drže da je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena armirana međunarodnim priznanjem 1992. godine – za vječnost. Fatamorgana.

Već danas Hrvat više nije „svoj na svomu“ (nacionalno tzv. obiteljsko zlato i srebro opet je u rukama istih bivših višestoljetnih gospodara, sic transit; pitati Plenkovića – zašto), nije „hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“ (sve banke su strane, osim Poštanske) niti je „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“ (gazda je NATO, a oružje uglavnom američko), pa…

„To je naša Hrvatska i to smo mi Hrvati!“ – ekstatično kliče nogometni trener sa sinjske propovjedaonice.

Nesvjestan koliko nije u pravu i koliko vrijeđa zdravu pamet najvećeg dijela hrvatskih žitelja katolibanskim ekstremizmom. Hrvatska nije ni njegova niti fra Vukmanova ili Thompsonova, niti su ta trojica obrazac što ga treba slijediti. Kamoli da su intelektualno i moralno kompetentni oktroirati drugima što jest, a što nije domoljublje, hrvatstvo, vjera, ljubav, što jest i kako bi trebalo izgledati hrvatsko zajedništvo, je li, ne svih ljudi već samo Hrvata itsl. Pa onda treba doći Hrvat iz tuđine propovijedati Hrvatima rođenima u Hrvatskoj kako se voli domovina!? Glupost na entu.

Smrt „Božje djece“

Svatko ima pavo voljeti ili ne voljeti domovinu na svoj način i zbog svojih razloga koji se ne tiču niti smiju ticati nekakvih dalića, fra vukmana, thompsona i takvih. Oni neka ju vole kako im drago, ali ih nitko nije ovlastio svoju „ljubav prema domovini, narodu, obitelji, vjeri“ itsl. nametati drugima kao obrazac što ga imaju slijediti. U protivnom, „neka kupe prnje iz naše Hrvatske“!? Ili ih sljeduje isto (čitaj društvene mreže i mrzilačke poruke u javnom prostoru, čak sa saborske govornice, sic transit), čime je tzv. NDH–ov ZDS od 10. travnja 1941. do svibnja 1945. genocidno čistio s lica hrvatske zemlje Srbe, Rome, Židove, nepoćudne Hrvate i ine „neposlušnike“ najvećem zlu u ljudskoj povijesti – nacističkoj arijevštini i fašizmu!

A ne bu opet išlo, Daliću, fra Vukmane i Thompsone, kažu zagrebački purgeri, ma koliko se CRO premijer Plenković neodgovorno igra istom vatrom koja se 1930-ih rasplamsavala iz münchenskih pivnica i opožarila cijeli svijet. RH danas nije tzv. NDH–2, niti će biti alter ego tog povijesnog gubilišta za sve „pogrešnih“ krvnih zrnaca ili uvjerenja.

Ali, ne lezi vraže, eto gvardijana fra Marinka Vukmana na Gospinom slavlju u Sinju, grmi pred tisućama marijankih hodočasnika: „Neka pate i neka u toj patnji umru oni kojima smeta vaše zajedništvo, vaš dolazak u crkvu, vaša pjesma i ljubav prema Bogu, Crkvi i svom hrvatskom narodu, vaša radost i zajedništvo koje je posebno zablistalo na koncertima našeg Thompsona u Zagrebu i Sinju.“ Kršćanski/katolički iz fratarskog habita: zazivati smrt dijelu „Božje djece“!? Je li to ta otrovna „ljubav u vjeri“ što je prošlih milenija ubila „u ime Boga“ više „Božje djece“ no sve prirodne kataklizme zajedno!?

„Neka se sakriju u mišju rupu i neka se srame kao neke Oreškovićke kad  prigovaraju našem izborniku Daliću što on ima tražiti u Sinju i pozivati na hrvatsko zajedništvo“, siktao je „bogobojazni“ fratar. „Neka se ona srami!“ Političarka Dalija Orešković nije mu ostala dužna, oprala ga je vrlo kulturno i inteligentno, što upućuje na zaključak o tomu tko je zapravo taj „pastir“ u svećeničkom habitu: „Imam jednostavnu poruku za čovjeka koji mi je nacrtao metu na čelu pred 50.000 ljudi: mir s tobom, mir želim svima.“ Fra Vukman se kasnije neuspješno vadio time kako joj svojim političkim pamfltom (ocjena sociologa Ivana Balabanića) nije želio zlo i kako joj je njegov ured otvoren.

„Riječi sinjskoga gvardijana prijetnja su miru i slobodi“, napisala je na FB-u. „Od tih se riječi Crkva nije ogradila niti ih jasno osudila. Šutnjom i drugim postupcima, Crkva već duže vrjeme odobrava i podupire simbole ustaškog režima. (Podupirala je i genocidan režim tzv. NDH, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je od travnja 1942. bio vojni vikar, desetci katoličkih svećenika bili su ustaški vojnici, npr. fra Tomislav Filipović „Majstorović“, jedan od najstrašnijih potkozarsko-jasenovačkih koljača, Stepinčev Nadbiskupski dvor na zagrebačkom Kaptolu čak poslijeratno utočište ustaškomu ratnom zločincu Erichu Lisaku, op. a.).

To nije suverena i suvremena Hrvatska i ne može biti temelj državnog zajedništva. Država bi trebala putem svojih političkih predstavnika i institucija zaustaviti govor mržnje koji se širi s koncerata, stadiona, a sada i s oltara (puna šaka brade da je samo sada, op. a.). No, kao i Crkva, državna vlast također šuti (ne šuti, otvoreno podržava, plješće i ide niz dlaku proustašluku, a Prekršajni sud u Zagrebu oslobađa lika koji se ZDS-om proserava usred Zagreba, op. a.) i šutnjom odobrava i potiče. Iz interesa.“ Plenković se neodgovorno igra vatrom, koju nije kadar gasiti i koja mu je uvelike zahvatila kute poniznošću pred DP-ovim proustaško/protusrpskim ucjenama. Premijerska mu glava ovisi o dobroj volji politikantskog autsajdera s fiskulturničkom diplomom Ivana Penave.

Orešković nije prvi put upozorila na notornu činjenicu da „ima nas Hrvata koji nikad nećemo pristati na zajedništvo s ustaškim simbolima. ‘Neka pate i neka u patnji umru oni kojima smeta zajedništvo’, i to zajedništvo samo onih koje Thompson okuplja, molitva je koja poziva na smrt svih neistomišljenika. Čak ni vjera ni nacija ovdje nije bitna. Bitna je ideologija crnih insignija“.

Je li normalno u „europejskoj državi“, kakvom se premijer neosnovano hvali, da Andrej Plenković nečinjenjem otvara prostor građanskom ratu? Jer proustašluk i antinacifašistička svijest kao jedini osnovan temelj zrele budućnosti ne mogu činiti nikakvo državno zajedništvo, nema niti smije biti pomirenja između ustaša i partizana, a istina o Domovinskom ratu čeka pokazati ne samo tzv. dvije linije zapovijedanja, svijesti i savjesti nego i to da  HSP-ova stranačka paravojska HOS, naslonjena na ustašku, tzv. NDH tradiciju i neusporedivo malobrojnija u odnosu na ostale branitelje, plijeni javnu pozornost/“počasti“ samo zbog ZDS-a u svom grbu i zastavi.

Laže Plenković kada polit-promiskuitetno tvrdi kako je Thompsonov ZDS u pjesmi „Bojna Čavoglave“ hrabrio/nosio branitelje u Domovinskom ratu i strašio neprijatelje jer, osim HOS-ovaca, hrvatski se branitelji nisu držali ustašama, kitili se ustaškim insignijama ni oslanjali na te propale vojne tradicije. Thompson je proveo rat pjevajući „Bojnu Čavoglave“ i obogatio se kao nitko na 1945. godine poražene crne ideologije krivotvorno 1990-ih poistovjećene s tzv.  Hrvatskim domoljubljem. Ustaštvo nije niti smije i može biti ni hrvatstvo niti domoljublje. To je notorna veleizdaja i hrvatstva i domoljublja, ali iznad svega čovječnosti – po temeljnom Božjem zakonu.

Vlast i Crkva uz Thompsona

„Nakon što su vlasti i Crkva stali uz Thompsona“, tvrdi Dalija Orešković, „svakomu tko se suprotstavio proustaškom narativu upućene su uvrede i prijetnje. U negativnom značenju se govori o antifašizmu do te mjere da se plasira teza da je antifašizam zlo protiv kojeg su se HOS-ovci borili u Domovinskom ratu, kada je ‘nakon loše četrspete’ iz ‘bleiburške krvi niknulo novo sjeme Devedesetprve godine’. Crkva na to šuti. I njoj su ideološki neprijatelji komunisti. Neka se srame svi koji vjernike potiču da budu mrzitelji, danas-sutra za neki novi rat spremni.

One vjernike koji su na riječi sinjskog gvardijana s oduševljenjem pljeskali pozivam da ne budu poput svjetine koja je i Isusa osudila, poput svjetine koja je u srednjem vijeku slobodnomisleće žene spaljivala na lomačama, poput svjetine koju će pohlepni vladari, svjetovni ili crkveni ili jedni s drugima udruženi, pozvati da jednog dana ratom uklone granice kako bi isti narod živio u istoj državi, umjesto kao danas u dvije.“

A Zlatko Dalić – bosanskohercegovački Hrvat veći od svakog Hrvata rođena u Hrvatskoj i veći katolik od samoga zemaljskog nasljednika sv. Petra, sic transit – plješće zajedno s fra Vukmanom, Lukom Modrićem, Lovrenom, cijelom rukometnom reprezentacijom i takvima promuklomu Thompsonovu micanju granica RH – BiH u velikohrvatskim pjesmama „Lijepa li si“, „Ako ne znaš šta je bilo“. Ako je u estradnim budnicama tražiti ljubav prema domovini i svom narodu, Thompson mora stati u kilometarski red boljih i povijesno vjerodostojnijih od sebe: od pokojnih Vice Vukova i Arsena Dedića do Band Aida, Đanija Maršana, Doris Dragović, Jure Stublića, Prljavog kazališta…

Bez obzira na polit-promiskuitetan HDZ-Plenkovićev režim, koji šuti i potiče rasplamsavanje proustaškog ognja u podijeljenom i međusobno posvađanom društvu, slobodnopadajućem u siromaštvo i beznađe, te bez obzira na proustaške naklonosti tzv. Crkve u Hrvata (čast iznimkama à la riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić), šutljiva hrvatska većina jamačno neće dopustiti još jednu –  šumu Brezovicu!?

Ili se ipak mora ponoviti, eskalira li pravosudna svijest tipa sutkinje Prekršajnog suda u Zagrebu Mirele Prstec-Batarelo? Ona je, pozivajući se na odluku suda iz 2020. godine da ZDS u pjesmi „Bojna Čavoglave“ nije protuzakonit, oslobodila krivnje N.K.-a koji je prkosno u HTV-ovu kameru dreknuo uoči Thompsonova koncerta u Zagrebu taj genocidan poklič, a novinarka oduševljeno razvalila usta od uha do uha. Ugledni profesori ustavnog prava, npr. Ana Horvat-Vuković i ini, drže pravno ništavnom sudsku odluku iz 2020. godine. Međutim, ne i polit-ideološki neodgovoran Plenković, koji dolijeva kerozin na vatru mržnje i podjela:

„Pokušaj lijevoga političkog spektra (stranke, aktivisti, medijski komentatori) da proglase aktivnosti oko Thompsonovih koncerata povijesnim revizionizmom i rastom ustaštva potpuno je promašen. Policija podnosi prijave za sve koji zlorabe oznake iz rata. Pjesme nitko neće cenzurirati, no ljevica nastoji sebe cenzurirati i naći razlog postojanja.“ Plenkoviću nije trebao još jedan autogol u „europejsku“ mrežu.

tacno