U jutarnjim satima, a jutro obilježava život dana, 16. travnja 1993. godine, postrojbe HVO-a odlučile su u selo Ahmiće unijeti smrt. Što su odlučili, to su i napravili. Tada je ubijeno 116 ljudi, među kojima je bilo i jedanaestero djece. Najmlađe dijete imalo je tri mjeseca.
Ovo nije statistički podatak, puki broj koji se može interpretirati kako tko poželi. Ovo nije ni lako zaboravljiv broj, baš kao što su lako zaboravljiva jutra u kojima smo savladavali lekcije zbrajanja i oduzimana. Ovo je broj smrti, broj žrtava s licem, ovo je broj zločina za kojega nas pokušavaju uvjeravati da nije zločin jer je počinjen u naše ime, ovo je zločin zbrajanja žrtava i oduzimanja života.
Moje ime ne nastaje na tlu zločina, u mom imenu se ne nalazi matematika ubijanja. Taj zločin su počinile lokalne antihrvatske i protuljudske postrojbe HVO-a.
Članovi te antihrvatske i protuljudske postrojbe poznavali su svoje ljudske žrtve. Žrtve su poznavale svoje ubojice. Ubojice s licem okomile su se na žrtve s licem. Zbog toga smrt ovih 116 ljudi nikada neće postati povijesna činjenica reducirana na broj.
Zločin u Ahmićima nije moguće ostaviti iza nas, on nas prati i proganja, on će nas pratiti i proganjati sve dok se s njime ne suočimo, dok ga ne osudimo i dok se ne pokajemo zbog izdajničke šutnje i neljudske lojalnosti sa zločincima.
Smrt jedanaestero djece traje, ona mora trajati i trajat će onoliko koliko je trebao trajati njihov život i životi njihovih potomaka, koje zbog ubojica s neljudskim licem ova mrtva djeca ljudskog lica nikad neće ugledati.
U Ahmićima su ubijena živa djeca, ali i mogućnost života njihovih potomaka. U Ahmićima su ubijeni oni koju su do tada bili živi i trebali su i dalje biti živi, ali i oni koji još nisu nastali, a trebali su nastati.
Smrt je inače nevidljiva, ali ipak postoji smrt koja je toliko nepravedna da je vidljiva. Riječ je o smrti djeteta. Zapamtimo to, jedina smrt koju možemo vidjeti kao smrt je smrt djeteta.
Oni koju su ubili dijete, oni koji su naredili ubojstvo djeteta, oni koji zaboravljaju ubojstva djece kako bi obranili politike ubijanja, u pogledu nose bezdušnost ubojice koji je posljednji vidio život djeteta i prvi je, s neljudskim zadovoljstvom, uvjeravajući se da brani nekoga i nešto, ugledao smrt baš toga djeteta. Ta smrt je vidljiva, baš kao što su vidljivi i oni koji su djetetu uzeli život. Ja te vidim kao ubojice i zovem ih ubojicama.
Svi oni su, neovisno o tome koju su ulogu igrali i koju ulogu igraju, ubojice koje u pogledu nose neljudsko zadovoljstvo zločinca, zločinca koji je zbog lažnih političkih, religijskih ili vojnih razloga postao egzekutor s licem, s neljudskim licem poznatog zločinca, nekadašnjeg susjeda.
To neljudsko lice je bilo posljednje lice koje su živa djeca u Ahmićima vidjela, dok su ti egzekutori bili prvi svjedoci mrtvog lica djeteta. Smrt djece trajno je ušla u poglede ubojice. Zato ova smrt traje, ona se zlokobno kreće među nama jer se među nama, na našu sramotu, slobodno kreću zločinci.
No to nije sve, pogled ubojice se socijalizirao, on je unovačio pomladak oduševljen politikama smrti i ubijanja.
Taj pogled su prihvatili i tim pogledom sada gledaju svijet, nas i našu djecu, svi oni koji o zločinu u Ahmićima ne govore kao o zločinu, nego traže razloge da taj zločin opravdaju, potisnu, zaborave i, po potrebi, u nekom drugom mjestu i u nekom drugom vremenu, ovakav zločin ponove.
Zločin u Ahmićima je nesumnjivo bio zločin s pogledom. Obitelji, prijatelji, baš kao i svi punopravni članovi ljudskog roda, svaki 16. travnja nakon te 1993. godine svijet promatraju očima tuge zbog zločina u Ahmićima. Pogled tuge zbog zločina i pogled zadovoljstva zbog zločina dva su pogleda koja nikada nisu i nikada neće biti ravnopravna.
Ta dva pogleda nisu ljudska, samo je jedan ljudski, a to je pogled tuge. To što živimo u društvu veličanja zločinaca, to je poraz ljudskosti u samoprezrenim i samoodbačenim ljudskim bićima bez vrijednosnog sadržaja koji ih čini ljudima u punom smislu riječi, ali je ujedno i poraz ljudskosti u našem društvu.
Ta poražena ljudskost progovara jezikom socijalizacije sa zločincima. Socijalizacija je to koja proizvodi nove bezdušne generacije koje državu, naciju, boga i čitav svijet gledaju s pogledom egzekutora djece u Ahmićima.
Sve dok živimo u takvom društvu, ne smijemo odustati od toga da upozoravamo, govorimo, sjećamo se i tugujemo zbog nasilnih smrti, zbog zaustavljenih života svih 116 ljudi u Ahmićima.
Zločin u ovom selu je ubio 116 ljudi, zločin je nadalje ubio svaki 16. travnja, jer on više ne može biti dan nesmetanog života, nego sjećanje na žrtve.
Ubio je također moral i ljudskost onih koji se 16. travnja ne sjećaju žrtava nego nesmetano nastavljaju sa svojim životima u kojima pogledom traže osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića, kako bi u njemu vidjeli pravednika koji je, po kriterijima socijalizacije za zločincima, nepravedno osuđen.
Zločin u Ahmićima je ubio i biskupstvo biskupa Košića, tog Judu koji je ljubio ruku Darija Kordića. On je ujedno poljubio i njegove politike smrti. Cjelov političkom zločincu iza kojega ostaje 116 ubijenih ljudi, cjelov je koji Krista pribija na križ. On će na križu ostati sve dok oni koji bi trebali govoriti u njegovo ime, a to su svećenici, govore u Kordićevo ime.
Takvi ne suosjećaju sa žrtvama u Ahmićima, oni ih se ne sjećaju jer su im ahmićke žrtve sjećanja nevrijedne, te žrtve su im nebitne, njima su bitni zločinci, politički ili vojni. Oni te zločince pretvaraju u heroje, a njihove proklete duše, uzdižu na razinu ideala progonjenog pravednika. Tim činom postaju svećenici Kristovog razapinjanja i ubijanja.
Zločin u Ahmićima je ubio i tzv. državotvornu misao Franje Tuđmana. Državotvorstvo se ne ostvaruje teritorijalnim pretenzijama prema susjednoj državi. Tuđman je, kada je riječ o Bosni i Hercegovini, imao neskrivene osvajačke namjere. Darijo Kordić je u Bosni i Hercegovini provodio Tuđmanove politike, zato danas uživa zaštitu Tuđmanovih poklonika.
Hrvatska se, ako misli postati državom u punom smislu riječi, treba suočiti sa svim elementima svoje odnosno naše prošlosti. Inicijativa da se jedan trg u Hrvatskoj imenuje po žrtvama Ahmića je inicijativa suočavanja s prošlošću i razvijanja kulture sjećanja utemeljenog na ispravnom moralnom sustavu.
Ako jednom budemo imali takvu kulturu sjećanja, moći ćemo dostojno obilježiti sjećanje na sve žrtve, uključujući i žrtve našeg naroda. Oni koji ignoriraju ili opravdavaju zločin u Ahmićima, ne mogu suosjećati sa žrtvama u Vukovaru ili Škabrnji.
Pogled zločinca proklinje žrtve ma gdje one bile i ma kojem narodu pripadale. Kada osuđeni ratni zločinac zbog zločina počinjenog u Ahmićima, govori o žrtvama u Vukovaru ili Škabrnji, on te žrtve proklinje. Oni koji opravdavaju jednog osuđenog ratnog zločinca, opravdavaju sve ratne zločince.
