A onda je na pozornicu izašla Josipa Lisac, od čega je nastao viralni insert na društvenim mrežama i širom interneta, koji je proslavio Večernjakovu ružu. Ništa ove godine nije toliko razglasilo i na algoritmima, u klikovima i po raznim brbljaonicama, na koje oglašivači polažu najveću pažnju, nije toliko raščulo ovu medijsko-estradnu priredbu kao kratki improvizirani stand up nastup te vječne hrvatske pjevačice. Pritom, da je upitati sve te žive organizme koji sad oko toga klikaju, gaču, ćurliču i kokodaču što je to, zapravo, Josipa rekla, malo je vjerojatno da bi bilo ikog tko je razumio. Žena je, naime, najprije bila ironična, a onda je prešla na razjedajući i pustošeći cinizam, a živi organizmi s društvenih mreža, s TikToka i s interneta ne kontaju ironiju i cinizam, pa će u riječima Josipe Lisac stvarni smisao i sadržaj prepoznati onoga dana kad Ćipe i Marin Miletić na karti svijeta pronađu Iran. Koncept prema kojem netko govori nešto što je suprotno značenju riječi koje pritom izgovara, tim živim organizmima, koji se u rubrikama komentari i reakcije mrijeste poput vodozemaca po žabokrečini, u toj je mjeri nerazumljiv da je u današnjoj Hrvatskoj tajna ironije poznata samo još malobrojnim poznavateljima koncepta mišljenja.
Pa što je onda Josipu Lisac s njezinim briljantnim istupom na razmeđima ironije i cinizma učinilo viralnom? Naravno, njezina poza! Živi organizmi na tu pozu reagiraju instinktivno. Kao dojenčad koja se smiju kad im se tetke i strine belje u facu, premda niti vide, niti razumiju što im se to pred nosom zbiva. Za njih je privlačnost Josipine poze u njezinom šarenilu i u ceremonijalnosti, u visokostiliziranom nastupu koji bi i oni sami rado oponašali. Jednako kao što je Josipa Lisac odvajkada omiljeni predložak za javne nastupe uglavnom nedarovitih hrvatskih imitatora, i to naročito muških, koji pokušavaju iskoračiti prema drugome spolu tako što se transformiraju u Josipu Lisac. Ili u svoju oskudnu, nakinđurenu i otužno praznu protusliku Josipe Lisac. Naravno, dobro je sve dok ne zapjevaju. Jer ti nesretnici i pokoja nesretnica u pravilu nemaju ni sluha, ni glasa, pa dahću i ubilački se krevelje, što njihove bližnje dovodi do dojma da su baš isti Josipa, a u nama ostalima, ukoliko slučajno svemu tome nazočimo, izaziva snažno susramlje i želju da svakako pobjegnemo iz svega ovog. Malo što je, naime, u današnjoj Hrvatskoj toliko neugodno za slušati i gledati kao imitatore Josipe Lisac, one koji bi da izgledaju kao ona, a pritom bi još i pjevali.
Josipa Lisac žena je izvan vremena, na estradi prisutna onoliko godina koliko sam ja na zemlji, pa još, možda, i malo više (što ne znači da je među nama velika razlika u godinama). U početku, prije nego što se restilizirala, bila je dugokosa hippie djevojka, ljepuškasta, nenašminkana, obična, jedno od milijuna lica generacije čiji će spomenik za sva vremena biti film Miloša Formana “Kosa”, koji je snimio 1979, skoro i desetljeće po završetku njihove epohe. Ubrzo nakon toga, međutim, Josipa se vizualno transformirala u jedinstven scenski vamp, neviđen kod nas i neusporediv. Njezin će je izgled svih ovih godina istovremeno izlagati praznim i svakako nedobronamjernim, nedotupavnim pogledima i uvidima nižih estradnih bića i njihove publike, ali će i skrivati njezino stvarno lice i ljudsku intimu od sve te ljudske hrđe. Jeste li primijetili da ne postoje tračevi o Josipi Lisac? U svih ovih skoro i šest desetljeća nema ljubavnih avantura, stambenih problema, političkih afera, nema svađa i uvreda koje je Josipa upućivala drugima, niti uvreda kojim joj je uzvraćano. Gotovo ničega nema, kao da je živjela u totalnoj anonimnosti, kao da je bila u se povučena, a ne demonstrativno ekstrovertirana i u svakom trenutku savršeno vidljiva. Pa kako je onda moguće da se za nju nisu hvatali tračevi i kako je, recimo, moguće da je njezino javno, trideset i petogodišnje udovištvo, obilježeno korotom i određenim, samo njoj svojstvenim oblicima naricanja za čovjekom svoga života, jedino što svih ovih godina u javnosti postoji od intime Josipe Lisac? Odgovor na ovo pitanje je, zapravo, jednostavan: njezin život nije od ovoga svijeta, niti je jezik kojim ona govori u provinciji razumljiv. Jezik post-arsenovske ironije i najljućeg cinizma.
No, postoji tu i još nešto. S godinama je, nakon još uvijek relativno konvencionalnog “Dnevnika jedne ljubavi”, Josipa Lisac izmicala svoj vokalni način i stil izvan estradnog, ali i kazališnog, kabaretskog, operetnog ili bilo kakvog i bilo čijeg pojma o tome kako treba pjevati. Onako kako ona pjeva, tako u Hrvatskoj ne pjeva nitko. Golema ih većina tako ne pjeva naprosto zato što ne može. A one i oni koji bi to, možda, i mogli, kakvih je u stoljeću Josipinom bilo, možda, dvoje-troje, mudro to nisu činili, nego su ostajali unutar unaprijed zadanog načina na koji se pjeva. I to je nju onda zaštitilo od bilo kakve i bilo čije zavisti. Svi su najednom bili spremni reći da Josipa pjeva najbolje, da baš ona ima najmoćniji glas, da upravo ona najsigurnije i u baš svakom trenutku vlada svojim glasom, jer ih Josipa nikad nije ugrožavala, jer ona nije s njima bila unutar iste konvencije, nego je svih tih godina bila nekakvo ekstraterestrijalno vokalno biće, s kojim se ne uspoređujemo. Još od sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća u Hrvatskoj je, i širom bivše Jugoslavije postojala suglasnost o tome da je najbolja pjevačica, ali i da u tom svom stilu i načinu pretjeruje. Konstatacijom da Josipa pretjeruje, dame su i gospoda u tom za njih dugom vremenu branili poziciju vlastite inferiornosti.
U ovome stoljeću Josipa jedva i da je nešto snimila. Proteklih dvadeset i pet godina pojavljivala se na televiziji, nastupala je na javnim manifestacijama i estradnim priredbama, te povremeno imala solističke koncertne nastupe, na kojima je pjevala neke već jako stare pjesme. Vrijeme njezine velike stvaralačke karijere bilo je kratko: između 1973. i “Dnevnika jedne ljubavi” i 1979. i njezinog i Karlovog američkog albuma “Made in USA”. To je doba u kojem je otpjevala i Janu u “Gubec begu”, Krajačevoj, Metikoševoj i Prohaskinoj rock operi, iz koje je u kolektivnom imaginariju trajno ostala “Ave Marija”, to je doba kada snima s Boškom Petrovićem, ili kada se pojavljuje kao jedan od vokala u pjesmi “Majko zemljo” Tihomira Pop Asanovića. Godina je bila 1974, njoj su bile dvadeset i četiri, ali tada je, kao i danas, glasom i načinom bila ista ove Josipa Lisac. Zanimljivo mi je danas slušati upravo tu pjesmu, koja mi svih onih godina kada je muzika još bila formativno važna i kada se iz muzike rađao stav o životu nije ništa značila, nego mi je prolazila mimo ušiju, kao što u životu prođu sve one muzike koje se mimoiđu sa životnim iskustvom, jer u njoj ove 2026. čujem sve ono što ranije nisam čuo.
Snimala je Josipa, vrlo aktivno, i u osamdesetima, koje joj i nisu bile naklonjene, da bi zatim, malo pomalo, postajala modna ikona i pjevačica kakvih bi se našlo među velikim opernim divama. Nije više bilo novih velikih produkcija ni novih pjesama i albuma, minula je, kao što sve u Hrvata ubrzo mine, i ta moda rock opera, a ona je svoje stare arije i lidove pjevala u različitim kombinacijama i socijalnim aranžmanima, jednako uvjerljivo, ostavljajući nas u nadi da će se jednom opet naći neki genij, neki Boško Petrović, Pop Asanović i Karlo Metikoš, koji će Josipi stvoriti kontekst, iz kojeg će onda nastati velika djela. I naravno da se to nikada nije dogodilo. A da se moglo dogoditi, i da nije bilo do nje i njezine mušičavosti, potvrđuje i činjenica da je Josipa Lisac relativno često i rado gostovala kao vokalistica na albumima drugih pjevača. Posljednji njen veliki umjetnički čin bila je izvedba hrvatske himne na prvoj inauguraciji predsjednika Republike Zorana Milanovića. Njezina dekonstrukcija toj je pjesmi i hrvatskoj kulturi odala počast, kakvu Mihanovićev i Runjaninov song nije doživio u cjelokupnoj svojoj povijesti, a koja bi se usporediti mogla samo s onim ingenioznim rearanžiranjem američke himne Igora Stravinskog. No, naravno da su jadne provincijske dušice, među njima naročito ljubitelji Jure, Bobana, te Jasenovca i Gradiške Stare, u Josipinoj izvedbi pronašli skrnavljenje nacionalnih simbola. To je taj vječiti problem s jezikom simbola, koji je nemuštoj pameti naprosto tuđ. Nemušta pamet istom kamom reže i vratove i slavljeničku tortu.
“Totalno sam uzrujana”, ruga nam se Josipa Lisac, Jakov Jozinović i ja si pašemo, nastavlja ona, ja totalno debitiram, govori tako da će živi organizmi s društvenih mreža s oduševljenjem ameba zaključiti da Josipa nije pri sebi ili da bi i oni mogli tako, ali zapravo riječ je o suštini današnjega vremena u Hrvatskoj, objašnjenog jezikom razjedajućeg cinizma. Ta genijalna žena u stanju je da cijeli svoj život odživi mimo svijeta, i da nam na kraju u lice saspe sve.
