Bijela kuća zazire od SAD-ovih sigurnosnih jamstava europskoj vojnoj ulozi u poslijeratnoj Ukrajini ili njezinoj okolici. Putin je unaprijed odbacio mogućnost takve uloge.
Budući da je Ruska Federacija, pojedinačno, najsnažnija nuklearna sila na svijetu i da joj supersonični krstareći projektili (npr. tipa Orešnik) – naoružani bojnim glavama sudnjeg dana, pet puta brži od zvuka te neoborivi proturaketnim sustavima zadnje generacije – mogu u manje od deset minuta dosegnuti bilo koji cilj u Europi i SAD-u, a prednost tzv. prvog nuklearnog udara je bumerang-floskula koju je bolje ne provjeravati, SAD se ni pod nepouzdanim, prevrtljivim i arogantnim Donaldom Johnom Trumpom jamačno neće dati nagovoriti u Bruxelles-Londonu na to da, zbog Ukrajine, dopusti NATO-u tresnuti šakom o stol i izazvati rat tzv. proameričkoga kolektivnog Zapada s Putinovom Rusijom. Trump nije toliko lud, pa osjetno zateže ručnu u vezi s tzv. sigurnosnim jamstavima.
Pitanje mira i sigurnosti Ukrajine, obustava ratnog ubijanja i razaranja te tzv. sigurnosna jamstva nisu dječja igra po pravilima bruxellesko-kijevskih figa u džepu ili Merzove „logike“ ekonomske kastracije MoskveNaravno da, kaže, ni jedan američki vojnik neće doći u Ukrajinu „čuvati mir“ o kojem se, je li, imaju dogovoriti ukrajinski predsjednik Volodimir Oleksandrovič Zelenski i ruski Vladimir Vladimirovič Putin, a na Uniji je „podnijeti lavovski dio troška tog mira“. Rusija u međuvremenu tuče po Kijevu i inim gradovima s prosječno cca 450 dronova i raketa svake noći, ubija nedužne civile i razara ključnu infrastrukturu, zanemaruje susret sa Zelenskim na predsjedničkoj razini. Možebitno je i to dio konspirativnog dogovora Putin-Trump u Anchorageu na Aljasci, pa Amer i ne pokazuje osobitu zabrinutost. Doduše, prodat će Kijevu rakete ERAM i oružja za 825 milijuna dolara što će, naravno, platiti eurounijski porezni obveznici.
Jalovi Bruxelles pak izmišlja već 19. paket tzv. sankcija Moskvi, želi joj oteti zamrznutu imovinu (najviše u Belgiji), čemu se protive neke zemlje članice EU-a. To sve skupa ne samo ne utječe bitno na slabljenje ruske vojne moći na bojišnicama, gdje Rusi napreduju, nego upućuje i na neozbiljnost skupine nesposobnih ratnih huškača oko šefice Europske komisije Ursule Röschen/Ružice von der Leyen, UK premijera Keira Starmera i tajnika NATO-a Marka Ruttea. Zajedno sa – za europski vojni upad u Ukrajinu spremnom, je li, borbenom momčadi iz tzv. koalicije voljnih. U koju se, sic transit, samointerpolirao hrvatski premijer Andrej Plenković, oponent predsjedniku RH i vrhovnom zapovjedniku OSRH, koji ne dopušta ijednom hrvatskom vojniku ići „čuvati mir“ u Ukrajini.
Kremlj pak upozorava Bruxelles i London: „Nikakva sigurnosna jamstva ne dolaze u obzir bez dogovora s Rusijom i koja bi uključila zapadne vojnike u Ukrajini“. Tako da sve skupa zasad ostaje neizvjesno, račun bez krčmara manje-više istih jastreb-pojedinaca, koji su prije tri i pol godine s američkim predsjednikom Josephom Robinette „Joe“ Bidenom, Jr. nagovorili Zelenskog da neodgovorno prekorači zadanu tzv. crvenu crtu (osobito dovođenje NATO-a na ukrajinsko-rusku granicu i ukidanje građanskih prava ruskoj narodnoj manjini) te isprovocira Putina za tzv. specijalnu vojnu operaciju za denacifikaciju Ukrajine 24. veljače 2022. „Da sam ja bio predsjednik SAD-a“, izravno je Trump sasuo Zelenskom i EU čelnicima u lice, „rata u Ukrajini ne bi bilo, jer je bio nepotreban“.
Ozbiljan vojni sukob nuklearne velesile Rusije sa zapadnom nuklearnom Alijansom nije nemoguć iz niza razloga, ali je najmanje vjerojatanZapadna Europa je bez SAD-a ekonomski, vojno-obrambeni i sigurnosni eunuh, pa Donald Trump niti ne krije kako to kani unovčiti u korist, je li, bildanja svekolikih američkih interesa. Ne pada mu na um zakrviti se s „dobrim momkom iz Kremlja“ zbog Ukrajine niti je pokazao uvažavanje i milost EU izaslanstvu Von der Leyen kada ju je nedavno preveo žednu preko vode. Natjerao ju je potpisati zelenaški sporazum u korist SAD-a vrijedan cca bilijun dolara godišnje do kraja njegova mandata, pa… A bivši agent KGB-a na čelu kremaljskog režima, premazan svim mastima temeljitije od partnera s crvenog tepiha na Aljasci, ubire dividende te eurounijske nemoći/blamaže, demantirajući svake noći kako mu zemlja trokira i više ne može izdržati nastavak rata.
Jer, to što Putinovoj Rusiji osvetoljubivo uskraćuje Von der Leyen već četvrtu godinu – „ničim izazvan je napao Ukrajinu“, sic transit – višestruko koriste/plaćaju drugi potrebiti u svijetu, npr. Kina, Indija (zajedno trećina svijeta), ostatak Azije, Brazil i ostatak Latinske Amerike, Afrika… A pola milijarde potrošača u Uniji, kojima je životni standard u slobodnom padu, plaća višestruko skuplje energente, hranu, odbija od usta obiteljima radi humanitarnog zbrinjavanja i naoružavanja Ukrajinaca te gospodarski trokira u bujičnoj inflaciji/recesiji (npr. Njemačka, ekonomska lokomotiva Starog kontinenta)… Komu je u Uniji koristila/koristi katastrofalna politika te loše ratne i procjene unutarnjeg rušenja Putinova režima. Bumerang?
Rat u najvećoj europskoj zemlji će završiti – jednog dana, ako ne prije – ali ne ničijim pritiskom jer, znajući istočnoslavenski mentalitet, Moskva će na silu i inat odgovoriti silom i inatom većeg intenziteta. Glupost je, je li, uvjerenje u Kijevu, Bruxellesu i Londonu kako se Purin boji Trumpa, pa će poslušati sve što mu Amer naredi. Povijest upućuje na činjenicu da su Rusi i Ameri u latentnom „ratnom stanju“ otkad postoje i da sve vlade u Moskvi i Washingtonu (ne)izravno drže jedna drugu – neprijateljskom. A, u principu, jedna drugoj ne mogu ništa, jer ratni sukob tih dviju zemalja, svjesne su, povlači uključivanje saveznika/partnera, što u nuklearnim uvjetima sada znači – smak svijeta. Nedvojbeno, je li, posljednju bitku u povijesti čovječanstva. U kojoj neće biti pobjednika.
Očito, sudeći po medijskim izvještajima, europski ministri obrane neki dan u Kopenhagenu, držeći se neodržive pretpostavke kako će Zapad dovesti Rusiju u red svojim tzv. sigurnosnim jamstvima s američkim blagoslovom, nisu zbrojili dva i dva ratnih realnosti u kojima ruska vojska drži petinu Ukrajine. I neće se povući, pogotovo ne s Krima. Ni po cijenu da rat traje još tri i pol godine, ili dulje, ili da se kojom nesrećom uplete NATO, a Rusi aktiviraju nuklearno naoružane Orešnike. Strateški za Moskvu poluotok Krim je, među inim, raison d’être rusko-ukrajinske priče i prije 2014. godine. Povijesno gledano, još i puno prije, od protjerivanja Osmanlija s tog područja.
Stoga, tzv. sigurnosna jamstva, ma tko ih, kada i kako sastavljao, ne mogu jamčiti Zelenskom teritorijalnu Ukrajinu s kakvom je ušao u rat i izgubio ga. Stvar je samo (rusko-međunarodnog) konsenzusa o veličini ukrajinskog poslijeratnoga torza na koji će Putin pristati milom, ne silom. Sviđalo se to Zelenskom, Von der Leyen, Starmeru i Rutteu ili ne, koje ni Trump ne uzima ozbiljno. Smiješna je u tom smislu tvrdnja njemačkog kancelara Friedricha Merza neki dan o tomu da „Rusiju treba dodatno pritisnuti sankcijama tako da ekonomski više ne bude sposobna ratovati u Ukrajini“. Opet račun bez krčmara!? Kancelara koji nije sposoban proturecesijski upravljati lokomotivom što je još za njegova prethodnika Olafa Scholza tragično iskliznula iz razvojnog kolosijeka!?
„Sigurnosna jamstva se moraju temeljiti na postizanju zajedničkog razumijevanja što uzima u obzir sigurnosne interese Ruske Federacije“, komentirala je novinarima glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Vladimirovna Zaharova. „Trenutačni prijedlozi europskih saveznika Ukrajine su jednostrani i jasno osmišljeni za obuzdati Rusiju, čime se krši načelo nedjeljive sigurnosti i dodjeljuje Ukrajini uloga strateškog provokatora na ruskim granicama, povećavajući rizik da se NATO uključi u oružani sukob s našom zemljom. Ruskoj Federaciji se ne sviđaju ti prijedlozi (Zelenski ih hvali, pun nade i očekivanja, op. a.), neće prihvatiti nikakvu prisutnost NATO-ovih trupa na ukrajinskom teritoriju.“
Sigurnosna jamstva, ma tko ih, kada i kako sastavljao, ne mogu jamčiti Zelenskom teritorijalnu Ukrajinu s kakvom je ušao u rat i izgubio gaOzbiljan vojni sukob nuklearne velesile Rusije sa zapadnom nuklearnom Alijansom – koja više nema „prirodnog neprijatelja“ u sličnom savezu, jer je istočni, komunistički Varšavski ugovor/pakt sišao sa globalne scene raspadom SSSR-a (Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika) – dakako, nije nemoguć iz niza razloga, ali je najmanje vjerojatan. Ne zato što se ozbiljni vojni stratezi i geostrateški predatori ne slažu o tomu tko se koga zapravo boji, odnosno koja je strana, ako ipak blefira prijetnjom, spremna u trenutku kad joj se nagazi na kurje oko – zagristi očnjacima. A tada, što bi rekli hahari: ćao đaci! Plavi bi planet zbog nečijeg bolesna mozga ili samo tehnološkim kiksom otplahutao u beskonačje tek kao neznatan oblačić nuklearne prašine. Zajedno s bacilima.
„Nakon što je upozorila američke dužnosnike na svoje namjere, Rusija je u četvrtak ujutro na grad Dnjipro na istoku Ukrajine ispalila misterioznu novu balističku raketu“, objavio je Forbes 22. studenoga 2024. iz pera Davida Axea. „Ovo misteriozno oružje zapravo je balistička raketa srednjeg dometa, ili IRBM. Prema riječima ruskog predsjednika Vladimira Putina, njezino je ime Orešnik (Lješnjak). Zamjenica glasnogovornika Pentagona Sabrina Singh je opisala Orešnik kao neku vrst ruske balističke rakete RS-26. To je raketa od 40 tona koja zapravo pripada dvjema kategorijama. Ovisno o kutu ispaljivanja, RS-26 može letjeti više od 5500 kilometara, što ju čini interkontinentalnom balističkom raketom. No prirodniji domet joj je manji od toga, što ju više čini IRBM-om. Te rakete mogu nositi i nuklearno oružje.“
Orešnikov strašan udar na Dnjipro, iako naoružan konvencionalno, bio je ostavio javnost bez daha: grad s cca 1,5 milijuna žitelja sjevnuo je kao munja i potonuo u eksplozivnom oblaku dima. Da je projektil, je li, nosio nuklearne glave – može ih ponijeti desetak – od Dnjipra bi učas ostala tek otrovna hrpa prašine. Rusija je posljednjih godina razvila dalekometna, supersonična, krstareća i zapravo neuhvatljiva oružja strahotne snage i razorne moći, kojima je pretekla i SAD (dok se Bijela kuća za to vrijeme bavila tzv. terorizmom) i Kinu. Uključivo tehnologije za tzv. rat zvijezda.
Moskva je nedavno poručila ratnohuškački zaigranom predsjedniku Emmanuelu Macronu, jednom od kolovođa tzv. koalicije voljnih, agitatoru slanja „europske vojske“ u Ukrajinu, da dobro razmisli što će se dogoditi Francuskoj s 56 nuklearnih elektrana „budemo li u slučaju sukoba Rusije i NATO-a udarili svom snagom po tim postrojenjima“. Francuska sjedi na nuklearnoj bombi i bez da ju Moskva napadne neuhvatljivim projektilima s atomskim punjenjem. a na istočnu i zapadnu obalu) brišu SAD s lica zemlje. Ni Pirovo zadovoljstvo ne bi bila ista ruska sudbina.
Pitanje mira i sigurnosti Ukrajine, obustava ratnog ubijanja i razaranja te tzv. sigurnosna jamstva nisu dječja igra po pravilima bruxellesko-kijevskih figa u džepu ili Merzove „logike“ ekonomske kastracije Moskve. Donald Trump je neki dan priznao da se prevario uvjerenjem kako će, je li, zaustaviti ukrajinski rat za manje od 24 sata, ali i prebacio lopticu Uniji. Očito ne misli ozbiljno – ali, što drugo može učiniti!? – gurajući Zelenskog i Putina za zeleni stol, iako znâ da se ta dvojica mrze iz dna duše te da Putin drži do kijevskog parnjaka kao do lanjskog snijega. Ne smatra ga doraslim sugovornikom za što je Zelenski sâm kriv, jer se eurounijskim partnerima dao pretvoriti u marionetu tuđih interesa. Fućka se Bruxellesu i Londonu za Ukrajinu i Ukrajince, što je Trumpu jasno kao dan.
Dok Putin na summitu Šangajske organizacije za suradnju (SCO) – koji je u kineskomu lučkom gradu Tianjinu okupio vođa 27 nezapadnih zemalja (brojem stanovnika gotovo pola svijeta) – upozorava kako su „put prema miru i poslijeratnoj sigurnosti Ukrajine njegovi sporazumi s Trumpom na Aljasci“, tzv. koalicija voljnih očito ima druge ideje. Naime, kani u četvrtak 4. rujna 2025. u Parizu „razmotriti planove vojnih zapovjednika zemalja spremnih za poslijeratnu Ukrajinu, usredotočene na jačanje vojske da se vidi tko će i kako biti obučen, financiran i opremljen“. Ne bude li SAD-ova predstavnika na skupu, Trump će biti obaviješten o zaključcima. Crvena krpa Putinu? Itekakva. Prilog miru i sigurnosti Ukrajine? Ni slučajno.
Tim više, je li, jer Bijela kuća zazire od SAD-ovih sigurnosnih jamstava europskoj vojnoj ulozi u poslijeratnoj Ukrajini ili njezinoj okolici. Putin je unaprijed odbacio mogućnost takve uloge, pa dvojac Macron-Starmer opet pravi „sigurnosni“ račun bez krčmara. A krčmar je u Moskvi, u kremaljskoj raskoši uživa u ukrajinskoj horilci. Bolja je od domaće votke. Francuz i Britanac ne znaju gdje je Moskva!? Na istom kontinentu, puno bliže no Washington.
