Radost ribiča na desnoj obali rijeke bila je primjetna iz čamca koji se polako kretao sredinom toka, pažljivo usmjeravan brazdom dubine laganim kretnjama veslača čije su obje ruke bile na jednom veslu, sa desne strane čamca, što za ribiča nije bila ista strana nego ona ispred, a za rijeku njihova desna i prednja, ispredočna, prava, ravna, bila je lijeva strana toka. Nema magle u ovo kasnoproljetno jutro, sunce još nije toliko jako da bi nitilo vodu i mrsilo je u paru, nije ni vrijeme dabrova, imaju oni svoje kazaljke, sad pokazuju sate za mirovanje u mulju ispod načetog stabla, na drugoj obali ptica-roda samo stoji, čeka pokret u žbunu kako bi elegantno krenula prema vrcavom izvijajućem izduženom zalogaju za one u gnijezdu.
Od četiri gnijezda prije tri godine, i još više prije više godina, ostala su samo dva, ispunjena i ovo proljeće, kad ostane jedno to će istovremeno značiti nijedno, nije roda čudak-samotnjak da bi se skrasila na dimnjaku cijelu zimu ni jednim jutrom zagrijanom. Morat ću proučiti paunove, iz istog su roda, moguće je da njima, kočopernima, više odgovara panorama koja se mijenja, rashlađeni okoliš, prostor-praznina.
Ribičeva radost plavila je rijeku sredinom dovoljno duboku za čamac a već desetak zaveslaja dalje dublju uz lijevu obalu, veslač je morao pažljivo gledati u pijesak na dnu, čim bi postao svjetliji i jasniji, kao da se približava pogledu, znak je to za skretanje ulijevo, veslao je niz rijeku. Pažnji usredotočenoj na pijesak dna rijeke ipak nije promakla radost onoga koji na sklopivom tronošcu mirno sjedi i gleda samo u jednom pravcu.
Vidi li me, nije mahnuo rukom za pozdrav, bit će da mu se čamac od pet-šest metara dužine i vjerojatnih pedeset hrastovih kilograma težine čini kao omanje jato divljih pataka što se provlače kroz travu na suprotnoj obali, nešto se kreće, bešumno, misli da su ptice, zec je brži, možda nas je pretvorio u fazana, na način sličan fazanovom bijegu i mi ćemo se za nekoliko sekundi izmaknuti iz njegovog pogleda. Zaustavit ću se iza onog drveta ukorijenjenog u dno obale, izgledom kao da raste iz rijeke, žao mi je napustiti ribičevu radost, osjetim je u valovima.
Siguran da nikad nije vidio ni susreo ovojutarnjeg veslača, usredotočio je pogled na lice lika u jednom njegovom pokretu, kad im se vidici nisu mogli sudariti i ispremiješati, nepoznat, neotkud zalutao na rijeku, jača matica usmjerila ga na nježniju, ni od koga prizvan, da nije tako ne bi glave pognute prema dnu ubrzao kretnje veslom baš kad se našao u ravni domašaja njegovog pogleda, trudeći se što prije izmaknuti, ne dajući nikakav znak, ni vidljiv ni nevidljiv, da ga je primijetio, kamoli da bi mu poželio dobro jutro, ribu na udici, miran dan i predvečernju kišu.
Dobro je što mi nije doviknuo „laka noć“, tu mu licemjernost a da je iskazana na ovom mjestu ne bih mogao oprostiti, ni moja ni njegova noć nisu lake, ne tražimo zalud olakšanje od noći na rijeci, u samo svitanje, on u pokretima ja u mirovanju, jedan odlazi drugi ostaje, on je mlađi i nada se, ja vjerujem samo u ribe.
Čamac s jednim veslom, okrenutim prema ribiču, nestao je iz njegovog pogleda samo što je trenutkom misao usmjerio prema udici, ostavljajući siluetu priviđenja koju je kvarilo blago mreškanje površine vode, drugačije od traga kakav ostavljaju vodene mušice, a udica dugo, dugo miruje. Ostajala je nepomična i onda kad su se krupnije i sitnije ribe počele skupljati jedna oko druge, lijepiti svjetlucavim trbusima, hvatati krljuštima u manja jata a ova se spajati u veća, gradeći čamac od živih riba.
Je l' to bio čamac il' mi se samo pričinilo? Priviđenje? Varka? Magija? Kako vjerovati onome što sad jest i u taj sad me neizmjerno obraduje, a već u istom sad nestane i ostavi nedoumicu o zdravom razumu? Ili je to i na rijeci sve isto kao između kuća, zgrada, unutar njih, na ulici? Sve privid do privida. Sve želja vjerovati u viđeno. Sve potreba čuti nešto novo. Sve nada da su izgovorene riječi s dobrom namjerom, za utjehu, podršku, razumijevanje, razblaživanje i omekšavanje pritiska na dušu. Sve očekivanje da obećanja nisu izgovorena utaman. A s njima se najteže suočiti. Ne vidiš ih, ne možeš ih opipati i provjeriti im čvrstoću, nemaju vrijeme trajanja, ne tragaš za njima i ne raspituješ o njima, ne možeš procijeniti gdje bi ih mogao naći pa da baciš udicu, to čak ne umiješ ni predvidjeti sve da si najumješniji ribič. Nagomila ih se mnoštvo oko tebe, sustižu se, prispijevaju sa svih strana, još ne uspiješ jedno odgurnuti čuješ drugo. Dobro čuješ jer obećanja imaju samo tu jednu jedinu karakteristiku: čujna su. Ništa drugo ne mogu biti. Riječi – neuhvatilice. Prevrtače. Poslaguše. Gomiluše. Pobjeguše.
Radostan što mu iz čamca koji je bio ili san ili java nije pristiglo nijedno obećanje, olakšan neuspješnim ribolovom, ribič je odlučno zagazio u rijeku sa željom prići onom čamcu od živih riba. Zna da se mora uspeti u taj čamac slijepljen obećanim ribama. Sve dalje odrađivat će rijeka.
(Iz zbirke Priče iz dima)
