“Naše prošlosti nisu postepeno potiskivane onim što nadolazi, već su
prekidane nožem, sjekirom, bombom i prevratom, i možda je to jedan
od razloga zašto se toliko vraćamo. Fale dijelovi života, potrgani iz
privatnih arhiva nedostaju stvarni, opipljivi dokazi boljeg vremena.”
Namik Kabil “Yesterday”
Vrijeme je neumorni, prevrtljivi podsjetnik na ono što je čovjek bio, na ono što ne ispisuje sam nego prebacuje na sudbinu i na vanjske čimbenike, koji ga usmjeravajući na postupke, netražene, nametnutnute, često navodi na nesumnjivi žal za prošlošću - najčešće one dijelove koji su perceptivno ostali lebdjeti na razmeđi očekivanog i neočekivanog, ali značajnog u kontekstu fizionomije jedne mladosti.
Pjesma Yesterday grupe The Beatles, govori o problemima koji su stvarni sada u odnosu na jučer, o vjeri u ono jučer koje je prošlo, ali ostalo je nezatomljeno u današnjosti koja je očito surovija jer, baš ona je taj neprikosnoveni podsjetnik na jučer. Ovo je očito ljubavna pjesma, zabilježeni podsjetnik na to famozno jučer koje je u neku ruku svima blisko. Jučer su neki od nas voljeli, bili mladi, bili hrabri, zdravi, neopterećeni, bez trauma, a danas je možda sve drugačije. Nečijom krivnjom ili vlastitom...tako je s ljudima i gradovima, sa životom i snovima, ukratko, tako je s naprasnim prekidima koji nas navode na pitanja: gdje smo sada i što je od nas ostalo?
“Peripatetički” tekst istoimenog romana Namika Kabila Yesterday, hod je po sjećanjima i sadašnjosti, prošlosti i stvarnosti, sklada i nesklada, gdje ono kvarno, loše kao poveznica s tim gdje smo i što je od nas ostalo, nalikuje sevdalinki. Nju obično slušamo pažljivo, paradoksalno uživajući u tuzi koju ispisuje i daje nam se poput raširenog ćilima sa nekim šarama koje stvaraju ugodu i čuđenje odjednom. Zagledamo li se dobro, shvatit ćemo kako te šare dobivaju značenje onda kada se ćilim nalazi u našem prostoru čineći ga kompletnim. Kod nekoga drugoga, gledamo ga i konstatiramo je li lijep ili ružan. Ćilim je predmet kao i svaki drugi, kao figurica na polici ili magnet na hladnjaku...svaki predmet kojeg dodirnemo, koji ima svoje mjesto...kao i sjećanja. Sjećanja imaju svoje mjesto, ali dimenzija ugode javlja se kada su vezana za mjesta odrastanja, prvih ljubavi, prijatelja, mjesta koje obilazimo, obitelji...Kabil piše ta sjećanja kroz vizuru sadašnjosti u defetistički obojenim poglavljima sa sjenkama nenametnutog optimizma. Neobičan je ovo roman, zbog kratkoće ali i akumulirane sadržajnosti, nenametljivog humora, sintaktički raznovrsan i nepredvidiv, zbog čega se ne moramo složiti s onima koji tvrde da kratak roman, brzo čitljiv, nužno mora biti brzo zaboravljen ili lako probavljiv. Dapače, kratkoća romana i njegova struktura koja ovisi o pretenzijama autora, mogu nas zavesti i navesti na zaključak kako akumulacija elemenata, mnoštvo slika u spoju s umijećem pripovijedanja mogu biti itekako poetične.
I dok pjesma Yesterday kaže puno u minumumu koliko si dopušta glazbena ideja, tako roman Yesterday sintetizira mnoštvo glasova i slika čineći kompaktnu cjelinu.
U toj cjelini nije sve lijepo, daleko je od prihvatljivog, dapače, čini se da je sve memljivo, spremno za veliko čišćenje i preinake, ali ima te neke čudne sjete i neuobičajene ljepote u svemu tome kao i u filmu Kod amidže Idriza, gdje se Namik Kabil našao u ulozi scenarista. Čežnje, tuge ne nedostaje u sporoj radnji i krupnim kadrovima u ambijentu koji je na mikrorazini stao u jednoj mahali i u jednoj kući sa svim sjećanjima i problemima dok, s druge strane, postepeno gledatelj kroz radnju filma i dijaloge dobiva dojam kako se radnja ipak kreće baš zahvaljujući dijalozima koji joj daju ritam. A taj ritam, na makrorazini, priča je o gradu i ljudima zahvaljujući kojima je on i dalje živući, nepokolebljivi grad.
Yesterday je također takav narativ, krupnih i živih slika...i nekako se čini da podsjeća da se negdje, u mraku, u nekoj udaljenoj sobi, nadzire svjetlo koje obećava život ili barem njegov nastavak.
Međuprostori sjete su takvi - daruju ritam životu, u krajnostima, bez kojih nje uopće ne bismo bili svjesni...
