Promocija knjige “Djeca Panonije” Kristine Kegljen (anglistice, dramaturginje i književnice rođene u Slavonskom Brodu) održana je u Kući tambure 9. listopada s početkom u 18,30 sati. Na predstavljanju romana sudjelovale su autorica, Dunja Vanić (novinarka), Jadranka Pintarić (urednica) te glumica Sara Stanić koja je pročitala dva ulomka knjige. Ova promocija bila je uspješna zbog koncepta koji je izgledao poput razgovora, neposredno i opušteno ali i zbog broja publike koja se itekako odazvala pozivu. Od odraslih posjetitelja do učenika, svi su oko sat vremena pažljivo pratli sugovornice koje su nenamješteno razgovarale o knjizi, a već sam početak bio je znakovit. Urednica je odmah rekla kako se nada da će grad dobiti svoju autoricu koja će ga proslaviti. Ta rečenica može se shvatiti na dva načina. S jedne strane, kako smo uspjeli doznati, pitkost romana i vještina pripovijedanja govore kako je riječ o izvrsnosti i autentičnosti a s druge, Slavonski Brod kako ga je autorica predstavila, te mogućnost objavljivanja knjige u velikoj izdavačkoj kući daruje te sve mogućnosti do kojih lokalni pisci rijetko kada mogu doći. Ova autorica, kako smo doznali od novinarke Dunje Vanić, već ranije je pokazala svoj talent, zrelost i dubinu objavivši prvu zbirku pjesama Capricorn. Za njezino stasanje kao autorice, doznali smo, važno je još jedno veliko slavonskobrodsko ime - Slavko Mirković. On je svojevremeno okupljao mlade autore, pomagao im i vodio ih. Jedna od tih autorica koje su stasale zahvaljujući i njemu je i Kristina Kegljen. Autorica surađuje i sa Satiričkim kazalištem mladih i Kazališnom družinom Ivana Brlić - Mažuranić ali kako je navedeno, ona je prešla granicu provincije.
Vanić je spomenula kako je ovaj roman o tinejdžerima i o roman o tzv. svjetskoj boli koju su osjećali i reagirali preispitujući emocije i stavove. Poanta bi mogla biti i pronalazak sebe ali i pronalazak granica odnosa koji ili traju ili se lome.
Dvije su protagonistice romana kroz čije tinejdžerske dane, čitatelj može štošta doznati o pankerskoj sceni/supkulturi u gradu na Savi. A Sava i Tvrđava ondje se pomaljaju kao tihe metafore romana koji ipak nije roman s ključem kako je naglašeno, iako su likovi takvi da se njihova karakterizacija može uopćiti i prepoznati, što je dakako, uvijek slučaj kada se u procesu čitanja podvlače paralele - sličnosti i razlika sa stvarnim.
“Djeca Panonije”, naglasila je urednica, nije roman o traumi ili traumatičnom djetinjstvu, dapače, Kegljen je, navodi, napisala roman o sretnom djetinjstvu gdje je “sve u granicama normale”, za razliku od popularnog traumatiziranja, odnosno, mistifikacije traume, što znači kako je roman ipak intoniran onim što je i sama autorica potvrdila a to je priča o sretnom vlastitom djetinjstvu. Progovorivši o svojoj generaciji koja je stasala dvijetisućitih, naglasila je bitne razlike suvremenih, sadašnjih generacija i tadašnjih. Mladi tada su bili ipak analogna generacija, zemljana, drugačija utoliko što nije bila virtualna. Zatim je naglasila kako teži tome da njezina književnost bude uživanje u književnim svjetovima i fikciji.
Publika je mogla zaključiti da Sava i Trđava zapravo pronose jedan drugačji svijet za koji su se mogli složiti kako je ipak tipičan za Slavonski Brod.
Autorica Kristina Kegljen pred sam kraj promocije/razgovora govorila je o pitanju društvene energije danas što se savršeno uklopilo s govorom jedne posjetiteljice na samome kraju. Naime, progovirivši o nedostatku supkultura, spomenula je da mladi nemaju osjećaj pripadnosti i da nema više različitosti.
U neku ruku, ova posjetiteljica je bila u pravu. Zato roman Kristine Kegljen može biti zanimljiv i mladima i zato može biti i edukativan jer se i edukativnost spomenula kao i svevremenost romana koji ne bi trebao biti roman samo za tinejdžere.
U svakom slučaju, ova promocija me navela na razmišljanje o sceni gdje nema puno mladih ljudi, gdje nema aktivizma u tolikoj mjeri, i gdje je potrebno unijeti dozu skepticizma u svakodnevicu kako bi se mladi napokon probudili.
Jer, ako je istina kako mladi nose svijet, onda je logično očekivati da će aktivizma i događanja biti više. Ovaj razgovor o romanu Kristine Kegljen mogao nas je navesti na propotivanja o našoj uniformiranosti, o jednakosti djece i mladih koji se nužno moraju uklapati da bi bili prihvaćeni ili da se ne bi izdvajali. Postavimo li pitanje - zašto? - odgovor je jednostavan i tražimo ga baš kod odraslih.
Biti drugačiji nije loše, ne pripadati masi istih isto nije loše. Dapače, tada jačamo, stasamo u osobe sa stavom i principima.
Ako je ovaj roman roman i o tome, naravno, zato može biti drugačiji i zato može biti vrijedan.
