Kako se uopće moglo dogoditi da Ivan Pandžić završi u programu HRT-a? Ipak je to pitanje za naivne. Kanili su ga iskoristiti kao korisnog idiota, čija bi nazočnost u „Otvorenom“, među protagonistima incestuoznog i sifilističnog režimskog salona – ovo sve je metafora, naravno! – trebala dokazati da grandiozni projekt pljačke zajednice kroz sport nije zlodjelo tog istog salona i nadređenog mu vladarskog dvora, nego inokosnih pojedinaca, gangstera koji su se ostrvili na javno dobro, i nemaju nikakve veze ni s Plenkovićevim vladarskim dvorom, ni s ovim tu salonom, u kojemu se dnevno okupljaju dvorske dame i gospoda, da zajebavaju opoziciju i formiraju javno mišljenje. Računali su, uostalom, sasvim ispravno, da je novinar Ivan Pandžić potpuni društveni autsajder. Premda zaposlen u prijestolničkom tabloidu, a ustvari u najozbiljnijim dnevnim novinama u državi – i to valja imati na umu: Hrvatska je zemlja u kojoj najodgovorniji medij izlazi u formi tabloida, a ravnatelji javne televizije u svojim kancelarijama drže strojeve za brojanje gotovine! – Ivan Pandžić je društveni autsajder, otpadnik od vlastite generacije, formirane u doba društvenoga preokreta i hrvatske nacionalne i vjerske rekonkviste iz 1990. i 1991. Kada u toj opskurnoj televizijskoj emisiji, na neprijateljskom teritoriju, usred klaonice moralnih načela i svih društvenih vrijednosti, nastupa protiv Siniše Krajača, glavnog tajnika Hrvatskog olimpijskog odbora, Pandžić je jedno takvo nitko i ništa da ga se Krajač, kao punokrvni pripadnik nacionalne elite, jedan iz kaste ratnih heroja, pritom i bivši vojni obavještajac, ne udostoji ni pogledati kao što se gledaju sebi ravna ljudska bića. Novinar je za njega komarac, kojeg bi najradije jednim zamahom svoje olimpijske šake zgnječio, ali ne smije dok god su kamere uključene. Ali Krajačeva košulja, njegova kravata, svaka dlačica u Krajačevoj fino njegovanoj bradi, više koštaju, te sa stanovišta proklamiranih društvenih vrijednosti u Plenkovićevoj Hrvatskoj više vrijede od Ivana Pandžića u cjelini, i njegova jadna i odviše ljudskog života. Tako to, dakle, izgleda pred kamerama i mikrofonima Hrvatske radiotelevizije.
Ivan Pandžić rođen je 1980. u Gunji. Osmoškolske i gimnazijske dane provodio je u Slavoniji, u sjeni rata, koji se vodio na jednoj, pa na drugoj obali Save. Gimnaziju je pohađao u Županji. Preko puta bilo je Orašje, a niže od Orašja, tamo niz put, tržnica Arizona, jedno od mjesta na kojima je ratna apokalipsa poprimala svoje mirnodopsko lice. Odrastanje u tom vremenu i na tom mjestu značilo je stjecanje specifičnih životnih, socijalnih i historijskih iskustava koja čovjeku nužno obilježe život. Kada formativne godine provedeš između Gunje i Županje, intuitivno ti biva jasan mehanizam po kojemu su Siniša Krajač i Vedran Pavlek, svaki za sebe, postali to što jesu, mehanizam po kojemu se u nas formiraju društvene elite, a onda i po kojima se od govana pravi pita. Izbor pred kojim se Ivan Pandžić kao klinac nalazio bio je jednostavan: ili će se, s potpunom sviješću o kontekstu, probiti do Zagreba i postati jedan od njih, ili će se, opet sa sviješću o kontekstu, boriti protiv načina na koji oni oblikuju naš svijet. Ovo drugo mnogo je teže, neizvjesnije i opasnije. To će izabrati samo oni malobrojni, hrabri i osjetljivi, koji će biti vođeni živom sviješću da se bore za nešto što je za njih same već izgubljeno: za vlastito djetinjstvo i za sva ta opustošena i opljačkana mjesta iz kojih se bježi prema Zagrebu. Pandžić je, dakle, izabrao drukčije nego njegov suzavičajnik i zemljak, tri godine mlađi Josip Dabro, ali svijet u kojem su se zatekli i iz kojeg su se, svaki na svoj način uzdigli, zapravo je isti.
Došavši u Zagreb, Pandžić je, naravno, upisao novinarstvo, na onom istom fakultetu na kojem danas, pod Plenkovićem, gostuje Netanjahuov brat, koji nam predaje o Arapima. Tri godine kasnije, honorarac je u gradskoj rubrici upravo ovih novina u kojima pripovijedamo o njemu, da bi zaobilaznim putem, nekoliko godina kasnije, stigao do svog tabloida. Zagrebom tad je vladao i na vlastitim je životnim vrhuncima bio Milan Bandić, koji je, upravo u vrijeme kada se Pandžić formirao kao novinar, prelazio svoju anabazu, od SDP-a prema HDZ-u. U društvenom i materijalnom smislu, za Bandića to je bilo uspinjanje, u etičkom i pravno-kriminalnom, silazak u crnu jamu. A Pandžić je, već i mimo svoje volje, po nekoj višoj emocionalnoj logici, tad postajao istraživački novinar. Jedan od onih protubandićevskih gerilaca, koji su razotkrivali mehanizme vladavine jednog čovjeka nad ljudima i materijalno-financijskim potencijalima Zagreba, grada koji će u trenutku Bandićeve smrti biti već temeljito opljačkana, prašnjava i polunapuštena ruševina. Srećom, došao je potres, pa je pljačka mogla biti prikrivena seizmičkim neprilikama. U suautorstvu s Jelenom Badovinac 2014. Pandžić je objavio neautoriziranu Bandićevu biografiju “Ja, Milan”, knjigu koju bi vrijedilo ponovo čitati, ali sa sviješću o vremenu u kojem je pisana. Zanimljivo je, naime, koliko u toj knjizi ima onog što će većina prihvatiti na znanje tek kada Bandić umre.
Premda mu je već četrdesetšesta, četrdesetsedma, što je vrijeme čovjekove zrelosti, kada se već zna jesi li se profesionalno ostvario ili si u svom životu potpuno promašio, Ivan Pandžić je sa stanovišta hrvatskih društvenih struktura i isprojektiranih autokratskih elita još uvijek klinac. Dok sjedi dva metra od ratnog i olimpijskog heroja Krajača, on zapravo nervira svekoliko gledateljstvo. A to i jest u zamisli onih koji su ga u „Otvoreno“ doveli: da pored Krajača, čija je javna pojava na hrvatski način reprezentativna, Pandžić djeluje bijedno i beznačajno, i da samim tim bijedno i beznačajno bude i sve ono što će Pandžić reći. Krajaču, pak, njegovi su savjetnici, ili možda sam urednik emisije, savjetovali samo da bude miran i da ne udara po komarcu, jer sve što je komarac u stanju učiniti, na kraju će ići njemu, Krajaču, u korist. Naklonost publike, znaju to na HRT-u, ne ovisi o riječima i o argumentima, nego o aranžmanu.
Ali onda Ivan Pandžić izgovara rečenicu koja će ući u kulturnu i društvenu povijest Hrvatske, pred kojom bi se i ratni heroj Krajač mogao uplašiti. Rečenica glasi: “Ja ću za objavu istine kazneno odgovarati ako treba, a gospodin Krajač jer je na popisu.” Krajač, naime, prethodno branio se onim što mu je Andrej Plenković osobno dao kao oružje u ruke, zakonsko-pravnom procedurom prema kojom novinari ne bi smjeli objavljivati informacije iz istrage. Tobožnji smisao tako udešene procedure, ozakonjene u Saboru, u neometanom je provođenju sudskih procesa. Pravi smisao, zbog kojeg je zakon i donesen, u zataškavanju je pljačke i svih kriminalnih djela koja se u ime elite želje zataškati. Gospodin Krajač je, kao i svi posvećenici iz njegove društvene i političke kaste, računao na to da je od Ivana Pandžića zaštićen Plenkovićevim zakonom. Ono na što, međutim, nije računao, jest da protiv sebe ima nekog tko je u stanju da se za opće dobro, ili u ime prava na istinu, nađe na optuženičkoj klupi. Osim javnoga novca, Siniša Krajač, kao i Vedran Pavlek, kao i hrvatska sveta skijaška obitelj, kao i Modrić i Lovren, koji su lagali pred sudom, pa ih je Turud kadija abolirao, na raspolaganju ima i kapital neograničenog javnog ugleda. Taj ugled nije zasnovan na nekom dobru, na pameti, obrazovanju ili profesionalnim ostvarenjima, nego na položaju unutar dvora, koji je zaštićen djelovanjem cjelokupnog pravnog sustava. HRT samo pokazuje sliku tog ugleda. Pandžić je pred njim i pred cjelokupnom hrvatskom javnošću, zagledanom u ekrane, nastupio kao netko tko javno pokazuje da se izuzima od sustava koji proizvodi tu vrstu ugleda. Dakle, ukoliko ćete od Pandžića stvoriti kriminalca, time što ćete ga posaditi na optuženičku klupu jer je govorio i pisao istinu, on će to rado prihvatiti. Ako, pak, Ivan Pandžić završi na optuženičkoj klupi, tada će se na njoj naći i svi koji u ovoj zemlji nisu ni Siniša Krajač, ni Vedran Pavlek. Istina, znalo se takvo što već i dogoditi, ali u jednom će trenutku to postati problematično za režim. Koji će se tada, bez imalo obzira, odricati vlastite elite. To je onaj trenutak u kojem bi Ivana Pandžića mogli pozvati u studio HRT-a u ulozi koja više neće biti uloga korisnog idiota, nego onoga tko kao novinar štiti čast i dostojanstvo građana Hrvatske i intaktnost njihova teško zarađenog novca. Hoće li se to dogoditi?
Ivan Pandžić stvarni je hrvatski junak. Njegovo junaštvo sastoji se u tome što se vlastitim poslom na krajnje profesionalan, istini odan način bavi ne samo na štetu vlastite materijalne sigurnosti, nego i po cijenu svoga društvenog ugleda. Biti takav novinar u Hrvatskoj gospode Krajača, Pavleka i ostalih, znači biti ništa. Na Ivanu Pandžiću i njemu sličnima, međutim, opstaje u Hrvatskoj, i dalje postoji, sve ono što nije po mjeri gospode Krajača, Pavleka i ostalih.
