U prvom rujanskom kolu hrvatske nogometne lige utakmice su započinjale minutom šutnje za jednoga bivšeg igrača. Nogometaši bi na znak suca, i uz obavijest službenog spikera, stali u mjestu, i onda bi tako stajali i čekali sljedećih petnaest do trideset sekundi, koliko obično u nas traje minuta šutnje, sve dok zvukom zviždaljke i glasom preko razglasa šutnja ne bi službeno bila opozvana. Nitko od tih mladića u kratkim hlačicama i u kopačkama, pomno biranih i sakupljanih iz svih zemalja bivše Jugoslavije i također bivšega nesvrstanog svijeta, uključujući i onih nekoliko domaćih, nije gledao tog bivšeg igrača, sada pokojnika, kako igra nogomet. Među njihovim glavnim trenerima možda su ga gledali jedan ili dvojica. Više je tomu razloga. Prvi: igrati prestao je davno, upravo prije četrdeset godina, u subotu, 13. rujna 1986. u sedamdesetpetoj utakmici, koju je Hajduk igrao protiv Crvene zvezde. Drugi: premda se nogometni klubovi i njihovi kroničari oduvijek spremno pozivaju na velike klupske tradicije, te duh igre nastoje obodriti novim i starim mitovima i legendama, u nogometu je kraće pamćenje nego i u kazalištu. Tu, kao u pjesmi Dragana Stojnića, “zaborav briše sve”. Postoje, međutim, oni koji pamte: veterani ispred televizijskih ekrana i sa stadionskih tribina, ljudi koji ravnaju vlastite živote prema ritmovima nogometnih liga, svjetskih i europskih prvenstava, a onda i prema karijerama i životima malih i velikih nogometaša. To pamćenje nipošto nije pouzdano. Ono je prepravljeno privatnim i intimnim okolnostima, životom i poviješću koja se odvijala mimo nogometnih utakmica, ali to pamćenje sa sobom nosi nešto neobično, čega gotovo da i nema u našim izvannogometnim uspomenama i sjećanjima. Ti igrači, ne samo najveći među njima, koje smo gledali prije četrdeset i više godina, istodobno su fikcionalne ličnosti nekoga našeg unutarnjeg romana, i stvarne osobe, onako i onoliko koliko smo i sami stvarni.
Za Ivana Gudelja reći ćete da je legenda Hajduka. Prigodno je i lijepo to čuti, ali kako legenda može biti netko o kome oni koji danas predstavljaju Hajduk ne znaju ništa. Ni igrači, ni trener, a o navijačima da i ne govorimo. Ako je Gudelj legenda, onda je on to u životima i u iskustvu ljudi koji nisu Hajduk, a za Hajduk možda i ne navijaju.
Kada se Gudelj, onako velik i stamen, srušio negdje oko sredine igrališta, tamo gdje mu po strateškom rasporedu i jest mjesto, u već spomenutoj sedamdesetpetoj minuti utakmice protiv Crvene zvezde, pri rezultatu koji je bio 1:1, s tribina čuli su se zvižduci. O tome izvijestio je televizijski reporter, jer je utakmica izravno prenošena (1986. već je vrijeme kada se izravno prenosi najvažnija utakmica kola, dok se u prethodnom desetljeću subotom igrala i na televiziji prenosila – najmanje važna i atraktivna utakmica. Računalo se da prijenos tjera ljude s tribina, gdje ih je doista bilo neusporedivo više nego danas.), možda smo to vidjeli i čuli svojim očima, a sigurno smo sutradan pročitali u tada odličnim Sportskim novostima i vidjeli u Sportskom pregledu, svakotjednoj televizijskoj emisiji, koja je trajala pola sata do četrdesetpet minuta, i davala se svake nedjelje naizmjence iz jednog od dva, a zatim i četiri, pa pet televizijskih studija. Uskoro se, negdje na marginama sportskih vijesti, pojavila informacija da Ivan Gudelj boluje od hepatitisa B, i da će neko vrijeme izostati s nogometnih igrališta. Ta vijest sitno je dana, jer privatne životne okolnosti, čak ni kada je bila riječ o najboljim nogometašima i reprezentativcima, nisu mogle biti jednako važne, a kamoli važnije i od rezultata druge nogometne lige. Privatni životi, kao ni privatne nevolje, ne mogu biti važnije od onog što je vijest od općeg značaja.
Ivan Gudelj dugo se vraćao i nikad se nije vratio nogometnoj igri. Hepatitis B ružna je, tiha, uporna bolest, virusna upala jetre, a čovjek se virusom zarazi na neki od mnogobrojnih načina, skoro odreda povezanih s nekom običnom i svakodnevnom životnom aktivnošću. Gudelj je vjerojatno često za svog liječenja pokušavao domisliti kada se to dogodilo. Ali uzalud.
Bio je krupan i stamen, a uglavnom je igrao na mjestu koje se danas zove: zadnji vezni. U ono vrijeme bio je to: korektor veznog reda. A u još starijem jeziku i strategiji igre, Gudelj bi bio libero. Igrač koji je najbliži golmanu, pa popravlja pogreške i propuste svojih braniča, a istovremeno je slobodan da osvaja brisano polje pred sobom i juriša naprijed. U njegovoj pojavi bilo je nešto paradoksalno: imao je staturu, pojavu i lice ubojica i kostolomaca, kakvim je još uvijek obilovao nogomet u osamdesetima, a finoću, preciznost i maštu najvećih kreatora igre. Neobično ga je bilo gledati, i u Hajduku, i u reprezentaciji. Bio je vrlo mlad, bilo mu je manje od dvadeset, a u sebi je imao ozbiljnost i mir veterana. Djelovalo je kao mudri introvert među veselim i budalastim ekstrovertima, koji su u budućnost srljali kao u teglu punu šarenih bombona. Imao je dvadeset i dvije kada je, posve logično, postao i kapetan reprezentacije: naprosto, bio je najozbiljniji i najodgovorniji. I imao je u sebi nešto što jedva da smo ikad poslije viđali i kod najboljih i najostvarenijih svjetskih igrača: igrao je neovisno o okolnostima, uvijek isto i najbolje. Za druge se govorilo u kakvoj je tko formi, a Ivan Gudelj uvijek je bio isti. On je bio svoja forma.
Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj 1982. pamtimo po povratku Miljana Miljanića, danskom sucu Lund-Sørensenu i očajno lošoj igri velikih jugoslavenskih zvijezda, predvođenih Safetom Sušićem. Taj je tim imao goleme ambicije, kao i njegov izbornik, koji se vratio na čelo reprezentacije nakon što je bio trener madridskog Reala, i osjećao se predodređenim za velike stvari. Nogomet je, međutim, kao i teatar – istinitiji od života. Samo što se u teatru žanr obično unaprijed zna, igramo li danas tragediju, komediju, dramu, farsu ili grotesku, dok se žanrovi u nogometu uspostavljaju tek naknadno. U Španjolskoj igrala se – farsa. S jedne strane, danski je sudac stvorio alibi za deseterački narodni ep o proćerdanom i prevarenom junaštvu, jer je tim penalom protiv Španjolske na prevaru orobio Jugoslaviju. S druge strane, ta reprezentacija nije mogla pobijediti ni nejaki Honduras, protiv kojeg je bila nagrađena jednako lažnim jedanaestercem. Najefektnije farse, one koje najteže pogađaju kolektivni duh, jesu – lažne tragedije. Jugoslavija bila je federacija lažnih tragedija, skončala je u krvavoj farsi, te je za sebe, poput osušene smreke razasula šišarke pune sjemena novih farsi.
Ne bi taj poraz bio zanimljiv, niti bismo ga mi ovdje pamtili, ne bismo ga se prisjećali u povodu kratke minute šutnje za jednog starog nogometaša, da nije bilo igrača koji je iz te ekipe ušao u idealni tim Svjetskog prvenstva u Španjolskoj. Možemo li se sjetiti da se to još nekad dogodilo: ekipa je igrala očajno loše, zapela je u prvom krugu kvalifikacija, tako da je se poslije više nitko neće sjećati, a jedan igrač iz ekipe našao se među jedanaest najboljih. Najveće čudo u svakom kolektivnom poslu, kao i u svakoj kolektivnoj igri, čudo je individualnog izuzetka.
Ivan Gudelj Španjolcima je u desetoj minuti utakmice zabio taj gol, koji je onda danski sudac morao nadomirivati lažnim penalom. U sve tri utakmice bio je najbolji igrač, uz vratara Dragana Pantelića jedini koji se nije sramotio. Igrao je kontra općeg raspoloženja, mimo atmosfere i mimo igre, igrao je kao sveti imoćanski libero, premda je, rekli smo, igrao korektora veznog reda. Popravljao je ono što je nepopravljivo, bivao jedini istinski dramski lik u općoj farsi.
Nakon što mu se s navršenih dvadeset i šest rasprsnula iluzija igre, i nakon što više nije mogao raditi ono za što je imao sav talent svijeta, Ivan Gudelj upisao je i završio fakultet za fizičku kulturu i postao nogometni trener. Povremeno bi dao poneki intervju ili izjavu, ali je indiskretnom novinarstvu novog doba, koje je živjelo od ljudskih slabosti, od zlobe i od bolesti, bio savršeno nezanimljiv. Nakon svega što mu se dogodilo, nakon svega što je bio i nakon onog što mu je bolest uskratila da bude, Ivan Gudelj bio je lišen gorčine. Ni o kome nije govorio loše, nije se ponašao kao nekadašnja zvijezda, nije imao ambicija da na riječima i u novom poslu ikoga nadmašuje. Bio je pristojan građanin za jedno pristojno društvo, vazda nastojeći da svijetu u kojem živi sa njim bude bolje.
Ivan Gudelj nije želio biti veliki trener za velike klubove i igrače. Trenirao je mlade. Umio se, onako golem, umjesto laktovima, kroz svijet probijati krilima anđela. Bio je konzervativan čovjek, od vrste kakva u nas ne postoji. Vjernik, različit od drugih. Slobodan od mržnje. Vjerojatno je bio i dobar čovjek. I tko bi se sad odvažio reći da Ivan Gudelj nije imao ostvaren život? Znamo li za nogometaša čiji je život bio ostvareniji? Imamo li u svom sjećanju, koje je, kako smo rekli, jedini sudac cjelokupnoj nogometnoj povijesti, nogometaša većeg nego što je bio Ivan Gudelj?
