U nekoliko navrata, bez lažne skromnosti, desilo mi se da me usporede sa legendarnim kolumnistom Antom Tomićem. To mi je jedan od većih uspjeha u životu jer Tomića, iako ne poznajem, izuzetno cijenim i čitam, ali se ne mogu pomiriti sa činjenicom da ga Hajduk zanima malo, a nogomet još manje. Isto je i sa urednikom Lukićem koji brka Bayern i Barcelonu, ali se zato se ne sekira previše :“ Piši što hoćeš, samo da nije utuživo“ – kaže, a od SP najdraži mu je karlovački korner.
Iz novinarske perspektive nije baš zahvalno pisati o igri i igračima na zelenom terenu jer je to nepredvidiva materija. Nikad ne znaš kako će neki centarhalf ili bek opizditi po lopti te da li će ona odsjesti u rašlje ili odletjeti „nebu pod oblake“. To najbolje zna Boris Dežulović koji je pisao o čuvenom Zidaneu za trajanja SP 2006. u Njemačkoj. U 14 dana napiso je 3 kolumne o Zidaneovoj blistavoj karijeri, potezima, usponima i padovima. Kako on napiše ovaj ga za dva dana na terenu demantira i učini nešto nepredvidivo. Na kraju je glavom „centrirao“ onog Materrazia, a Dežulović konstatirao da je to prvi puta u povijesti nogometa da je talijanski igrač ležao na zemlji, a da se nije pretvarao. Ukratko, vrhunski igrač može učiniti “tilt“ ma kakvo ti mišljenje i stav imao o njemu, a što tek mogu prosječni i ispodprosječni kakvih ima mnogo više na ovom SP ?
Lupi i ostani živ
HRT dosta dobro prati događaje u Brazilu. Sve je izbalansirano, pripremljeno, i kvalitetno izrežirano. Najviše mi nedostaje Božo Sušec i pokojni Boris Mutić,a najviše mi se sviđaju Tina Katanić i Mila Horvat. Stručni komentatori podjeljeni su u dvije grupe: Elvis Scoria i Štimac Igor puno su slabiji i komentari su im “plići“. Ne mogu vjerovati da se u svakoj analizi u potpunosti slažu, a znaju promašiti i lupiti glupost poput propalih brodskih kladioničara koji očajnički traže zicer sa preostalih 10 kuna u džepu. Gospodin Samovojska i „Veliki Žuti“ znaju sve. Ponekad mi je draže gledati i slušati njihove komentare nego samu utakmicu. Robert Prosinečki čita igru kao što mi čitamo vijesti na portalu. Ne progovara puno, ali slabu točku, foliranta ili igrača na krivom mjestu otkriva već nakon 10-ak minuta tekme. Na žalost, za njega nema mjesta u blizini reprezentacije, a uvjeren sam da bi mnogo pomogao pri rješavanju kompleksa „male nacije“ samo kad bi bio u Brazilu jer njegova riječ ima težinu gotovo poput Švabe Osima ili pokojnog Tomislava Ivića. Upravo ta teza o maloj naciji koštala nas je u utakmici protiv Brazila, više nego Yuichi Nishimura jer, ruku na srce, upravo nas je poštar Beusan godinama uvjeravao da je svaki kontakt u šesnaestercu najstroža kazna i da je to prema naputku FIFA-e. Jer treba biti pošten i priznati da je isti takav jedanaesterac sviran za nas ne bi se nitko bunio, kao što se nismo bunili kada nam je 2002. na SP u Japanu i Južnoj Koreji Englez Graham Poll debelo pomagao na štetu Talijana.
„Yao unde“ Kamerun brat
Kamerun sam prvi puta zapamtio na SP u Španjolskoj 1982. Bio je u grupi s Italijom gdje sa tri neriješene utakmice nije prošao grupu, a Talijani jesu ( također s tri remija ) te su kasnije postali svjetski prvaci. Najznačajniji uspjeh ostvarili su 1990. u Italiji. Maznili su tada aktualnog svjetskog prvaka Argentinu na otvaranju iako su ostali sa 9 igrača u utakmici. Predvođeni Roggerom Millom igrali su lijepo, kvalitetno i oštro, a struka je govorila: budućnost je u afričkim reprezentacijama samo da još malo taktički napreduju. Unatoč brojnim europskim trenerima koji su tamo radili i zarađivali kroz proteklih 25 godina nisu baš puno napredovali taktički, a vjerojatno ni institucionalno. Krše i dalje, lome, udaraju, a tuku se čak i između sebe. Pokojni Branko Lujić - Babura riječ Kamerun izgovarao je „kamaran“, a reprezentativce zvao „Garinčosi“. Jednoga je i osobno poznavao. Navodno da je držao gostionicu u Bosanskim Lužanima. Svaka čast Etou i drugim velikim igračima s „crnog kontinenta“ ali smatram da je budućnost nogometa u multinacionalnim korporacijama i oligarsima koji mogu kupiti sve živo te poput legendarnog srpskog TeamCoacha Milovana Đorića napraviti beka od lopate ili stolice. „Đora“ se kleo da će to učiniti samo da mu donesu stolicu koja nije daltonist i da može zapamtiti da se u poluvremenu mijenjaju strane. Kako drugačije objasniti da slobodne udarce sve rijeđe izvode igrači sa desetkom na leđima,a sve više oni koji igraju u šarenijim kopačkama. Na našu sreću i radost cijeloga svijeta budućnost nogometa je u lokalnim prevarantima i nabiguzičarima koji npr. u Slavonskom Brodu, o nogometu nemaju pojma jer da išta znaju uništili bi oni i Olića i Mandžukića kao što su uništili desetke drugih igrača koji su mnogo obećavali. Ali, jebi ga da nama takvih kvazistručnjaka možda ne bi ni igrali na SP.
I oni su nesvrstani
No kako je, da je, sa tri igrača iz Brodsko-posavske Županije idemo dobiti Mexico, zemlju od 2.000.000 km² i preko 100.000.000 stanovnika . 'Ko to more platit' ? Ne samo da ćemo ih izbaciti nego će u analima SP ostati zabilježeno kako je „Ola“ rolao Brazilce i prodavao štoseve sa Svinjarskih livada i to u Sao Paulu, na njihovom terenu, a naši klinci za karikaturu Neymara još uvijek traže 10 sličica, jer tvrde da je on zlatni. Onda su Olić, Mandžukić i Rakitić od opala, a svakako treba provjeriti da i Perišić nije negdje iz Broda ili okolice. Nekada je nogometna reprezentacija bila nezamisliva bez igrača Hajduka, a danas je nemoguće igrati bez Šokaca i Slavonaca. Nije namjera nekoga izdvajati i glorificirati, a još manje podcjenjivati jer samo zajedništvom možemo razmontirati Meksikance budući da oni predstavljaju narod koji nam je jako sličan samo što se njihova rakija zove tequila i ne pravi se od šljive nego od agave. Pjesmu vole pjevati, a one stvari vole raditi isto kao i mi samo što smo mi bolji igrači i što je kod nas uvijek sve po Statutu. Približio nam ih je sam drug Tito, jer je prepoznao njihov potencijal i svrstao ih u vrstu nesvrstanih. Na ovim prostorima Mexičku naciju i radne navike izreklamirao je srpsko-crnogorski duet Slavko Perović i Nikola Karović pjevajući jednu pjesmu („Mama Juanita“) 50 godina neprekidno što je neslužbeni svjetski rekord. Vidjevši kako se od toga lijepo i unosno može živjeti prihvatio je to i naš slavuj Mladen Grdović. Doduše, repertoar pjesama je proširio, ali je zato asortiman pića kojima se okrepljuje maksimalno suzio. Uglavnom, glavni junak u pjesmi izvjesni Gonzales ima mnogo problema, luta svijetom i nama para slično kao i prosječni Hrvat ili Meksikanac u današnje doba.
Goli pištolj i Veseljko
Mi Hrvati smo izgleda ipak malo jadniji, jer oni koji bi trebali imati para (Čorluka, Modrić i sl.) izgleda da nemaju ni za poštene gaće kupit'. Po meni problem nije kod Čarlija i onoga što se vidi ili što uspješno sakriva. Veći mi je problem kod Modrića i njegovih kupaćih gaća koje izgledaju staromodno i dekadentno pa se slika doima kao da je snimljena na Migalovcima 1985. godine. Slično je bilo kad je pristupao u Real iz Madrida pa došao u nekim ofucanim hlačama kao da si ne može kupiti bolje. Stvarno bi trebao malo poraditi na stilu izvan terena, a ako ni malo ne drži do odjevanja onda neka zavuče golčinu protiv Meksika pa neka hoda odjeven kako hoće. A ako neće Luka neka pogodi tko god želi samo neka nas ubaci među 16 veličanstvenih gdje nam je i mjesto te neka ludilo potraje, jer je mnogo lijepši osjećaj kada se i nas nešto pita pa makar i u nogometu.
