Hrvoje Klasić novu dokumentarnu seriju “Titova Jugoslavija” počeo je snimati, spletom okolnosti nije ju i završio, za Al Jazeeru. Prva od šest epizoda premijerno će biti prikazana 23. svibnja na VIDA TV-u, a potom slijedi i emitiranje u regiji. Dok hrvatska desnica uporno nastoji likvidirati elementarnu povijesnu pismenost, Klasićev projekt mladim generacijama nudi prikaz povijesne istine, a svima otvara prostor za povlačenje paralela i samostalne sudove.
Govoreći o crticama iz serije, s Klasićem smo razgovarali i o suočavanju s prošlošću i o onoj najtežoj disciplini: slobodi misli.
Je li vaša nova serija, “Titova Jugoslavija”, povijest koja žulja, autopsija propale države ili provokacija za dežurne “Hrvatine”?
“Titova Jugoslavija” nije serija o Hrvatskoj, niti je proizvod hrvatske produkcije. Nije mi bio cilj raditi enciklopediju republika, već secirati fenomene koji su Jugoslaviju činili živom, od ekonomije i vanjske politike do sporta i kulture.
“Titova Jugoslavija” je serija o životu prosječnog čovjeka koji se mijenja nakon Drugog svjetskog rata, o položaju žena, radnika, seljaka. Bavim se, naravno, i neriješenim nacionalnim pitanjem. Hrvati, Slovenci i Makedonci vjerovali su u ravnopravnost, čak su i srpski komunisti priznali da im treba država koja neće uništiti nacije, jer su znali da je kralj to već jednom pokušao.
Zadnja epizoda počinje Titovom smrću i krizom na Kosovu 1981. godine, kojom objašnjavam uzroke sukoba i zadnje pokušaje spašavanja države. Ne ulazim u raspad države, idem do dolaska Miloševića na vlast. Kolektivno Predsjedništvo koje je naslijedilo Tita pokušavalo je na Titovom tragu voditi Jugoslaviju. Međutim, nitko od njih nije bio dovoljno jak ni karizmatičan da se nametne kao vođa. Prvi koji je to odlučio presjeći i uzeti stvari u svoje ruke bio je Slobodan Milošević.
Krenimo od 1945. Danas se stvara dojam da je netko Hrvate natjerao u Jugoslaviju, unatoč svemu što su prošli u Habsburškoj Monarhiji. Je li Jugoslavija bila “tamnica Hrvata”?
Činjenice pokazuju upravo suprotno. Hrvatska i Slovenija su u Jugoslaviji apsolutno najviše napredovale. Najjači privredni i industrijski centar države nije bio Beograd, nego Zagreb. U političkom i nacionalnom smislu, jedina republika koja je imala pravo na svoju himnu bila je upravo naša Hrvatska.
Pogledajte obalu: u vrijeme Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije to je bio jedan od najzaostalijih dijelova Monarhije i Hrvatske. Turizam i brodogradnja kakve poznajemo kreću tek u socijalizmu. Ekonomski i politički razvoj Hrvatske u tom je periodu neusporediv s bilo kojim periodom ranije.
Ono što današnji nacionalisti prgavo prešućuju, lažući i obmanjujući mlade, jest čista povijesna istina: jugoslavenstvo nije bila srpska nego hrvatska ideja. Na zaprepaštenje današnjih desničarskih i konzervativnih krugova, tu su ideju začeli i nosili hrvatski katolički biskupi i svećenici – Strossmayer, Vitezović, Rački, Križanić. Pa neka se danas zamisle: nije se Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti nalazila u Beogradu, nego u Zagrebu.
Dva scenarija
Budući da mnogi danas žale za nekim drugim scenarijem 1945., hipotetski: što bi bilo da nije bilo te pobjedničke partizanske 1945.?
Ne bih krenuo od 1945., nego od 1918. godine. U Prvom svjetskom ratu smo, zajedno sa Srbima iz Hrvatske, bili na strani poražene sile. Savez s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom bio je jedini način da se spasi što se spasiti dalo. Budući da je Hrvatska i u Drugom svjetskom ratu bila kompromitirana ustaškim pokretom i ponovno završila na pogrešnoj strani povijesti, s Hitlerom i Mussolinijem, novi ulazak u Jugoslaviju bio je najbolja moguća odluka. Svaki drugi scenarij za Hrvatsku bio bi katastrofalan.
Scenarij: da Crvena armija, odnosno sovjeti uvedu vlast iz Moskve, kao i u istočno-europskim zemljama gdje nije bilo snažnog autonomnog pokreta otpora. Drugi scenarij: da se dogovorom Staljina, Churchilla i Roosevelta u zemlju vrati kralj, obnovi monarhija, a četnici proglase pobjedničkom vojskom.
Zahvaljujući tome što je ipak puno više Hrvata, uz Srbe iz Hrvatske, odlučilo sudjelovati u partizanskom, a ne u ustaškom pokretu, Hrvatska je iz rata izašla kao pobjednica. To nam je omogućilo ravnopravnost u složenoj federaciji koja je tada bila optimalno rješenje.
Slušamo mantru: Hrvati nisu bili slobodni, nisu bili samostalni, nisu se smjeli izjašnjavati kao Hrvati, nisu se smjeli krstiti u crkvi, nije se smjelo slaviti Božić… Je li nacionalni identitet bio zabranjen?
Naravno da je izjašnjavanje bilo slobodno, kao i prakticiranje vjere, ali je partijska pripadnost bila ograničavajući faktor. Sustav je nudio jasnu alternativu: ili ćete biti u Partiji, što je podrazumijevalo ateizam, ili ćete biti vjernik, izvan Partije. Određene pozicije i društveni napredak bili su rezervirani isključivo za članove Partije, pa su vjernici teže napredovali od onih koji su prihvatili partijsku knjižicu. Međutim, Partija nikada nije provodila pritisak u smislu prisile. Nije bilo progona Hrvata zato što su Hrvati ili katolici.
Pa što je onda bila ta “nacionalistička iskra” koja je eksplodirala?
Isticanje nacionalnog identiteta bilo je pod posebnim povećalom, što se često i u hrvatskom i srpskom smislu poistovjećivalo s nacionalizmom. Zbog benignih pjesama, kao što su “Ustani, bane” ili “Vile Velebita”, mogli ste doživjeti oštre sankcije, iako one nemaju veze s ekstremizmom.
Američki novinari jednom su pitali Tita zašto ne dopusti višestranačje. On im je vrlo jasno odgovorio: zato što u Jugoslaviji ne bi nastala socijaldemokratske ili liberalne stranka, nego isključivo – hrvatska, srpska, slovenska. Tih četrdeset godina socijalizma nacionalizmi su bili pod kontrolom jer su u Partiji znali “dokle držimo Jugoslaviju na ovaj način, nacionalizma nema”. Onog trenutka kad je taj stisak popustio, on je eksplodirao.
Cilj mi je u seriji bio secirati fenomene koji su Jugoslaviju činili živom, od ekonomije i vanjske politike do sporta i kulture. “Titova Jugoslavija” je serija o životu prosječnog čovjeka koji se mijenja nakon Drugog svjetskog rata, o položaju žena, radnika, seljaka
A što je bilo s Jugoslavenima, je li to bila dijagnoza ili identitet?
U seriji otvaramo i tu temu o kojoj danas, čim o njoj progovorite, postajete izdajnik. Sedamdesetih ste slobodno mogli biti Hrvat ili Srbin, ali na spomen “Jugoslavena” nastao bi tajac: “Čekaj, kakav sad Jugoslaven? Je l’ to zbog Rankovića, ili oficira JNA.” Čak ni u onom rotirajućem Predsjedništvu, uz sve republičke ključeve, nije bilo mjesta za Jugoslavena na čelu Jugoslavije.
Ajmo, kao za ponavljače, znači li to da je “bratstvo i jedinstvo” ipak postojalo, funkcioniralo?
Bratstvo i jedinstvo nije se smjelo dovoditi u pitanje; bio je to period mira između dva bratoubilačka rata. Hrvati i Srbi stoljećima su surađivali, a u socijalizmu se taj suživot smatrao normalnim. No ništa ne dolazi preko noći. Rekao bih da smo u Jugoslaviji živjeli paralelne svjetove: dok jednima nije bilo bitno zove li se tko Jovan, Halid ili Ante, drugi su u tišini gradili nacionalističke mitove.
U 20. stoljeću smo pronašli lijekove za karcinom i tuberkulozu, ali ne i za nacionalizam. Najbolji primjer je Ante Marković. Početkom devedesetih on napokon obuzdava inflaciju, stižu krediti i obećanja iz Europe, sve ide nabolje. Savjetnici ga upozoravaju: “Ante, Tuđman ima stranku, Hrvati idu u nacionalizam, Srbi isto…”. On im odgovara: “Ne brinite, pa nisu ljudi ludi da idu za tim glupostima pored ovakve ekonomije.” Marković je podcijenio nacionalizam, baš kao što ga se i danas podcjenjuje. Nacionalizam je tinjao i u vrijeme bratstva i jedinstva, čekajući šibicu.
Je li komunizam riječ koja u hrvatskom prostoru odjekuje kao trajna anatema?
Bez jasnog stava jugoslavenskih komunista, pitanje je kako bi Jugoslavija opstala. Predrag Matvejević je to najbolje sročio: da nije bilo Golog otoka, cijela bi Jugoslavija bila Goli otok. Da se tada popustilo rigidnim staljinistima, Jugoslavija se ne bi razlikovala od Bugarske ili Rumunjske.
A mi smo itekako bili ispred, ne samo njih, nego i Poljske i Čehoslovačke. Iako smo iz rata izašli kao sovjetski satelit broj jedan, najvjerniji Staljinov saveznik, već 1948. biramo put neovisnosti, ostajemo u komunizmu, ali onom marksističkog, a ne staljinističkog tipa.
Približavamo se Zapadu, a ostavljamo otvorena vrata Istoku i pronalazimo treći put kroz Pokret nesvrstanih. Ništa tu nije bilo predodređeno. Bili smo mala, siromašna i porušena zemlja, bez nafte, zlata, dijamanata. Ništa nije upućivalo na to da ćemo igrati moćnu ulogu na svjetskoj pozornici, pogotovo iz pozicije neutralnosti. Jednostavno smo znali nametnuti autoritet i viziju.
Ključni igrač
Danas potpuno zaboravljamo i ignoriramo da je zemlja s periferije uspjela postati politički epicentar Trećeg svijeta?
Pokretom nesvrstanih postali smo ključni igrač u savezu zemalja Azije i Afrike koje su se tek dekolonizirale, postale slobodne, ali bez znanja i kadrova. Taj je pokret bio presudan faktor jer su u jednom trenutku dvije trećine članica UN-a činili upravo Nesvrstani. Jugoslavija se tu zacementirala kao nezaobilazni autoritet.
Pokazali su Hitleru, pa Staljinu, a onda i cijelom svijetu da znaju voditi mirnodopsku politiku čiji utjecaj daleko nadilazi stvarnu moć države. O tome koliko je taj autoritet bio stvaran govori činjenica da je osnivačka konferencija 1961. održana upravo u Beogradu. Danas smo u Hrvatskoj ostvarili svoje vanjskopolitičke ciljeve, ali smo, za razliku od Jugoslavije, tek nijemi i pasivni promatrači međunarodnih odnosa.
U usporedbi s današnjim balkanskim “liderima” kao običnim slugama, Tito je znao reći “ne”.
Tito je znao reći “ne” i Staljinu i Churchillu. On je gradio vlastitu slavu, ali i slavu države kojoj je bio na čelu. Svoju nezavisnost i snagu Jugoslavija je iskovala u ratu, kroz autentični partizanski pokret koji je iznio najveći teret bez tuđe pomoći.
Kad jednom naučite reći “ne” Hitleru, onda je prirodno odbrusiti svakome tko vam pokuša diktirati pravila – bio to Staljin 1948., Brežnjev šezdesetih ili bilo tko s Zapada. Tita se nije zvalo na protokolarna naslikavanja kao današnje političare; njega se pitalo za savjet u Bijeloj kući, u Kremlju, u Vatikanu. Razgovarao je ravnopravno s Kennedyjem, Nixonom, Carterom ili Hruščovom. Bio je igrač koji je sjedio za istim stolom s najvećima.
Je li u toj partiji šaha s najvećima i odnos s Vatikanom bio čisti makijavelizam?
Taj se odnos najbolje vidi iz pisma pape Pavla VI. upućenog “njegovoj ekselenciji, maršalu Jugoslavije”. Papa mu piše kako je čuo da Jugoslavija organizira konferenciju mirotvornih zemalja i nudi da se Vatikan priključi. Poziva ga u službeni posjet i Tito odlazi u Vatikan. Katolička crkva je itekako željela pokazati dobru volju.
Uzmite primjer Titove turneje po Južnoj Americi, bazi emigracije i svećenika koji su ga mrzili. Cijeli je posjet prošao bez ijednog protesta, isključivo po direktivi vatikanskog vrha. Svi se kunu u Hrvatsko proljeće kao buđenje nacionalne svijesti, ali u tim događajima Crkve nema. Crkva u Hrvata tada šuti jer u Vatikanu čekaju Tita; procijenili su da im je strateški važnije biti u dobrim odnosima s njim. Katolička crkva je stara institucija i točno je znala na koga se u tom trenutku isplati kladiti: na Josipa Broza Tita.
Rekao bih da smo u Jugoslaviji živjeli paralelne svjetove: dok jednima nije bilo bitno zove li se tko Jovan, Halid ili Ante, drugi su u tišini gradili nacionalističke mitove. U 20. stoljeću smo pronašli lijekove za karcinom i tuberkulozu, ali ne i za nacionalizam
Ipak, Tita svrstavaju u diktatore?
Tito nije bio diktator. Njega su prije svega poštovali u zemlji. Svoj je autoritet gradio na terenu i ljudi su mu vjerovali jer je narodima na ovim prostorima pokazao alternativu, da Hrvati, Srbi i muslimani mogu ratovati jedni uz druge. Dokazao je da je moguće da Dalmatinci oslobađaju Beograd, a Šumadinci Zagreb. Danas imamo samo mržnju. Tito je bio autoritarni vođa u duhu 19. stoljeća, svojevrsni prosvjećeni apsolutist. Latinka Perović je dobro rekla da je on uspješno ekonomizirao svojom moći.
Ne mogu zamisliti da Hitler, Staljin ili Mao nekome ponude funkciju, a da ih taj odbije. Titu su govorili “ne”. Šezdesetih nudi premijersko mjesto Slovencu Stanetu Kavčiču, on ga odbija. Pita Savku Dabčević-Kučar, i ona ga odbije. Diktatoru se takvo “ne” ne govori. Njegov kult ličnosti bio je neosporan, ali ne i nezaslužen.
S naših prostora ostaje antologijska Titova sahrana.
Snimao sam u sobi ljubljanske bolnice u kojoj je Tito umro. Danas to više nije bolnička soba, ali me šokiralo koliko je to skromna prostorija. Današnji načelnik općine, a kamoli predsjednik, ne bi pristao ležati tamo. Soba nema ni vlastiti WC. Njegov sprovod je bez premca u suvremenoj povijesti.
Preko 200 aviona s najvažnijim svjetskim ličnostima sletjelo je u Beograd; aerodrom ih nije mogao sve ni primiti. Zanimljivo je da je organizaciju vodila vojska, a zapovjednik sprovoda bio je Martin Špegelj, budući ministar obrane Hrvatske. Američki predsjednik Carter tada nije došao, nego je poslao majku i potpredsjednika, zbog čega su ga republikanci žestoko napali.
George Bush stariji mu je poručio: “Vi ne razumijete, morali ste biti tamo.” Carter je nakon mjesec i pol stigao sa ženom i kćeri na Titov grob da ispravi grešku. To je bilo poštovanje. A usporedbe radi, Tuđmanu je na sprovod došao samo predsjednik Turske.
Kad se osvrnemo na taj period, što zaključujemo: je li Jugoslavija, kao socijalistički sadržaj s nacionalnom ambalažom, imala šanse?
Komunisti su u svojoj utopiji vjerovali da će proleterski, radnički identitet nadvladati nacije, no pokazalo se da je nacionalno i dalje ključno. Jugoslavija je bila zamišljena socijalistička po sadržaju, a nacionalna po formi, a završila je upravo suprotno: nacionalna po sadržaju, a socijalistička samo po formi.
Stalno se vodila bitka gdje prestaje nacionalni interes, a počinje nacionalizam ili separatizam. Savka i Miko Tripalo u Hrvatskoj, te Marko Nikezić i Latinka Perović u Srbiji, zagovarali su, kako Vladimir Bakarić kaže, da “federacija federira”. Tražili su veću autonomiju republika i restrukturiranje države. To nije bilo rušenje Tita, socijalizma ni Jugoslavije, već pokušaj da se stvori modernija država.
Bila je to zadnja šansa za mirnu budućnost. Imali smo generaciju vrhunskih političara, ali su platili danak hrvatsko-srpskih odnosa. Kad se kažnjavalo Hrvate, “jednakim aršinom” je pometeno i liberalno srpsko rukovodstvo koje je onaj pijemonski osjećaj nadmoći držalo pod kontrolom.
Jedna od srpskih trauma je pitanje pokrajina, Kosova i Vojvodine. Je li ustavna arhitektura ’74. bila svjesno slabljenje Srbije ili nužna ravnoteža?
Pogled Beograda na Vojvodinu i Kosovo pratimo kroz više epizoda. Mogu shvatiti srpsku frustraciju time što su pokrajine utjecale na Srbiju, a ona nije na njih. No ne zaboravimo: na čelu tih pokrajina sjedili su i Srbi, ne samo Albanci ili Mađari. Ta podjela nije nužno slabila Srbiju, nego je pokušala riješiti nacionalnu kompleksnost.
Pravilo je bilo: svaka južnoslavenska nacija dobiva republiku, osim Albanaca i Mađara koji već imaju matične države. No evo pikanterije: da nije bilo raskida Tita i Staljina, Albanija bi vjerojatno postala sedma jugoslavenska republika. Kako se to nije dogodilo, Albanci na Kosovu ostali su u Jugoslaviji s nadom u ujedinjenje koja se nikada nije ostvarila.
Često čujemo da su Hrvatska i Slovenija hranile nerazvijenije: Kosovo, Bosnu i jug Srbije. Je li jugoslavenska ekonomija bila samo kula od karata?
To je potpuno pogrešan narativ jer se Hrvatska ili Slovenija ne bi mogle ovako razviti da su bile samostalne. Slovenski ekonomisti su to i dokazali: Slovenija je dobivala povoljne sirovine iz Bosne, Srbije i s Kosova, a imala je otvoreno tržište od 20 milijuna ljudi bez carina. Da su morali kupovati rudu u Njemačkoj i konkurirati francuskim firmama, pitanje je što bi od njih ostalo.
I Hrvatska i Slovenija su itekako profitirale od Jugoslavije. Pokušava se nametnuti mit da je država propala isključivo zbog ekonomije. To jednostavno nije točno. Ekonomska kriza osamdesetih je postojala, ali bilo je kriza i drugdje, i ona je postupno obuzdavana, što je postalo vidljivo u vrijeme Ante Markovića. Danas se o tadašnjim kreditima priča kao o katastrofi, kao da Hrvatska ili Amerika danas nemaju vanjski dug.
Crni val i novi val
Možemo li reći da je Jugoslavija bila zlatno doba naših naroda?
U seriji ističemo: ono što je Zapad prolazio stoljeće, kod nas se dogodilo u jednoj generaciji. Bila je to revolucija: od elektrifikacije i stanova za sve do potpunog zaokreta u položaju žena i radnika. Fokus je bio na solidarnosti; ljudi nisu živjeli jedni uz druge, nego jedni s drugima. Danas smo samo susjedi u prolazu. Tadašnja fiskultura i masovnost bili su suprotnost današnjem elitizmu.
Pogledajte najglasnije HDZ-ovce: redom su dolazili iz siromašnih obitelji, a u toj su Jugoslaviji besplatno završili fakultete. Sjetimo se i potresa u Skoplju 1963. godine; grad budućnosti stvorio je japanski arhitekt Kenzo Tange, a obnovljen je pet puta brže nego Zagreb danas. Vodila se briga o čovjeku, a ne o profitu.
U seriji analizirate i kulturu i sport. Kako su se razvijali ti vidovi života u socijalizmu?
Prošli smo put od socrealizma do avangarde. Tito nije volio apstrakciju, ali je bio pragmatičan: dok niste ugrožavali režim, mogli ste raditi što želite. Uz partizanske spektakle snimao se i provokativni “crni val”, a glazbeno smo rasli od jazza do novog vala i novog primitivizma.
Ono što je nama s razvijenog Zapada dolazilo prirodno, ostatak komunističke Europe vidio je tek nakon pada Berlinskog zida. Isto je bilo u sportu. Od sporedne košarke u državi koja nije proizvodila čak ni košarkaške lopte postali smo svjetska velesila. Tito nije volio nogomet, ali je bio pokrovitelj Hajduka koji mu je zauzimao najviše mjesta u albumu. Zato je nevjerojatno da se na Poljudu, stadionu kluba koji je otišao u partizane da ne bi služio NDH i na kojem je 50.000 ljudi plakalo za Titom, uzvikuje ustaški pozdrav.
Što smo u Hrvatskoj naučili 35 godina poslije razlaza?
Umjesto da unaprijedimo zdravstvo i školstvo, a iskorijenimo korupciju, nepotizam i stranačku podobnost, mi smo učinili suprotno: odbacili smo dobro, a zadržali najgore. Sredinom šezdesetih Jugoslavija je bila treća na svijetu po broju studenata, bili smo odmah poslije SAD-a i SSSR-a.
Imali smo radnička prava koja je trebalo razvijati. Što smo mi napravili? Srušili smo Titov kult ličnosti da bismo uveli Tuđmanov. Danas za posao više ne treba crvena knjižica, nego iskaznica HDZ-a. Pravosuđe je i dalje u rukama politike. Na devedesete gledamo jednako tendenciozno kao što se nakon 1945. gledalo na rat, kroz selektivno tumačenje, tabue i glorifikaciju ličnosti koje se ne smije preispitivati.
Memorijalni centar Domovinskog rata objavljuje gomilu publikacija, ali nijednu nije objavio o zločinima nad Srbima. Pričamo o ubojstvima 1945., ali šutimo o Sisku, Vukovaru, Gospiću i Osijeku 1991. ili o ubojstvima nakon Oluje. Svjedočimo novom trendu gdje se pronalaženje stratišta pretvara u veličanje ustaškog režima
I kamo nas vodi taj “komunistički obračun” s našim devedesetima?
U Hrvatskoj je za komunizam nulta godina 1945., a za sve ostalo 1991. To je perverzna inverzija: umjesto da proučavamo 20. stoljeće kako bismo shvatili devedesete, mi kroz devedesete sudimo cijelom stoljeću. Ako smo iz Jugoslavije izašli ratom, onda ona nikada nije ni bila dobra. Najbolje smo proglasili najlošijim: antifašiste zločincima, a one koji su provodili genocid patriotima.
Sustav u kojem se seljačka država pretvorila u industrijsku silu, u kojem su žene dobile pravo glasa i rada, sveli smo isključivo na Bleiburg, Goli otok i Udbu. Pa hajmo onda i SAD svesti samo na CIA-u i rasizam, a Hrvatsku devedesetih na deložacije, ubojstva srpskih civila i Tuđmanov progon Feral Tribunea. Kažu da je u Jugoslaviji bila cenzura? Zapitajmo se bi li Tuđman ikada dopustio da izgubi izbore 2000. godine da je ostao živ. No društvo ne kvare samo zločinci i kriminalci, nego i promatrači. Što više ljudi okreće glavu, to je širi prostor za manipulaciju i mržnju.
Trn u oku svih bivših republika Jugoslavije je suočavanje s prošlošću. Narativi ispunjeni mitovima i legendama koji održavaju nove elite ne smiju se dirati. Koliko svetost nove hrvatske čistoće prlja povijesnu istinu?
Danas imamo kopiran jugoslavenski sustav šutnje. Memorijalni centar Domovinskog rata objavljuje gomilu publikacija, ali nijednu nije objavio o zločinima nad Srbima. Pričamo o ubojstvima 1945., ali šutimo o Sisku, Vukovaru, Gospiću i Osijeku 1991. ili o ubojstvima nakon Oluje. Nemam problem s tabu temama, ali svjedočimo novom trendu gdje se pronalaženje stratišta pretvara u veličanje ustaškog režima.
Tražimo li te žrtve zaista iz humanističkih ili političkih razloga? Vrh HDZ-a javno osuđuje ustaštvo, ali odmah dodaje da su i protiv Jugoslavije i komunizma, čime svjesno relativiziraju povijest i izjednačavaju neusporedivo. Ne slavimo Dan pobjede nad fašizmom, ali po Zakonu o blagdanima, koji su potvrdile i Račanova i Milanovićeva vlada, Bleiburg komemoriramo kao dan “žrtava palih za slobodu i državnu nezavisnost”.
Tom perverzijom smo ustaše službeno proglasili borcima za slobodu, znači ne komemoriramo žrtve nego oplakujemo NDH. Nijemci brinu o grobovima svojih vojnika, ali nijednoj njemačkoj vladi nikada nije palo na pamet reći da su pali za slobodu Njemačke.
Mi u samoj genezi imamo problem suočavanja s prošlošću, pa da krenemo od vrha države i najmoćnije političke stranke: HDZ-ovci se ne mogu identificirati sa Jugoslavijom, a utemeljitelj hrvatske države je bio partizan, komunist i oficir JNA. Tu povijest ne mogu izbrisati, iako na tome uporno rade već 35 godina.
Pa kako je onda HDZ-u živjeti s partizanom u ishodištu, zvuči kao “greška u genima”?
Ako smatraju da je komunizam zločinački, petokraka simbol zla, najmoćnija hrvatska stranka je u nerješivom problemu. Franjo Tuđman je dvadeset godina na čelu nosio tu istu zvijezdu i napredovao do generala upravo u vrijeme Bleiburga, suđenja Stepincu i Golog otoka. Tuđman nije svojevoljno napustio Partiju, nego je 1967. izbačen.
HDZ-ovci se intimno srame da im je “otac domovine” bio uvjereni komunist, oficir JNA. Ne znam, kako je biti HDZ-ovac s tim saznanjem da ih je osnovao čovjek koji je desetljećima bio dio “kriminalne družine”. Tu istinu prešućuju kao obične kukavice u sivoj zoni.
U toj zoni patološkog zaborava, hoće li vam “Hrvatine”, nakon “Hrvatskog proljeća”, “NDH” i “Partizana” oprostiti “Titovu Jugoslaviju”?
Već se neko vrijeme ne želim boriti protiv onih koji tvrde da je crno zapravo bijelo. Moj je zadatak ukazivati na činjenice, na primjere crnila. Daltonistima i slučajevima koji ne mogu racionalizirati i logički zaključiti, ne mogu pomoći; za to postoji pomoć medicinske struke.
