Govorimo 25 godina o reformi obrazovanja, a jedina promjena je uvođenje vjeronauka. I ‘proliferacija’ sumnjivih veleučilišta i privatnih fakulteta
„Neznanje svima džabe
Manže sivuple
Duplu porciju
Sivuple repete“
Antonije Pušić
Dođe trenutak kad stvari naprosto više ne vrijedi popravljati. Pukotine tad više nisu stvar loše fasade, već slabih temelja. Hrvatska je odavno prošla tu točku. No i nadalje se pravi da nije. Službeni narativi govore o „reformama“, donose se strateški dokumenti, planovi, zazivaju novi počeci i veliki obrati. No stvarnost kazuje sasvim drugo. Reforme su u nas poput aspirina u terminalnoj fazi maligne bolesti. Gesta, simbolika kojom se odgađa suočavanje s problemom. Ceremonijalno se mijenjamo. Stvarno ne. Pogledajte posljednje tjedne. Zalažemo se za efikasnije pravosuđe, a ne možemo izabrati čelnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ni suce Ustavnog suda. Ili ne želimo. Jer nekom ne paše. Želimo red u prostoru – donosimo zakone koji idu sasvim suprotnim smjerom. Hrvatskoj ne trebaju reforme. Treba nam revolucija. I nije to metafora, to je vrlo umjeren opis stanja.
Kada kažem revolucija, ne mislim na onu političku ili ideološku, komunističku revoluciju ili klerofašističku rekonkvistu. S pedeset ostavio sam se snivanja romantizirane slike rušenja poretka. Nosim naočale s dioptrijom, ne one kroz koje sve izgleda ružičasto. Revolucija je za mene ideja rušenja „iluzije“ o poretku. Prekid jedne duge, dobro organizirane predstave. Ali samo predstave. Glume. Jer u tom „poretku“ sve što nazivamo institucijama, procedure u koje se zaklinjemo, javne politike koje obrazlažemo, „reformski paketi“ koji će donijeti med i mlijeko, funkcioniraju samo kao loša kulisa, mizanscena viđene scenografije, one od stiropora. Kičastih kostima i sporednih likova koje glume nepoznati glumci i priučeni naturščici. Poredak koji slabo izdržava kadar i u javnom medijskom servisu. Onom koji organizirano brendira političku poziciju i „zaslužne“ elite. No kad se kamere ugase, ostaje loša improvizacija. I veliko društveno „ništa“. Jer „ništa se ne može“.
Nažalost, izgubili smo očekivanja. Od vlasti, države. A kada društvo prestane očekivati, tada država prestaje postojati. Mudroslovi bi to nazvali „postdemokratskom polit-primitivizacijom“ u kojoj je od politike ostao samo spektakl. I to loš. Njime dominiraju simboličke bitke i ritualni identitet. A odluke se donose drugdje, u krugu malog broja ljudi koji žive od politike. A ne za politiku. I dobro žive. Hrvatska se zaglavila u sizifovskoj pozi. Čini nešto. No to se samo čini jer učinka nema. I zato revolucija nije parola, već suočavanje s realnošću.
Prošla subota to je pokazala na brutalniji način. Trideset i osam ruža za trideset i osam ubijenih žena položeno je u središtu grada kao tih, dostojanstven znak sjećanja. A onda su ruže zgažene. Sve to u zemlji u kojoj se danima, mjesecima, godinama „zgražamo“ nad femicidom i nasiljem, mijenjamo zbog toga zakone. Stoga, nije to incident, već dijagnoza. Kad ne možeš poštovati mrtve, kako zaštititi žive. Ako simboli otkrivaju karakter nacije, simbol borbe protiv femicida zgažene su ruže.
Ili revizionizam. Onaj koji iz godine u godinu, u raznim varijantama, probija van. Od relativizacije ustaštva do „kontekstualizacije“ ZDS-a i prepravljanja povijesti, to nije samo politički problem. Prije dokaz pospanosti društva. U europskoj državi koja si utvara europske vrijednosti. A društvo se u istim sporovima ne snalazi već trideset godina, troši energiju na svađe oko ploča i simbola – društvo je to koje nema imaginaciju za budućnost. Jer kad ideje stoje, jedino što preostaje jest resantiman. Onaj na koji trošimo više energije no na budućnost. I on je postao valuta: tko nudi više gorčine, dobiva više pažnje. To nije klima reformi, već pandemonij u kojem je revolucija jedina riječ preostala za opis stvarne promjene.
Posljednji put pokazali smo stvarnu želju za promjenom paradigme u ekonomskom smislu, u vrijeme Ante Markovića. Posljednja otvorenost za promjenu političkog okvira bio je ulazak u Europsku uniju. Sve poslije upravljanje je depresijom. Dvadeset i pet godina govorimo o reformi obrazovanja, a jedina vidljiva promjena je uvođenje vjeronauka. I „proliferacija“ sumnjivih veleučilišta i privatnih fakulteta te osnivanje javnih sveučilišta bez jasne akademske logike. A svijet se promijenio do neprepoznatljivosti. Umjetna inteligencija mijenja tržište rada, tehnologija sve redefinira, a hrvatsko obrazovanje ostaje kao da su i dalje osamdesete. Ako ne računamo na to da je diplomiranje u industriji papirnatih titula „napredak“.
U zdravstvu je istina još golja. Organizacija rada na razini Marije Terezije, većina novca odlazi na plaće u sustavu koji je tako organiziran da ne koristi vlastite resurse. Privatna medicina buja, ne zato što je javno zdravstvo „zastarjelo“, nego jer je planski istrošeno. Bolesni i nemoćni prisiljeni su plaćati ono što im već pripada kao pravo iz obaveznog osiguranja. Što je to ako ne regresivna revolucija protiv socijalne države.
Nije to sav katalog hrvatskih problema. To je matrica, struktura koja neuspjehe reproducira upravo jednako pouzdano kao što uspješna društva proizvode napredak. Jasno, jer kod nas se problemi ne događaju. Proizvode se.
Na vanjskopolitičkoj sceni kupujemo status. Božićni shopping Andreja Plenkovića. Premijer putuje u Pariz i Berlin. U Elizejskoj palači potpisuje se Akcijski plan za provedbu hrvatsko–francuskog strateškog partnerstva. Uz to ugovori o nabavi 18 samohodnih haubica Caesar i pismo namjere za dodatne sposobnosti Rafalea. U paketu stiže i odluka o nabavi tenkova, kamiona, protudronskih sustava. Ukupno više od dvije milijarde eura. Službeni narativ: moderniziramo vojsku, jačamo obranu, potvrđujemo se kao ozbiljna članica NATO-a i EU-a. Neslužbeno kupujemo članarinu u klubu važnih dok nam kod kuće temelji klize. Kupujemo status jer nismo sposobni stvoriti vrijednost. Oružje možda jest potrebno, no nedvojbeno ne postoje istodobno usporediva politička volja ni financijski napor za modernizaciju obrazovanja, zdravstva, socijalne politike. Oružje je, očito, jedina „reforma“.
U europskom kontekstu to nije iznimka, već pravilo. Mirovni projekt Unije sve se više pretvara u tvrđavu koja svoju vjerodostojnost mjeri proračunom za obranu. Hrvatska revno ispunjava kvote oružja, disciplinirano preuzima zajmove, bez prigovora militarizira društvo. Samo, nitko ne otvara pitanje tko će u toj naoružanoj državi živjeti, raditi, liječiti se, učiti, imati djecu, ostati.
Živimo u društvu naviklom na minimalna očekivanja. A vlast ih ne ispunjava. Pardon, ispunjava tako što ministar održi konferenciju za medije, prepiše nekoliko rečenica iz europskih dokumenata, prezentira PowerPoint koji je priredio neki pripravnik, a uredio plaćeni PR-ovac. A PR-ovka će sutra sve hvaliti. Kao neovisni komentator.
Redigiranje zakona, preimenovanje ministarstava, prepisani kurikuli i trženje haubica ne čine državu „ozbiljnom“. Revolucija o kojoj govorim, razotkrivanje je laži. Počinje onog trena kad prestanemo glumiti da je ovo dovoljno, kad priznamo da institucije postoje samo kao dekor, da je politička kasta zamijenila političku klasu, da obrazovanje i zdravstvo služe sebi, ne građanima, da revizionizam nije eksces već simptom. A zgažene ruže nisu iznimka, nego ogledalo. Primitivnog pojedinca. I zapuštenog društva.
Još nešto. Revolucija o kojoj govorim bila bi silno dosadna. Umjesto bučnih prosvjeda, nenamješteni natječaji. Namjesto prijetnji manjinama, kriteriji. Odgovornost i zakonitost umjesto povlaštenih društvenih statusa. Stranačkih, braniteljskih. Politička važnost ne bi se mjerila brojem presica niti bi provedba bila stvar ponovljenih obećanja. Odluke ne bi mogle proći bez utvrđenih prioriteta i strategije, stručnog promišljanja, javne rasprave, korigiranja posljedica. Turneja po europskim prijestolnicama bila bi pogreška, ne jamstvo.
Do tada, društvo koje od države ništa ne očekuje, to i dobiva. Ništa. Građani koji pristaju biti publika, a ne sudionici, dobivaju politiku svedenu na intervjue i božićne domjenke. Zato ću, manje elegantno, zaključiti ovime – te naše hrvatske nazovi-reforme odavno su se potrošile. Ostaje samo radikalan potez, revolucija koja neće rušiti demokraciju, nego je povratiti. Neće prijetiti vladavini prava, već je jačati. Revolucija u kojoj se ne zadovoljavamo fasadom, šminkom, PR-om, nego konačno snažimo temelje.
(Za kraj, priznajem da je to da nam treba revolucija, a ne reforma, ideja fakultetskog kolege. Ideju je lako ukrasti. A za revoluciju – trebat ćemo se izboriti. Ne stiže za Božić. Zdravo društvo i uspješna država – to se ne poklanja.)
