Natjecatelj: “Ali zašto?”
Voditelj: “Radi showa. Zar nismo zato svi tu? Radi showa.”
Natjecatelj: “Ne, ovo je natjecanje. Zar niste tako najavili? Natjecanje?”
Voditelj: “Ne za njih. Za tebe možda, ali ne za njih… Oni samo žele vidjeti malo tuđe mizerije kako bi se osjećali bolje.”
(Sydney Pollack, “I konje ubijaju, zar ne?”)
A sada pravila: “Zadatak odabranih 20 finalista koji se natječu za nagradu je da u istom trenutku stanu oko posebno uređenog prozirnog balona, smještenog ispred studija HRT-a, desnom rukom naslonjenom na balon.” I još: “Tijekom stajanja oko balona, natjecatelji mogu nositi rukavice, slobodnom rukom mogu jesti ili piti, a ne smiju pušiti, niti koristiti mobitel.” Pa još: “Svakih dva sata natjecatelji će imati pauzu od 10 minuta.” Točno tako stoji u pravilima nagradnog natječaja “100 godina Hrvatskog radija”.
I točno toliko, svakih dva sata po 10 minuta – neka ponovno pogleda tko se ne sjeća – bila je predviđena pauza sudionicima plesnog maratona u onoj Pollackovoj filmskoj paraboli o socijalnom darvinizmu, klasnim razlikama i, prije svega, o tome kako od ponižavanja ljudi napraviti dobar show. Baš kao što je Robertu, naivnom natjecatelju, objasnio Rocky, voditelj. I baš kao što je nama objasnio glavni urednik Drugog programa HR-a Zlatko Turkalj: “Finalna igra uživo bit će spektakl za pamćenje!”
Svakih dva sata po 10 minuta pauze pa natrag na posao: da li je osoba koja je sastavljala pravila HRT-ovog natječaja prošvercala ovaj lijepi hommage Pollackovim “Konjima” svjesno ili nesvjesno, namjerno ili slučajno, više nije presudno. Jer i bez tog detalja novoholivudski hit s kraja šezdesetih pao je na pamet svakome tko je vidio prizor ljudi okupljenih oko plastične kugle u Bogovićevoj. Kako i ne bi, kada je Hrvatska radiotelevizija pod krinkom nagradne igre odlučila maltretirati ljude baš kao što ih je pod krinkom plesnog takmičenja maltretirao voditelj Rocky?
Kako i ne bi, kada su natjecatelji satima stajali izloženi pogledima dokoličara sa zagrebačke špice baš kao što su sudionici američkih plesnih maratona nastupali radi zabave dobrostojeće publike? Kako i ne bi kada je pobjednica, izvjesna Andrijana, na kraju HRT-ovim kamerama ispričala da će novčanom nagradom od 10 hiljada eura platiti studij svom sinu? Netko trezveniji reći će da je usporedba višemjesečnog plesnog maratona s 14-satnom HRT-ovom igrom možda ipak pretjerana.
Ovo je priča o kapitalizmu, tržištu i ljudima koji se igraju tržišta na račun javnog servisa. A na kraju priče – kao što nam je davno objasnio Sydney Pollack – publika samo želi vidjeti malo tuđe mizerije kako bi se osjećala bolje
I nije da neće biti u pravu. Jer radnja Pollackovih “Konja” odvija se u doba Velike depresije, najniže točke masovnog siromaštva do koje se SAD spustio u svojoj novijoj povijesti, dok se “100 godina Hrvatskog radija” odvija – barem tako čujemo – u doba sveopćeg gospodarskog prosperiteta i rekordnih uspjeha domaće ekonomije. Ali je razlika i u tome što su oni Pollackovi natjecatelji barem imali osiguran topli smještaj i hranu, dok je HRT svoje natjecatelje istjerao van, na minus jedan. Baš kao što nam je objasnila glavna urednica Hrvatskog radija Eliana Čandrlić Glibota: “Sad je već stvarno pitanje motivacije tko je zbog čega odlučio ostati do kraja. Jako je hladno, nije lako niti šetati po ovoj hladnoći, a kamoli stajati na mjestu.”
I tako smo, eto, prigodno, točno pred 100. godišnjicu Hrvatskog radija i točno na minus jedan, saznali koliko se zapravo u međuvremenu srozao javni servis kod nas. Nakon 15. maja 1926., kada je zagrebački radio započeo s emitiranjem, nakon međuratnih godina, nakon endehazijske Hrvatske državne krugovalne postaje Zagreb, nakon modernizacijskih decenija SFRJ-a i nakon apsolutne Tuđmanove kontrole devedesetih, Hrvatski radio je u 21. stoljeću potonuo kao rijetko kada do sada, a to – može se zaključiti iz ovog kratkog povijesnog pregleda – zaista nije lak zadatak.
Od legendarnog “Halo, halo, ovdje Radio Zagreb” Božene Begović do “Jako je hladno, nije lako niti šetati po ovoj hladnoći, a kamoli stajati na mjestu” Eliane Čandrić Glibote: sto godina povijesti javnog servisa koja završava refleksnom asocijacijom na filmsku priču o iživljavanju, ponižavanju i ljudskoj mizeriji. Samo, ako smo baš svi odmah pomislili na Pollackov film, onda bi se valjalo prisjetiti o čemu točno “Konji” pričaju: o kapitalizmu, o surovoj konkurenciji i o borbi za preživljavanje na neumoljivom tržištu. A ako nam pričaju o tržištu i konkurenciji, onda bi možda valjalo zaključiti i da ovakav HRT više nije samo javni servis, nego je postao javni servis skrojen po mjeri promotora surove konkurencije i neumoljivog tržišta.
Nigdje to nije tako jasno zapisano kao u strateškom planu “Novi smjer” koji je po narudžbi aktualne HRT-ove menadžerije izradio globalni revizorsko-konzultantski gigant Deloitte, nakrcavši ga frazama o “optimizaciji ljudskih resursa”, “restrukturiranju”, “konsolidaciji” i ostalim otužnim tropima korporativnog novogovora iza kojih se krije jednostavna matematika: rezanje radnih mjesta za trećinu. A sve to kako bi se ušlo u utakmicu s komercijalnim radijima i televizijama. Kako bi se ostvarila “usmjerenost na publiku kroz prilagodbu sadržaja”. I to usmjerenost “s posebnim naglaskom na mladu publiku”.
O kakvoj je tačno “prilagodbi sadržaja” riječ još je prije nekoliko godina detaljno pojasnio trenutni ravnatelj HRT-a Robert Šveb, inače dobar prijatelj ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek, čovjek koji je već jednom disciplinirao HRT u skladu s potrebama tadašnjeg premijera Ive Sanadera i koji je zatim preko vlastite privatne firme razvio unosnu suradnju s javnim servisom. HRT će u njegovom ravnateljskom mandatu, najavio je još 2022. godine, prilagoditi sadržaj publici vodeći se idejom “prosječnog gledatelja”.
A prosječan gledatelj, kako ga Šveb vidi – i kako su nam nakon sastanka s njim prenijeli zgranuti predstavnici strukovnih udruga – “voli heroje, ne antiheroje i ambivalentne likove”. Prosječan gledatelj “želi eskapizam, a ne socijalnu kritiku”. On hoće gledati “serije nade”. I obožava “reality showove”. O tome se, dakle, radilo u Bogovićevoj. Nije ono bio nikakav propust javnog servisa, nije bio ispad ni skandal, nego “novi smjer” naše radiotelevizije by design.
Hoćete “heroje, ne antiheroje i ambivalentne likove”? Eno vam majka koja stoji na hladnoći kako bi svome sinu platila školovanje. Hoćete “eskapizam, a ne socijalnu kritiku”? Eno vam 14 sati predstave za široku publiku. Hoćete “serije nade”? Eno vam prilika da možda baš vi postanete sretni dobitnik nagrade. Hoćete “reality show”? Naravno da hoćete. Zar nismo zato svi tu, rekao bi Pollackov Rocky: radi showa?
Dobili ste, dakle, sve što hoćete: hoće to tako kada se kojekakve “optimizacije ljudskih resursa”, “restrukturiranja”, “konsolidacije” i “usmjerenosti na publiku kroz prilagodbu sadržaja” pretoče u praksu. U ekonomskim udžbenicima i medijskim komentarima sve te formule obično zvuče lijepo i poželjno. Jer tko ne bi stezao i rezao mastodontski javni servis? Tko ne bi otpuštao uhljebe? Tko ne bi htio da se program prilagodi željama publike?
U stvarnosti, međutim, redovno ispadne da ovakve zadaće sprovodi neki ministričini intimus čiji su se privatni interesi odavno isprepleli s onim javnim. I da prilagodbu sadržaja “s posebnim naglaskom na mladu publiku” osmišljava netko tko mladu publiku privlači tako što joj pravilima nagradne igre zabrani mobitel. I da se, naravno, nakon svih tih mjera optimizacije, restrukturiranja i konsolidacije javni servis ne izmakne ni za milimetar izvan kontrole vladajuće politike.
Nije da će bilo šta od toga zaustaviti galopirajući “novi smjer” Hrvatske radiotelevizije čije smo prve tragove vidjeli u Bogovićevoj ulici. Nije ni da će bilo tko pretjerano žaliti za trećinom ukinutih radnih mjesta na Prisavlju. Nije ni da se, uostalom, odavno nismo navikli na ideju da se studij plaća pa onda nekome školovanje ovisi o tome hoće li mu majka pobijediti na nagradnoj igri: tako to ide na tržištu.
Jer ovo je, rekosmo, priča ipak mnogo šira od samog HRT-a, baš kao što su “Konji” priča šira od jednog plesnog maratona. Ovo je priča o kapitalizmu, tržištu i ljudima koji se igraju tržišta na račun javnog servisa. A na kraju priče – kao što nam je davno objasnio Sydney Pollack – publika samo želi vidjeti malo tuđe mizerije kako bi se osjećala bolje.
