Dok premijer na sjednici vlade govori "želimo omogućiti da generacija maturanata 2020. godine kroči dalje u život na jednakim osnovama kao što su to činili oni prije njih i oni koji će doći iza njih", on izgleda kao da misli ozbiljno, premda zacijelo i sam sluti da upravo izgovara čistu besmislicu
Već godinama brada mi je sasvim bijela, dok mi je kosa, ničim izazvana, uporno ostajala solidno, zdravo sredovječno smeđa. Naglu pojavu brojnih sijedih vlasi poviše uški primijetio sam lani sredinom ljeta, pa sam se odmah sjetio one stare pučke tvrdnje da ljudi naglo osijede, često i samo djelomično, "točkasto", kad prežive neki intenzivan šok. Budući da se ničeg takvog nisam mogao sjetiti, krenuo sam prebirati po glavi, tražeći što me to moglo tako jako, u neku ruku i sudbonosno, nanervirati. I ničeg se nisam sjetio osim proglašenja one maligne, dalekosežno destruktivne i (premda se nitko od ljutih nacionalista i vajnih domoljuba ni glasićem nije oglasio) veleizdaji ravne odluke Ministarstva znanosti i obrazovanja da esej iz hrvatskog jezika više neće biti obavezan dio državne mature.
Da, sjećam se i sad, bio je to onaj dan kad su se ukućani rastrčali po stanu da hitro prvo zatvore prozore a onda i uši, jer psovao sam i glasno i ružno i dugo kao malokad u životu. Ukinuti sastavak koji dokazuje razinu maturantske sposobnosti grafičkog baratanja materinskim jezikom (12 godina službeno učenim!!!) na "ispitu zrelosti" i ostaviti mogućnost da se i bez te provjere tinejdžeri upisuju na fakultete, to je isto kao i dopustiti, ne znam, izvođenje penala bez lopte, pa kako VAR presudi!
Najluđe je od svega to što se pritom nije nimalo krilo da je takva odluka donijeta ponajprije zato što su se rezultati državne mature lani pokazali još poraznijima od onih prethodne godine, pa eto, snizimo li kriterije, valjda će tad i vanjsko vrednovanje pokazati porast koeficijenta ishoda izvrsnosti, ili kako već te otužne brojke zovu po agencijama i direkcijama. Hrvatska je zastava tako zabodena na još jedan od brojnih osvojenih niskih vrhunaca.
Zašto vas sad gnjavim tim prisjećanjem na svoje, sasvim privatno, lanjsko sijedobjesje? Pa eto, em gospođa Goge već tjednima ne otvara svoj salon i glava mi je sve sličnija ostarjelom morskom ježincu, a i Ministarstvo znanosti te obrazovanja odaslalo je informaciju (ne znam još točno je li uredba, preporuka, nalog, što li) da se ove godine na državnoj maturi neće ni ispitivati niti ocjenjivati gradivo iz drugog polugodišta četvrtog razreda. Nije me toliko briga kako će na to reagirati braniteljske i srodne udruge – jer Domovinski rat se u nastavi povijesti uči ponajviše potkraj srednjoškolskog staža – budući da povijest nije obavezni predmet na državnoj maturi, ali što ćemo s tim nesretnim hrvatskim jezikom i još mu nesretnijom književnošću? Otpadaju, znači, lektirni autori iz najvećeg dijela 20. stoljeća, nitko sutrašnjim brucošima neće vanjski vrednovati poznavanje te razumijevanje Krleže i Marinkovića, Kaštelana i Pupačića, Ujevića i Vesne Parun, da ostanem samo na onim kanonskima i domaćima. Nešto će ih se o njima možda ovlaš i izokola priupitati kroz teme za esej, ali njega, znamo od lani, zrelosni ispitanici ne trebaju ni pisati. Sve u svemu – ima li ikoga tko sumnja u to da će ovogodišnji koeficijenti ishodnog izvrsja, barem što se predmeta Hrvatski jezik i književnost tiče, biti daleko bolji od prošlogodišnjih, možda čak i bolji nego ikad otkako je vanjskog vrednovanja? Eto, vidite da se može, čak i u ovako dramatičnim okolnostima!
