Filozof J. Locke i sociolog M. Weber na sličan su način poimali državu. Naime, Locke je smatrao da država odnosno politička vlast ima moć donošenja zakona i sankcioniranja onih koji se tih zakona ne pridržavaju – država, dakle, u svojim rukama ima moć kažnjavanja, a tu moć Weber naziva legitimnim nasiljem. Budući da je država entitet koji provodi legitimno nasilje, razumljivo je onda da prema njoj kognitivno ili emocionalno insuficijentni ljudi uspostavljaju odnos pun divljenja. Da nema nasilja, država im ništa ne bi značila. Riječ je uglavnom o otvorenim ili prikrivenim nasilnicima koji posežu za državom kako bi se obračunavali s neprijateljima ili, naprotiv, o strašljivcima koji se boje vlastite sjene i u državi traže zaštitu jer se nalaze u stanju neprestane napetosti kako će im netko učiniti nešto nažao. Fanatični nasilnici i besprizorni strašljivci o državi govore u kategorijama sile.
Država nam je potrebna jer nas drži podalje od tzv. prirodnog stanja odnosno, ona nam je potrebna i kao instrument osiguravanja ljudskih prava. U prirodnom stanju bismo, makar prema Hobbesu, bili osuđeni na neprijateljstvo i stalnu spremnost da uđemo u rat protiv svih koji se nalaze u našem horizontu. Nasilje i rat nam omogućavaju da u prirodnom stanju odnosno u stanju bez države ostanemo na životu. U prirodnom stanju sami štitimo sebe i ono što posjedujemo. Formiranjem države više nemamo potrebu ulaska u sukobe kako bismo se zaštitili, to sada umjesto nas radi država. Država nas štiti, brani i čuva, i to na temelju legitimnog nasilja. Vojska i policija, baš kao državno odvjetništvo i sudovi instrumenti su legitimnog nasilja.
Legitimno nasilje u demokratskim sustavima proizlazi iz zakona, a ne iz volje nekog moćnog političara. Ovim, isključivo državi pripadajućem oblikom nasilja, država građanima jamči i pruža sigurnost i osjećaj zaštićenosti. Država je ta koja ima monopol nad ovim oblikom nasilja. Kada kažemo da je Hrvatska disfunkcionalna država, a ovih dana saznajemo da je i poznati švedski Institut za varijetete demokracije označava kao jednu od europskih država koja je krenula kobnim putem autokracije, tada prvenstveno mislimo da naša država još uvijek nije izgradila institucije legitimnog nasilja te da se građani u Hrvatskoj ne osjećaju sigurno i zaštićeno, oni su sve više predani i izloženi volji autokrata u nastanku.
Tamo gdje se ne provodi legitimno nasilje, na djelu je nesankcionirano nelegitimno nasilje. Premda nisam pobornik domoljubnog prenemaganja o uzvišenosti države samo zato što je naša, zalažem se za to da napokon shvatimo značaj države kako bismo, s osjećajem zaštićenosti i sigurnosti, mogli izgrađivati institucionalni život Hrvatske. Mi, nažalost, nikada nismo živjeli u funkcionalnoj, demokratskoj nacionalnoj državi. Institut za varijetete demokracije je u pravu, ali ipak, po mom sudu, ne koristi prikladnu terminologiju. Stvarnost valja izreći terminologijom koja odgovara toj stvarnosti, a kada je riječ o političkoj stvarnosti Hrvatske, onda valja naglasiti kako našom državom upravljaju autokratske spodobe.
Ono što mi jesmo odnosno svi identiteti koji su nas oblikovali, ne bi mogli polučiti željeni efekt i ne mogu doći do izražaja bez sigurnosti i osjećaja zaštićenosti, a to bi nam trebala jamčiti demokratski ustrojena država. Zadatak države je da nas štiti kako bismo se mogli posvetiti realizaciji onih sadržaja koji nam omogućavaju da budemo originalni, neponovljivi i bitni. Ti sadržaji nas definiraju i razlikuju od svih ljudskih bića, po njima je naš život upravo naš. Autokracija je čin kojim nam se oduzima institucionalna zaštita i sigurnost, ona je prvi korak prema padanju u prirodno stanje.
Institut za varijetete demokracije vidi ono što građani Hrvatske ne vide – Hrvatska je politički bolesna država, a kada u bolesnoj državi otvarate raspravu o povijesti, riječ je o povijesti bolesti. Prepuštanjem demokracije autokraciji, našu povijest smo pretvorili u povijest bolesti. Što nam bude bolesnija demokracija, to će nam biti bogatija i povijest. Ako ovako nastavimo, slobodno možemo sve studije povijesti u Hrvatskoj preimenovati u studije povijesti bolesti.
