Politički izbori, pogotovo ovi naši, zapeli u trajnoj tranziciji, u sebi sadrže elemente Lazarovog uskrsnuća.
Lazar iz Betanije poznati je biblijski lik, njega je Isus, zbog prijateljske empatije prema Lazarovoj ucviljenoj i emocionalno slomljenoj sestri Marti, privremeno uskrsnuo iz mrtvih. Njegovu je smrt prijatelj Isus redefinirao, tretirao ju je samo kao četverodnevni san. Ukratko, Lazar je, nakon što je umro i bio pokopan, Isusovom prijateljskom intervencijom uskrsnuo kako bi neko vrijeme živio, da bi potom konačno i nepovratno umro.
Možemo reći da je Lazar, ako ga smjestimo u politički kontekst, čovjek koji je nadživio vlastitu političku smrt odnosno da je on čovjek koji ima iznimno iskustvo reverzibilnosti smrti – on živi, umire, oživi pa umre. Njegov postsmrtni život je ujedno i predsmrtni.
Vremenito uskrsnuće, a to se mrtvom Lazaru u susretu s Isusom dogodilo, samo je jednokratno oživljavanje mrtvaca. On je, i to posve gratis, dobio mogućnost da se njegov smrtni život produži u još jednoj epizodi života koji umire.
To što se Lazaru jednom dogodilo, u Hrvatskoj se neprestano događa, odnosno to se nama neprestano događa na izborima. Sve naše izbore trebalo bi proglasiti blagdanom vremenitog uskrsnuća, a kako bi se taj blagdan zvao, manje je bitno, nije potrebno izmišljati neki posebni naziv, sasvim slobodno taj blagdan i dalje možemo nazivati parlamentarnim, lokalnim ili predsjedničkim izborima. Na svim dosadašnjim izborima samo smo oživljavali nekog političkog mrtvaca, činit ćemo to i dalje.
Hrvati su, dakle, a da toga nisu svjesni, trajno zavjetovani Lazaru. Mi mislimo da smo narod marijanske pobožnosti, no to je samo umišljaj – od Marije nam je puno bliži Lazar.
Metodologija njegovog umiranja u sebi i oživljavanja koje dolazi izvana, po nekome drugom, potpuno odgovara metodologiji naših izbora.
Pred nama će se sada, na predstojećim parlamentarnim izborima, naći popis političkih mrtvaca, a onda ćemo mi, kao milostivi birači, nekim mističnim postupkom, izabirati kojem mrtvom tijelu ćemo udahnuti dah privremene, našom voljom stvorene pomoćne duše koja će tijelu nekog konkretnog političkog mrtvaca dati prigodu da odigra još jednu epizodu postsmrtnog političkog života.
Naš politički život obilježen je uzaludnom, besmislenom smrću. No ako je tome već tako, od toga ne treba bježati, s time se treba suočiti. Kada već udahnjujemo dah života mrtvilu, potrudimo se da to makar napravimo kako treba, da uskrisimo one koji će odgovarati našoj viziji života i smrti.
Ako je nekom čitatelju apstraktno ovo o čemu sam do sada pisao, posegnut ću za svima dobro znanom primjeru. Zar nije Franjo Tuđman do kraja svog biološkog života doživio političku smrt i, potom, političko uskrsnuće? Zar on nije bio zagriženi komunist? Ne samo da je bio komunist, on je, kao general, bio naoružani komunist.
On je oružjem provodio ozbiljenje komunističke ideje, što me, moram priznati, nimalo ne čudi – on je tip čovjeka koji se u susretu s idejom, bilo kojom i bilo kakvom, instinktivno naoružava.
Njegova spoznajno duhovna konstitucija je naprosto takva da ne sadrži niti najmanju mogućnost da se nekoj, postojećoj ideji može suprotstaviti s nekom drugom idejom. On ideju ne može razumjeti, a još manje neku ideju može stvoriti, ali se zato može naoružati. Svi njegovi pothvati vezani su, a kako drugo nego uz rat i oružje. Ali, to nije tema ove kolumne.
Tuđman je, u političkom smislu, nakon što je konzumirao sve povlastice komunizma, umro da bi, potom, voljom birača, u njegovo mrtvo tijelo bio udahnut dah privremeno oživljene antikomunističke, navodno demokratski obojene duše koja skrbi o nacionalnim interesima?!
Koliko je ovo apsurdno, ne trebam naglašavati, ovom apsurdu konkurira i Ivica Marijačić, nekadašnji pravovjerni zagovornik brutalnosti komunizma, a sadašnji zagovornik brutalnosti nacionalizma. Čovjek je zaboravio sadržaj, ne i metode, one su ostale iste.
Vratimo se Tuđmanu, Marijačić je marginalan.
Ono protiv čega se Tuđman kao komunist borio, to isto mu je u fazi novooživljenog, uskrslog političkog tijela postalo ono za što se bori, dok mu je ono za što se u nekadašnjem životu borio, postalo ono protiv čega se bori.
Budući da je ovdje riječ o uskrsnuću, ne treba tražiti logiku nego apsurd ili, u najboljem slučaju, nešto milosrdno. Milosrđe, kao što znamo, proizlazi iz emocionalne pogođenosti, a ne iz usustavljene racionalnosti.
Uskrsavanje političkih mrtvaca je, naravno, krajnja mjera, ono je pokazatelj nezrelosti društva koje se ne može nositi s onim nadolazećim. To nadolazeće u nezrelom društvu kojekakvih mrtvaca koji preživljavaju vlastitu smrt ne smije biti nešto novo nego, u najboljem slučaju, nadolazeće nastupa kao zaboravljeni, potpuno negirani ostatak prevrednovane prošlosti.
Ako već biramo koga ćemo spasiti iz njegove smrti, onda izaberimo ostatak koji će najefikasnije dokinuti sadašnje oživljene mrtvace. Naravno, oni neće biti trajno dokinuti, otići će na jedan, uglavnom kraći, smrtni odmor, čekajući da ih nostalgični hrvatski Lazar, u nezasluženoj pojavnosti birača, na nekim nadolazećim izborima ponovno ožive. Na to mogu, bez imalo dvojbe, računati svi politički mrtvaci. Ovo je država u kojoj politički mrtvaci imaju budućnost.
Građani Hrvatske ne poštuju mir političkih mrtvaca, oni taj mir na biralištima narušavaju da bi, nakon izbora, ti oživljeni politički mrtvaci narušavali duševni mir onih koji su ih oživjeli, a to su hrvatski birači.
Birači će već sutradan, u čuđenju i ozlojeđenosti, ustati protiv onih koje su doveli na vlast, smatrajući da oni, kao građani i birači nisu zaslužili živjeti u takvoj državi. Naravno da jesu. Ovo je država cirkularnosti – umiranja i oživljavanja umrlih.
Da je, kojim slučajem, Isus Krist uskrsnuo Lazara iz Hrvatske, a ne Lazara iz Betanije, to bi se kod nas tretiralo kao bešćutna likvidacija, kao čin božanstva koje pati od deficita milosrđa jer samo jednom podaruje život umrlome, mi to radimo neprestano, posve manično – okomimo se na jedno biće i mrcvarimo ga periodičnim političkim ubijanjem i oživljavanjem.
Što će se, dakle, dogoditi na ovim travanjskim izborima? Oživjet ćemo kadavere iz 2015. i 2016. godine, a onda ćemo se čuditi što se, uz neke nijanse, realizira već proživljeni, gotovo isti scenarij. Mi ćemo izabrati one koje smo tada izabrali, a ti izabrani će opet, uz poneku igricu, izabrati one koje su i tada izabrali.
Znači li ovo da na izbore ne treba izaći? Nipošto, ne smijemo propustiti priliku da se još jednom prepustimo maniji oživljavanja. To bi bio neoprostivi grijeh propusta – propustili bismo političkim mrtvacima dati budućnost.
