U trenutku kada svijet svjedoči jednoj od najvećih humanitarnih katastrofa novije povijesti, hrvatska vanjska politika pokazuje svoje pravo lice – licemjerno i podređeno stranim interesima. Posljednje glasanje u Općoj skupštini UN-a, gdje je Hrvatska i Srbija su bile među tek 19 zemalja koje su se “suzdržale” od podržavanja rezolucije kojom se traži humanitarni pristup Gazi, samo je najnoviji dokaz moralne propasti hrvatske i srpske diplomacije.
Suzdržanost kao izraz kukavičluka
Dok tisuće djece umire bez pristupa hrani, vodi i lijekovima, dok se bolnice bombardiraju i dok se civilno stanovništvo sustavno uništava, Hrvatska se “suzdržava”. Što točno znači ta suzdržanost? Znači da nemamo stav o tome trebaju li ljudi u Gazi dobiti humanitarnu pomoć? Znači li da nam je svejedno krše li se međunarodno pravo i ljudska prava?
Čak 139 zemalja svijeta imalo je hrabrosti glasati za rezoluciju koja traži samo osnovne humanitarne uvjete za stanovništvo Gaze. No Hrvatska se našla u društvu od svega 19 zemalja koje nisu mogle zauzeti jasan stav prema humanitarnoj katastrofi. U istom društvu kao Sjeverna Makedonija i Srbija – što samo potvrđuje tezu da sve tri zemlje slijede iste naredbe vanjskih centara moći.
Sukob na vrhu kao izgovor za moralnu propast
Ministartvo vanjskih poslova se pravda “principijelnošću” i “konzistentnošću”, jer smo i ranije bili suzdržani. No, biti dosljedan u pogrešnom postupanju nije vrlina, već upornost u grijehu. Posebno je indikativno da je veleposlanik pri UN-u dobio direktan nalog predsjednika Republike da glasa ZA rezoluciju, ali je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman izdao suprotan nalog.
“Nije prvi puta da Vlada RH o vanjskopolitičkim odlukama ne konzultira Predsjednika Republike i tako krši svoju ustavnu obvezu sukreiranja vanjske politike Republike Hrvatske s Predsjednikom Republike.”
Ovakva praksa otkriva duboku krizu hrvatskog diplomatskog sustava gdje se vanjska politika ne vodi prema nacionalnim interesima i humanitarnim vrijednostima, već prema političkim preferencijama jedne stranke i jednog čovjeka.
Diplomatski sustav kao taoc Plenkovićeve samovolje
Činjenica da premijer Plenković već pet godina blokira imenovanje novih 90 veleposlanika samo kako bi zadržao apsolutnu kontrolu nad vanjskom politikom je skandalozna. Trenutni diplomati, kako navode neslužbeni izvori bliski Uredu predsjednika, “izvršavaju isključivo ono što od njih traži Vlada i ignoriraju stavove predsjednika države.”
Time je čitav diplomatski sustav Hrvatske pretvoren u produženu ruku HDZ-a i premijera Plenkovića, a ne u instituciju koja zastupa interese hrvatske države i njezinih građana.
Izgovori bez pokrića
Ministarstvo vanjskih poslova navodi da rezolucija “ne funkcionira usklađeno s posredničkim mirovnim procesom” i da “ne spominje Hamas”. No, ovo su prozirni izgovori za diplomatski kukavičluk. Rezolucija traži samo osnovno poštivanje humanitarnog prava – pristup hrani, lijekovima i osnovnim potrepštinama za civilno stanovništvo.
Kakva je to “principijelna” pozicija koja odbija podržati humanitarnu pomoć civilima pod izgovorom da rezolucija ne spominje Hamas? Zaslužuju li djeca u Gazi umirati od gladi jer njihovi politički predstavnici nisu po volji Hrvatskoj ili njenim stranim gospodarima?
Međunarodna sramota
Već ranije, tijekom glasovanja u listopadu 2023., Hrvatska se svrstala među tek 14 zemalja koje su glasale PROTIV humanitarnog primirja u Gazi. Tada je predsjednik Republike bio “ni konzultiran ni obaviješten” o glasanju, a Ured predsjednika je ocijenio da je “Vlada RH svojom nepromišljenom i štetnom odlukom obilježila Republiku Hrvatsku kao protivnika mira i kršitelja međunarodnog humanitarnog prava.”
Jedan medij piše kako je ministar Grlić Radman opravdavao suzdržanost kod drugog glasanja o članstvu Palestine u UN-u time što “rezolucija nije sadržavala rješenja koja bi išla usporedno s oživljavanjem mirovnog procesa.” No, koji to mirovni proces postoji dok se bombardiraju bolnice i škole?
Hrvatska pod stranom kontrolom
Ono što povezuje Hrvatsku, Sjevernu Makedoniju i Srbiju u njihovoj “suzdržanosti” je očigledna podređenost istim stranim interesima. Dok većina zemalja EU-a i svijeta jasno prepoznaje humanitarnu katastrofu i glasa za rezoluciju, ove tri balkanske države odbijaju zauzeti stav – zato što njihovi vanjski nalogodavci tako žele.
Čak i premijer Plenković, koji je očito naredio suzdržanost: “Broj civilnih žrtava je apsolutno prevelik i nedopustiv te se ne može ni na koji način opravdati.” Pa ipak, njegova Vlada odbija glasati za rezoluciju koja bi mogla pomoći tim istim civilima.
Hrvatska kao suučesnik u zločinu
Suzdržanost u situaciji kada se traži osnovna humanitarna pomoć za civilno stanovništvo nije neutralna pozicija – to je aktivno omogućavanje nastavka humanitarne katastrofe. Hrvatska je, pod vodstvom Plenkovićeve vlade i Grlića Radmana, postala suučesnik u patnji palestinskog naroda.
Dok Plenković i Vlada pozivaju na mirno rješavanje pitanja Palestine i povlačenje Izraela s okupiranih teritorija, Hrvatska stoji po strani i odbija zauzeti jasan stav.
Ovakva pozicija nije samo diplomatski sramotna – ona je moralno neodrživa i predstavlja izdaju temeljnih vrijednosti za koje se Hrvatska navodno zalaže. Ono što trebamo nije više diplomatskih izgovora, već hitna promjena kursa i povratak etičkoj i humanoj vanjskoj politici dostojnoj hrvatske državne tradicije
