Ima li u nas hiperpolitike? Je li riječ o zasebnom političkom žanru vezanom za zapadne zemlje ili i mi politički živimo u ritmu hiperpolitike? Sumnja u lokalnu deskriptivnu i dijagnostičku uporabnu vrijednost pojma koji smo definirali i razložili u prvom dijelu feljtona nije bezrazložna. I to ne samo zato što su novi, fensi koncepti koji bi htjeli obuhvatiti ”duh vremena” sumnjivi sami po sebi.
Problem je u tome što naša nedavna politička povijest bitno odudara od one u ostatku Europe i Sjedinjenim Američkim Državama. Ta politička povijest čini periodizaciju Antona Jägera – koja započinje masovnom politikom, nastavlja se postpolitikom i antipolitikom, a završava hiperpolitikom – teže primjenjivom u našem kontekstu.
Problem u primjeni periodizacije predstavlja socijalistički period koji se, ako ništa, ne poklapa sa standardnom masovnom politikom s obzirom na izostanak stranačke konkurencije. A i prilično je promašeno govoriti o postpolitici u kontekstu ratova devedesetih. Ako sama periodizacija nije precizna, možemo li uopće baratati njenim kasnijim fazama kao analitički korisnima? Jesmo li se nakon povijesnih skretanja pridružili općem trendu i možemo li čitati naše političke tendencije i trendove kroz optiku Jägerove periodizacije?
Čini nam se da bi bilo šteta odbaciti taj periodizacijski okvir zbog povijesnih nepoklapanja i specifičnih putanja. Šteta, jer smo dojma da njegovi eksplanatorni plodovi, kad je riječ o recentnoj povijesti, značajno nadmašuju berbe nekih drugih pristupa koje bismo mogli uvjetno nazvati endogenima. Pod time mislimo da se isključivo oslanjaju na našu povijest i sve suvremene fenomene tumače kroz zalihe prethodnih razdoblja koje navodno i dalje determiniraju naše političke i društvene navike i odabire.
Kao primjer mogu se izdvojiti oni analitički refleksi koji navike i odabire pripisuju razdobljima određenih dijelova zemlje pod austrougarskom i turskom upravom. Mišljenja smo da se navike i odabiri lakše mogu objasniti integracijom u suvremene tržišne i komunikacijske tokove nego navodnim mentalitetima nastalim prije petsto godina.
Krenimo, dakle, od perioda masovne politike pa da vidimo dolazi li i kada do poklapanja i kako to eventualno poklapanje izgleda. To jest, kako se naše političke tradicije, konflikti i traume prevode u jezik i obrasce suvremene politike. Prva faza ”divlje” masovne politike do Drugog svjetskog rata ne odudara značajno od zapadnijih trendova.
Mogli bismo samo registrirati period nešto značajnijeg kašnjenja, kako u industrijskom razvoju tako i masovnijem razvoju nacionalne svijesti, uz specifične okolnosti raspada Austro-Ugarske i stvaranja nove države. Iako postoji niz odstupanja od zamišljenog prototipa prolazimo kroz slične etape društveno-političkog organiziranja i komuniciranja. Kao što smo naveli, izostanak stranačke konkurencije podriva aplikaciju druge faze masovne politike koju Jäger naziva ”ukorijenjenom”.
Dok je Plenković fingirao postpolitiku u hodnicima i uredima institucija kombinacijom europskog novca i klijentelizma, društvo se prilagođavalo hiperpolitičkim obrascima djelovanja. Plenković je te dvije sfere uspijevao držati odvojenima do 4. srpnja prošle godine i fotografiranja s Thompsonom
Međutim, mogu se pronaći neke sličnosti, a u prvom redu visoki stupanj politizacije društva. A donekle se u kasnijoj fazi mogu pronaći neslužbeni obrisi stranačke konkurencije, ako republičke saveze komunista tretiramo kao posebne stranke što su prema kraju države sve više i postajali. Osnovna je, dakle, odrednica visoki stupanj politizacije društva koji najviše podsjeća na politički vajb na zapadu, ali i gotovo u potpunosti priječi postavljanje povijesne cezure između masovne politike i postpolitike.
Potonja je funkcionirala kao politička utopija liberala u ratnim i postratnim okolnostima. Sam rat održivost periodizacije prilično osporava, ali postaje i neiscrpan resurs za kasniji povratak u okvire periodizacije i hiperpolitičku fazu. Rat je, dakle, eliminirao standardan prijelaz iz masovne politike u postpolitiku, ali je postao i gorivo koje je priuštilo autentičan i intenzivan povratak u kolosijek etabliranjem hiperpolitike.
Postpolitika je funkcionirala kao san liberala, fantazija o pravnoj državi i političkoj anonimnosti koja bi nas trebala riješiti nazadnosti, korupcije i tribalizma. Iako nam je postpolitika izmakla onda kad se trebala pojaviti ipak je uskočila u posljednji tren i omogućila nam da se periodizacijski niz nekako održi. Postpolitički period u hrvatskoj povijesti bio je prilično kratak i možemo ga situirati u razdoblje između 2004. i 2008. godine.
Tada je došlo do poklapanja ekspanzije potrošačkih kredita i pregovora o pristupu Europskoj uniji. Krediti su značajan dio političkih tema i potreba prebacili u privatnu sferu jer se povećao raspon potrošačkih odluka, a prilagodba birokracije zahtjevima EU-a stvarala je dojam njezine depolitizacije.
Simbol tog vremena bio je Ivo Sanader, lice reformiranog i europeiziranog HDZ-a. Period je trajao kratko jer je ubrzo na vrata pokucala velika ekonomska kriza, a HDZ se prilično raspao i anketno spustio ispod 20 posto podrške, što predstavlja priličnu anomaliju. Uskoro SDP zajedno s koalicijskim partnerima osvaja vlast, a polako se i u nas javljaju antipolitičke, takozvane treće opcije koje su trebale ugroziti duopol HDZ-a i SDP-a.
Premda određene stranke u tom periodu same po sebi ne pripadaju standardnim antipolitičkim opcijama po retorici i pristupu – poput Laburista i Oraha – definitivno su u kratkim periodima ušli na taj teren. Danas je teško povjerovati da je u jednom periodu Orah anketno bio druga stranka u državi. Više je razloga za to, ponajviše dnevnopolitičkih, ali te bismo stranke mogle svrstati u antipolitički blok po tome što su bile uglavnom kadrovski i članski rahle, a i trajale se kao relevantne treće opcije prilično kratko.
Nakon njih dolaze nešto autentičnije antipolitičke stranke poput Živog zida i Mosta. Živi zid je pritom imao ulični, a Most uredski prizvuk. Živi zid je nastao i popularnost stekao borbom protiv deložacija i zavjerenički zamišljenih elita, dok je Most u svojoj prvoj fazi bio pobuna provincijskih profesionalaca protiv političke, mahom HDZ-ove birokracije. Bio je to takozvani rat protiv uhljeba i borba za meritokraciju u javnom sektoru i upravljačkim strukturama.
Uhljebi su u tom periodu krize i visoke nezaposlenosti bili centralni politički termin u državi. I glavna meta antipolitičkog djelovanja koje je htjelo društveno-politički život organizirati po parametrima slobodnog tržišta i meritokracije. To im nije uspjelo, ali su se pojavili drugi mehanizmi koji su anestezirali antipolitički nerv.
Nakon ulaska u Europsku uniju nezaposlenost se izvela u Irsku i Njemačku, a i sanirala se kriza europskim novcima i povoljnom konjunkturom. Uhljebi su nestali iz političkog vokabulara, Most se pozicionirao krajnje desno, a 2016. na vlast je došlo lice anestezije i sanacije: Andrej Plenković. I na vlasti je do danas.
Sam Plenković se u tom trenutku pojavio kao inkarnacija nove verzije postpolitike. Pojavio se i kao ideološki stečajni upravitelj koji je trebao raspodijeliti ideološku imovinu u tandemu s pozicijama i sinekurama i tako smiriti desnu frakciju u stranci, koja je nakon Karamarkove epizode shvatila da je stranka previše nestabilna ako se nagne prema ustašluku.
Plenković je bio relativno uspješan u tome i svima poželjan upravitelj. Uspio je potpuno depolitizirati pitanja iz sfere ekonomije i rada i svesti ih ”samo” na korupcijske afere koje su mnogima bile cijena stabilnosti koju su spremni platiti. Naravno, ne radi se samo o nekakvom Plenkovićevom umijeću nego o povoljnim međunarodnim ekonomskim okolnostima i već naznačenom iseljavanju.
Plenković je, dakle, kontrolirao centralne političke koridore, predstavljao se kao jamac stabilnosti, a lijevo-liberalna oporba je nudila sve isto samo bez troškova korupcijskih afera. Takva ponuda je teško mogla privući takozvane neodlučne birače. Međutim, dok je Plenković fingirao postpolitiku u hodnicima i uredima institucija kombinacijom europskog novca i klijentelizma, društvo se prilagođavalo hiperpolitičkim obrascima djelovanja kakve smo opisali u prvom dijelu feljtona. Plenković je te dvije sfere uspijevao držati odvojenima do 4. srpnja prošle godine i fotografiranja s Markom Perkovićem Thompsonom.
U tom trenutku ne dolazi do ustašizacije Hrvatske već do pucanja fiktivnog zida između postpolitičke i hiperpolitičke Hrvatske. I dok kroz institucije sve prolazi tiho i nitko ne raspravlja o policy pitanjima – s iznimkom perioda pandemije – na internetu i ulicama neprestano se izmjenjuju užarene ideološke teme, svi su maksimalno politizirani i, kao što smo napomenuli, glavno gorivo predstavljaju ideološke zalihe prošlog rata kojemu ni uvezene teme kulturnih ratove iz SAD-a ne mogu konkurirati. Taj je prišt eksplodirao na Hipodromu i uveo nas u fazu ustaške hiperpolitike.
HDZ dijelom podsjeća na masovne partije 20. stoljeća. Ideološki resursi variraju od europejstva do ustaškog namigivanja. U takvim je postavkama Plenkovićev postpolitički žanr funkcionirao kao okvir za tihu i nesmetanu reprodukciju. Raspao se u trenutku kad više nije mogao ići paralelno s ustaškom hiperpolitikom kojoj je olakšavao etabliranje
Kao što smo pisali neposredno pred koncert, kod nas se razvila specifična varijanta hiperpolitike. Kao i na zapadu i kod nas desnica smatra da kulturom, medijima, obrazovanjem i ”dubokom državom”, i dalje vladaju lijeve elite, kod nas jugoslavenske, i da zato navodno ne mogu i ne smiju uživati u ”svojoj državi” punim srcem. Da im stalno netko zabranjuje i smeta. U takvom kontekstu nastaje specifičan hiperpolitički žanr ”dočeka” na kojima se ispusti sve što je navodno zabranjeno.
Sve je započelo dočekom oslobođenih generala iz Haaga 2012. godine. Važno je istaknuti i da je ta presuda dočekana kao dokaz svetosti Domovinskog rata kojim se legitimiraju i ustaše. Nastavljeno je masovnim dočecima nogometaša i rukometaša, s kulminacijom na Thompsonovom koncertu.
Radi se, dakle, o hiperpolitičkim događajima: masovni s ekstremnom politizacijom koji ne zadobivaju nekakav stalni institucionalni oblik. Ali diktiraju rasprave i političku atmosferu u zemlji i reakciju druge strane. I zasad se čini da zbog same prirode ”pokreta” i pozicije HDZ-a ne postoji šansa njegove političke institucionalizacije. Radi se o pokretu s očitim fašističkim elementima, ali ga treba razumjeti u kontekstu novih krajnje individualiziranih političko-komunikacijskih obrazaca, a ne kao povratak ranijih fašističkih formacija.
Ne zbog nadmetanja u skaliranju prijetnje i autentičnosti nove inkarnacije, već zbog artikuliranja efektnijeg i efikasnijeg načina otpora, ali izgradnje atraktivnije alternative svima onima kojima nije prenesen ili političkim obrazovanjem nisu stekli antifašistički nerv.
Kao što je navedeno, koncerti, dočeci i utakmice zbog specifičnih povijesnih epizoda u našem kontekstu predstavljaju prevladavajući hiperpolitički obrazac. Ali taj kontekst zahtijeva još jedno dodatno objašnjenje koje nadopunjuje Jägerov teorijski model. Naime, vidljivo je da u tom modelu nedostaju stranke poput HDZ-a koje su nešto zastupljenije u istočnoj Europi.
Radi se o stranci koja nastaje u specifičnim okolnostima i reklamira se kao ”državotvorna”. Ta je reklama sadržajno sporna, kao i svaka reklama, ali HDZ, zbog toga što je prvi obnašao vlast u novoj republici i što je 28 od gotovo 36 godina proveo na vlasti, u značajnoj mjeri koincidira s državom.
Drugim riječima, na raspolaganju su mu javni i državni resursi za reprodukciju i održavanje klijentelističke mreže. HDZ podsjeća dijelom na masovne partije 20. stoljeća, ali je lišen striktno ideološke komponente jer mu kohezivno tkivo čini splet individualnih i grupnih interesa.
Ideološki se resursi aktiviraju po potrebi i variraju od europejstva do ustaškog namigivanja. U takvim je postavkama Plenkovićev postpolitički žanr funkcionirao kao okvir za tihu i nesmetanu reprodukciju. On se raspao u trenutku kad više nije mogao ići paralelno s ustaškom hiperpolitikom kojoj je olakšavao etabliranje.
Ustaškoj hiperpolitici pored jeftinog angažmana na dočecima i na internetu, odgovarao je i ideološki okvir koji je HDZ nudio. Budući da se HDZ brine za ”pravu politiku”, ustaški i ekstremno nacionalistički ispadi djelovali su navodno subverzivno, a istovremeno i krajnje nerizično jer se radi o rasponu ideja koji HDZ tolerira. Dakle, istovremeno možeš biti i subverzivan i na strani režimske ideologije. Nema boljeg okvira za suvremeno individualno političko djelovanje.
Prevladavanju hiperpolitičkog obrasca pridonosi još jedan povijesni proces: branitelji su postali ulično manje vidljiv politički faktor jer se naprosto radi o ljudima koji su u međuvremenu ostarjeli i nisu više spremni za intenzivan i kontinuirani politički angažman kroz udruženja. Njih su ”zamijenile” navijačke skupine koje se smatraju nasljednicima i njihovim sinovima i svi ostali mladi koji su odrasli u nekom drukčijem medijsko-komunikacijskog okruženju i s drugačijim doziranjem ideološkog dopamina.
Prvi dio teksta pročitajte na ovom linku
