Centar Zagreba satima je bio u kolapsu kao da u posjet Hrvatskoj stiže neki važan gost. Stigao je, međutim, šef diplomacije Izraela, a dočekao ga iscereni, samozadovoljni i besramni hrvatski premijer sa svojom svitom, te jasno pokazao kakvoj grupi država pripada Hrvatska. I dok je španjolski premijer pozvao na sportski bojkot Izraela, a Slovenija najavila bojkot eurovizijskog natjecanja, ukoliko se tamo pojavi izraelski predstavnik, dotle je Hrvatska ugostila Gideona Sa’ara, jednog od jastrebova u vladi Netanjahua, podržavatelja genocida nad Palestincima koji sve izvještaje o izgladnjivanju u Gazi naziva lažnom propagandom, te prijeti: „Tko god započne rat protiv Izraela mora izgubiti teritorij.“ I evo ga, u ugodnom ćaskanju s hrvatskim premijerom, jednim od rijetkih evropskih vođa koji ne mari za činjenicu da je većina građana Evrope, pa i Hrvatske, osvijestila užasnu činjenicu o masovnom stradanju Palestinaca i ubilačkoj politici Izraela.
On će Sa’aru i javnosti tamburati o predanosti postizanju „dvodržavnog rješenja“, za što se zalažu i sve članice EU, ali pri tome, s figom u džepu, ne kaže da to podrazumijeva i priznanje druge države, to jest Palestine, koju je uostalom već priznalo 150 država svijeta. Trebao bi, da nije te besramnosti, kazati Plenković da Palestina ima svoj teritorij koji je sada, nakon masovnog zločina, izložen grubom etničkom čišćenju, ali tada ne bi mogao u tobožnji bilateralni posjet primiti toga Sa’ara, demonstrirajući politiku koju je predsjednik Milanović nazvao kukavičkom i moralno nepodnošljivom.
I dodao kako se Plenković u jeku civilizacijske krize fotografira s predstavnikom razbojničke, zločinačke vlade. Koji će se, pak, pojadati kako svijet nema razumijevanja za Izrael kao što ga nije imao ni za Hrvatsku 90-tih, pa nas pohvaliti zbog uspješnog oslobađanja zemlje, provedbom etničkog čišćenja, upravo onako kako to želi njegova vlada. Beskrupulozna je njegova izjava da su i Hrvatsku optuživali za etničko čišćenje u akciji Oluja, kao što sada optužuju Izrael, a eto, kaže, „ispalo je dobro“. Mučno je bilo slušati mantru toga lika o tome kako je izgon više od 200 tisuća građana srpske nacionalnosti iz Hrvatske nešto što je „ispalo dobro“ i čemu danas teži Izrael, etničkim čišćenjem Palestinaca iz njihove države. Sve je to Sa’arov domaćin odslušao i nastavio svoj paradoksalni govor o potrebi „humanitarne pomoći“ Gazi, kao da pred njim nije predstavnik upravo vlade koja je generirala strašnu humanitarnu krizu i neviđeno, mahnito izgladnjivanje palestinskih civila. Taj sudar sa stvarnošću, svrstavanje Hrvatske, kao svoje male prćije, među šačicu država koje relativiziraju masovni zločin u Gazi dovodi do ciničnih izjava kako „razgovaramo sa svima koji žele mir, kraj rata i prestanak stradavanja nevinih ljudi“, a nakon ugodnog druženja s ministrom režima koji mjesecima zatire palestinsko stanovništvo.
Utoliko je jednako cinično da baš vlada koja afirmira ustaško divljanje i pozdrav pod kojim su Židovi masovno stradali u konclogoru Jasenovac, istodobno njeguje odlične odnose s vladom Izraela, ili da blentavi šef hrvatske diplomacije bude oduševljen jednim revizionističkim istraživanjem u kojemu se negira udio NDH u holokaustu. Svakako, kao vječiti pacijent koji odbija uzimati lijekove, hrvatska se vlast u odbijanju priznanja Palestine i podržavanju izraelskog zločina svrstava uz bok Italije i Njemačke, država zlokobne nacističke prošlosti, sama opterećena vlastitom ustaškom, antisemitskom hipotekom, a što je opet, kao i prije osamdesetak godina, gura na stranu evidentno fašističkog režima. Zato je u državi, razapetoj u stalnom povijesnom konfliktu, tek naizgled neobično da se najžešći pobornici izraelske politike nalaze baš u onom dijelu društva koje njeguje ideologiju ustaštva, dakle i antisemitizma, koje ustaškim insignijama truju društvo, sve pod patronatom vlasti.
Ministar u vladi čiji je šef na tjeralici Međunarodnog kaznenog suda zbog optužbi za ratne zločine i genocid došao je u Hrvatsku, e da bi pohvalio ovdašnju vladu zato što se nalazi u društvu Njemačke i Italije koje da se nisu dale uvući u francusku inicijativu – najavu te države da će ovoga mjeseca priznati Palestinu – „jer su vjerojatno razumjele da nas to neće dovesti bliže miru, stabilnosti i sigurnosti i zbog toga je dijalog važan“. Dijalog? S kim to Sa’ar i njegovi zločinci vode dijalog? S bešćutnim i ideološki zaslijepljenim desničarskim huljama, poput ovih u hrvatskoj vladi, a koji će toga izraelskog jastreba srdačno i sa svim državničkim počastima primiti u trenutku kada je Gaza već spržena zemlja, bez bolnica, bez infrastrukture, a broj ubijenih civila dosegao užasnu brojku od 60 tisuća, od kojih je više od 18 tisuća djece. Isti taj Sa’ar u brojnim se dokumentima utjecajnih nevladinih inozemnih institucija optužuje za kršenje međunarodnog humanitarnog prava u Gazi i prokazuje kao apologeta politike uništenja, masovnog raseljavanja… Uglavnom, hrvatski je premijer opet građane svoje zemlje gurnuo u moralno posve nepodnošljivi samoprezir.
