Čudnovatom nekom (zlo)duhovnom higijenom ovdašnje kulture, vidjeli smo, i zimus i proljetos, nekako je preveć šutke mimo nas prolizla i otplazila, kao da je guja otrovnica, 90. obljetnica rođenja zacijelo jednog među najvećim piscima što su ikada bili uskrsnuli unutar zajedničkog nam štokavskog jezika. Da, jednog među zacijelo najvećim piscima ovog jezika, ovih jezikâ…
Danilo Kiš, ime je njegovo.
Rođen je, Danilo, u Subotici 22. veljače 1935., točno na 22. rođendan Ranka Marinkovića, a pozvan je na nebesko postrojavanje 15. listopada 1989., znakovitim nekim rogom usuda iliti fatuma, baš kao da je to trebalo biti u povodu 50. rođendana Igora Mandića (r. 20. studenog 1939.), koji je bio i jednim od njegovih najtočnijih čitatelja i tumača. Ugasio se Kiš, propuhom sudbine, nažalost, ne dočekavši pad Berlinskog zida, i, srećom, ne vidjevši konačni raspad Jugoslavije. Ako mu je to ikakva utjeha u duhu…
U vremenu kad se pojavila, “Grobnica za Borisa Davidoviča” (1976.) nije bila tek samo jedna od najnovijih knjiga na tada itekako živahnom i vibrantnom jugoslavenskom tržištu. U moru libara što su bivali odapetim ili ispaljenim iz konkurentskih nakladničkih kuća toga doba, kapljica Kiševe “Grobnice” bila je onaj agens i humus, graciozna sol što je metodom cum grano salis škropila i blagoslivljala tendencije koje su se upravo spremale za pomjeranje dojakošnje percepcije književnog djela.
Bez ikakvih intencija i ambicija da se u vrt kurentne pomodarnosti zasadi i neka nova voćka, Danilo Kiš ispisao je vijenac pripovijedaka što će stubokom raspametiti i raspršiti, rastaviti na proste faktore i razvidati na tvorničke postavke učmalu novouspostavljenu književnu paradigmu otriježnjenu od ustajale socrealističke nametnutosti i inih natruha klišeja.
U raspištoljenoj razmjeni invektiva oko “Grobnice”, kao nesavladiva planina pokazala se knjiga “Čas anatomije”. Ništa se u vibrantnoj liniji ovdašnje štokavske kulture komuniciranja nazubljenim paskvilima ne može mjeriti s elektricitetom što je nastao na generatoru izrađenom u Kiševom misaonom laboratoriju
Pojavivši se nakon već itekako dobro primljenih romana “Mansarda” i “Psalam 44” (1962.), zatim “Bašta, pepeo” (1965.), “Rani jadi” (1969.) i veličanstvene filigranske prozne simfonije “Peščanik” (1972.), “Grobnica” se nametnula kao iznenadna ekstenzija nada već kanoniziranim knjigama Ranka Marinkovića “Ruke” (1953.), te antologijskom rukotvorini “Izgubljeni zavičaj” (1954.) Slobodana Novaka. Dvojica hrvatskih književnika postavili su plovke i letvice koje su zaista teško mogle dobiti relevantnog “izazivača”, da se izrazim boksačkom terminologijom, a pojava Kiševe “Grobnice” zaista je bila estetski šok i grč koji nikoga od štilaca – što profesionalnih iz branše, što onih znatiželjnih iz puka – nije ostavio blaziranim ili indiferentnim.
U vrlo gustoj konkurenciji nabildanoj nesvakidašnjom literarnom inspiracijom i baš nekako utreniranom nadnaravnom kondicijom, Danilo Kiš temeljito je uzdrmao i umnogome prokrvio kurentnu struju aktualnoga književnikovanja u svakom smislu briljantnim vijencem astralno nadahnutih novela.
A te su novele bile potencirane autorovim refleksnim otporom prema komunističkom sistemu, čiju je staljinističku inačicu u visokoestetiziranom literarnom štivu prikazao kroz prizmu metonimije zla. Svesvjetsku pošast koja razara sve humanističko preda sobom, od najelementarnije čestice na toj skali, čovjeka, preko obitelji i komšiluka do društva i opće zajednice šire od nacije, do transkontinentalnih protega čojstvenih navada, Kiš je kanio orisati i portretirati ad modum koji bi bio činjenično potvrdiv, književno prihvatljiv i humanistički verificiran.
Jugoslavenskoj kulturi nije bila nepoznata kritika koja bi se mogla tumačiti antisistemski. Splitski je pisac Miljenko Smoje posredstvom svojih televizijskih serija “Naše malo misto” (1970. – 1971.) i “Velo misto” (1980. – 1981.) bio složio ambiciozne i provokativne situacije, i kao takve ih plasirao javnosti, gdje je Partiju, njezine vjerne trabante i eminentne partičipante bio podvrgnuo latentnom ruglu. O stupnju te latentnosti, naravno, dalo bi se razglabati; no, ostaje činjenica da je mandrilski kroničar iz Veloga Varoša uspio prošvercati neke “kajle” sleđa zabijene moćnoj vrhuški u vrlo delikatnim trenucima, a da je na kraju prošao – lišo!
Kiševa “Grobnica” pojavila se taman na pola puta između rečene dvije serije s neslućenom popularnošću, pa i utjecajem (uživali su u toj čakavskoj zajebanciji i kajkavci Slovenci i Zagorci, ali i štokavci u Šumadiji i Makedoniji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini), a specifične jezične barijere – da ne bi došlo do šuma u komunikaciji – premostile su ćuprije emocionalne razumljivosti…
Ipak, za razliku od Smoje i njegovog protestantizma, Danilo Kiš poprilično je, uvjetno rečeno, bio nadrljao. Sa svih je strana bio napadnut u baražnoj vatri, a taj su medijski požar ložili nebrojeni značajevi sa sviju strana ondašnjih jugoslavenskih republika. No, nije bilo malo ni onih, također viđenijih intelektualaca sa žurnalističkih bedema i književnih fortifikacija, koji su solidarno mušketirski stali u Kiševu obranu, ali i na branik njegovih riječi i stavova.
Te su medijske picajzle bile udarile na Kiša kao na plagijatora koji je svoju novelističku zbirku, tobože, ispisao lapišom eklekticizma i plajvazom u službi prepisivačine. Sasvim pristrano kazat ću kako su još tada velikani intelektualizma u nas, poput Predraga Matvejevića, Igora Mandića ili Velimira Viskovića, trenutačno bili stali na stranu Danila Kiša, dok je bulumenta samonametnutih tobože važnika, oholo bila umislila kako se okolo može bikovski ili muflonski bosti i busati samodopadno uskočivši u za se preširoke i predugačke hlače.
Epilog tih falših i neravnopravnih sudara na medijskom brvnu rezultirao je knjigom Bore Krivokapića “Treba li spaliti Kiša?” (1980.), unutar čije više nego obimne građe kolacionirana je kompletna javna prepiska što je nastala u razmjeni novinskoga puškaranja (pa i sudbenoga!) kad je Kiševa “Grobnica” bila došla u ruke svekolikom čitateljstvu.
Kad je ovaj Alem Ćurin odlučio profesionalnu sreću okušati u prijestolnici crtačko-stripovske umjetnosti, u Parizu, zapevši već na prvim stepenicama, u tipičnoj maniri samopouzdanog Dalmatinca potražio je Kišev telefonski broj da ga zatraži – da mu bude prevoditelj
Ama, više od ičega u toj raspištoljenoj razmjeni invektiva i pamfleta koja je prouzročila prvu pravu književnu polemiku u nas nakon onih Krležinih borbenih disputa na ljevici, što je dovelo do kasnijih njegovih libara “Moj obračun s njima” (1932.) i “Dijalektički antibarbarus” (1939.), kao nesavladiva planina pod Suncem nebeskim pokazala se knjiga “Čas anatomije” (1978.). Ništa se u vibrantnoj liniji ovdašnje štokavske kulture komuniciranja nazubljenim paskvilima ne može mjeriti s elektricitetom što je nastao na domaćem generatoru izrađenom u Kiševom kućnom misaonom laboratoriju.
Danilo Kiš imao je više umjetničkih veza i s Dalmacijom. Manje je znana produkcija njegove drame “Elektra 70” – koja je nastala u nadahnuću Euripidovim slavnim djelom i s posvetom francuskom književniku Antonenu Artou – a koju je redatelj Vlatko Perković 5. veljače 1971. godine bio postavio u sačuvanom krilu foajea splitskoga HNK-a, koji je taman godinu dana ranije bio nastradao u strahovitom požaru (na petak 13. godine 1970.). Praizvedba toga komada odirala se u beogradskom kazalištu Atelje 212, 12. studenog 1968., a ovu je splitsku dočekala kostimografija i scenografija već tada planetarno ostvarene likovne umjetnice Jagode Buić te scenska glazba kompozitora i intendanta, pokretača Splitskog ljeta i dirigenta Silvija Bombardelija.
Djelić medijske atmosfere prenosi nam kritika Anatolija Kudrjavceva, u kojoj kritici očitava se njegovo nezadovoljstvo viđenim i učinjenim: “O igri glumačkog ansambla teško je govoriti odvojeno od specifičnosti kompleksa teksta i režije. O glumi Neve Bulić (Elektra) ne da se izvesti definitivan zaključak, ni njoj u prilog ni njoj na štetu. Ova mlada glumica bez sumnje je pokazala solidnu dozu glumačke zrelosti i sposobnosti emotivnog nijansiranja psiholoških situacija jedne tako monumentalne uloge kakva je Elektra. S druge strane, beznačajnost i siromaštvo riječi, koja nije uspjela nositi i očitovati složenost takvih situacija, prouzročili su neobične i neugodne kontraste između napetosti glumičine igre i praznine izgovorenog teksta” (“Gledalac sa zadatkom”, Zagreb, 1983.).
Danilo Kiš bio je vrlo blizak prijatelj s piscem Mirkom Kovačem i redateljem Lordanom Zafranovićem, čime su se potonja dvojica itekako javno ponosila, a Lordan nije štedio komplimenata na Kišev račun akonto njegovih dragocjenih savjeta koje su, tijekom razrade svojih scenarija i šetanja Dalmacijom u potrazi za idealnim lokacijama za snimanje, primali od ovog ingenioznog i neobično inventivnog artista. To je jedna zasebna tema…
Za Novosti svakako će bit zanimljiv fakt o Kiševoj vezi s genijalnim i neprežaljenim ilustratorom i crtačem – Alemom Ćurinom. Kad je ovaj Splićanin iz Staroga Grada na Hvaru (a može se jamačno reći kako je on i Starigrađanin iz Splita), odlučio profesionalnu sreću okušati u prijestolnici crtačko-stripovske umjetnosti, u Parizu, zapevši već na nekim prvim stepenicama, u tipičnoj maniri samopouzdano nadobudnog Dalmatinca, čiji mentalitet ne priznaje ni božanstva ni autoritet ikoje vrste, Alem je potražio Kišev telefonski broj stana na pariškoj adresi, i okrenuo ga. Da nismo ovako uškopljeni i šćućureni u sebe, i da nas ne pritišće mentalna jalovost sprječavajući nam daljnje koračanje u svijetle i blještave kreativne izazove, neka bi ozbiljna kultura od svega toga napravila sjajan film…
Čuješ li me, Lordane Zafranoviću…!?
Inšoma, kad je Alem, svjestan vlastitog talenta, bio namirisao izglednu priliku, zaigrao je na kartu planete Kiša… O svemu je govorio u jednom intervjuu, posvjedočivši: “U pariškom imeniku pronašao sam Danila Kiša; ništa me nije koštalo pokušati. Nakon par telefonskih minuta Kiš je shvatio da nisam neki sitni emigrantski žicar, već tražim nešto skroz umobolno – da mi on bude prevoditelj!
Za divno čudo pristao je da mu izrecitiram tekst u slušalicu. E, tada se otvorio, čak me i pohvalio te me pitao imam li što protiv da me malčice redigira. Naravski da ne! Što drugo da kažem. A onda je Kiš zaključio razgovor tako što mi je rekao kako me on neće prevesti. Popizdio sam, još jedna nagazna mina, jebote, poslat ću ga u kurac, majkemi, pomislio sam. Ne, neću vas ja prevesti, nego moja drugarica Paskal Delpeš” (Jutarnji list, 20. siječnja 2016.).
I, kad smo već u Splitu, neka ova pohvala Kišu bude poškropljena riječima još jednog nujnog duha što ga čuvamo u osrčju intime, Momčila Popadića, koji je po pojavi njegove “Grobnice” refleksnim svrbežom među prstima bio otipkao, pa slagarima u štampariju otposlao ovo: “Oh, što je to dobra knjiga! Prolaze te srsi dok je čitaš i sklon si pretjerivanjima. Kritika će reći svoju riječ, uskoro, nadam se. Sedam priča, sedam poglavlja ‘jedne zajedničke povesti’. Prisjećam se Isaka Babelja (CRVENA KONJICA, dakako) i uvjeren sam da je ovo remek-djelo. A izdavači su LIBER i BIGZ skupa. Međurepublička suradnja koja zaslužuje pohvalu”.
