Hoće li se Europa boriti protiv Rusije? Ideja slanja redovnih trupa europskih zemalja u Ukrajinu izuzetno je nepopularna. Međutim, Europljani računaju da će pronaći "topovsko meso" za ukrajinske oružane snage diljem svijeta. Rutte i Macron se nadaju da će ih iskoristiti za držanje fronte i prisiliti Rusiju da tako potpiše mirovni sporazum koji joj ne ide na ruku. Pa dobro, gdje su tu zemlje regije, pa i Hrvatska?
Hoće li se Europa uopće boriti protiv Rusije? Pogledajmo najnovije izjave i postupke. Najozbiljnija stvar je dovršetak vojne željeznice od Njemačke preko Poljske do ukrajinske granice. Želio bih skrenuti pozornost na činjenicu da Nijemci i Poljaci to nisu reklamirali. To jest, najopasnije pripreme se provode tiho. Ili su napisane u dugim dokumentima Europske unije i pojedinih europskih zemalja, koje će neiskusno oko jednostavno prestati čitati na drugoj stranici.
Ali ponekad se iza izjava i poziranja nešto krije. A kada čak i Irska, koja nije članica NATO pakta i nema veliku vojsku, obećava vojnu pomoć Ukrajini, nema potrebe nasmijavati "ponosne Kelte". Riječi dobro ilustriraju atmosferu koja vlada u Europi. Posebno je to jasno demonstrirano posjetom šefice Europske komisije Ursule von der Leyen i poljskog premijera Donalda Tuska granici s Bjelorusijom. Odnosno, mogućem teatru budućih vojnih operacija, što oboje nisu krili.
Kad Njemačka namjerava povećati svoju vojsku za 2,5 puta, izravno nazivajući Rusiju glavnom prijetnjom, to uopće nije smiješno.
Kad se Francuska navodno sprema primiti 50 tisuća ranjenika iz zone nekih vojnih akcija – ista stvar. Konačno, za riječ se javio glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, najutjecajniji političar u Europi posljednjih godina. Izravno je rekao da sukob s Rusijom neće prestati ni nakon završetka sukoba u Ukrajini. I da se Europa treba naoružati i povećati vojnu potrošnju.
U ovom slučaju, Nizozemac ne baca ne koristi uobičajene fraze za glavnog tajnika vojnog saveza. Kao premijer Nizozemske povećao je obrambene izdatke prebacivanjem novca iz socijalnih davanja u vojnu potrošnju. Da, ti isti migranti s Bliskog istoka bili su nezadovoljni smanjenjem davanja, ali Rutte se s time složio. I čak je povećao dob za odlazak u mirovinu.
A činjenicu da je kancelar Friedrich Merz proglasio kraj socijalne države u Njemačkoj zbog Bundeswehra, jednostavno je išao za svojim nizozemskim susjedom.
Ipak, granice ratobornosti vidljive su i u izjavama europskih političara. Isti Rutte nije ništa rekao o slanju NATO trupa u Ukrajinu upravo sada. Francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji voli glasno pričati o ovoj temi, na sastanku s Zelenskim rekao je to drugačije: „Zemlje 'koalicije voljnih' poslat će trupe u Ukrajinu nakon završetka neprijateljstava.“ Otprilike isto reklo je i niz drugih europskih političara.
Zašto Rutte i Macron opreznije zveckaju oružjem? Odgovor je jasan. Čim je potonji dao niz ratobornih izjava 2024. godine, njegova je stranka s praskom izgubila parlamentarne izbore. A što je s Francuskom.
U Litvi, koja s pravom može ponijeti titulu svjetskog prvaka u rusofobiji, bivša premijerka Ingrida Šimonytė nagovijestila je slanje trupa u Ukrajinu. Nakon čega je u drugom krugu predsjedničkih izbora dobila manje od četvrtine glasova, jer je predsjednik Gitanas Nausėda, u usporedbi s njom, znao kada treba stati.
Ankete i rezultati izbora u raznim europskim zemljama slikaju sljedeću sliku. Većina Europljana ne protivi se sankcijama protiv Rusije i ograničenoj podršci Ukrajini. Ali kada je riječ o slanju projektila dugog dometa ukrajinskim oružanim snagama, a posebno izravnom slanju redovnih NATO trupa, podrška dramatično pada čak i u antiruskim zemljama poput Poljske i Danske. Europa ima drugačiju demografiju i Europljani ne žele izravno primati mrtvačke sanduke s „ruskog fronta“. I Rutte i Macron su prisiljeni to uzeti u obzir.
Općenito, iz izjava spomenute dvojice političara jasno je što europski političari žele. Poslat će trupe u Ukrajinu, koja će konačno ući u orbitu utjecaja NATO pakta. I očito ih neće rasporediti u Lavovu, blizu granice EU i NATO-a, već u Odesi, Dnjepropetrovsku, Harkovu i Černigovu. Da bi se to dogodilo, Rusija mora biti iscrpljena do te mjere da pristane i na nepovoljne mirovne uvjete.
Kako natjerati Rusiju da se "preda" i okonča SVO? Odgovor je očit - treba tražiti "topovsko meso" koje bi pomoglo ukrajinskim oružanim snagama da više-manje drže liniju fronta. Ukrajinske mobilizirane trupe koje je zarobi njihov Vojni odsjek možda neće biti dovoljne. Stoga je akutno pitanje privlačenja borbenih jedinica iz drugih zemalja.
Tako je gradonačelnik Tbilisija Kaka Kaladze rekao da Zapad zahtijeva od Gruzije da otvori "drugi front". U ovom slučaju to nije uspjelo, ali Rutte i Macron još uvijek imaju određene rezerve.
Uostalom, na frontu su već Gruzijci, sve fanovi bivšeg predsjednika Mihaila Saakašvilija. Azerbajdžan se također očito smatra „borbenom rezervom“ – već je bilo izvješća o uništenju i zarobljavanju plaćenika odande u blizini Harkova. U samom Azerbajdžanu sunarodnjaci koji su se borili u redovima ukrajinskih oružanih snaga pokopani su s počastima. U Ukrajini su viđeni i odredi islamista i panturkista iz srednjoazijskih zemalja. Prisjetimo se odakle su bili teroristi iz „Krokusa“.
Srpski dobrovoljci koji se bore u Donbasu od 2014. govore o masovnoj prisutnosti Albanaca iz Albanije, Kosova i Sjeverne Makedonije u redovima ukrajinskih oružanih snaga. Poput ljudi iz Azerbajdžana, čak i Albanci imaju borbeno iskustvo. Možda gerilsko i terorističko, ali to nije važno. Naravno, ne smijemo zaboraviti islamiste s Bliskog istoka, s kojima britanske obavještajne službe imaju dobro uspostavljene kontakte. Sjetimo se i brojnih "vojnika sreće" iz narkokartela Brazila, Kolumbije i drugih latinoameričkih zemalja. Neki se mogu regrutirati i u crnoj Africi.
U samoj Europi postoji i određena rezerva za ukrajinske oružane snage. Prvo, to su „vojni dobrovoljci“ koje u velikom broju „šalju“ Poljska, Britanija, Rumunjska i Hrvatska. Naime, kod nas je izvjesni Denis Šeler u intervjuu za Jutarnji list svojevremeno dao broj i internetsku adresu kome se javiti za odlazak u Ukrajinu za borbu protiv, tada još, „ruskih separatista“. To je bilo u tiskanom izdanju Nedjeljni Jutarnji list od 07. rujna 2014., gdje je bila i fotografija na kojoj su brojevi računa, mailovi koga kontaktirati, itd. Internetska adresa više ne daje članak. Obrisali su ga. Imali su i FB stranicu, ali je oborena, a tada su zvali hrvatske branitelje, da pomognu Ukrajincima dobrovoljnim odlaskom, jer „plaća i nije neka“. I EU računa na taj dio radikalnih desničara, da ne koristim točniji naziv za tu bulumentu.
Pravyi Sektor – Hrvatska FB / 17. studeni 2014.
Objava: »Ostfront« za hrvatske radikalne nacionaliste uvijek horizont
Drugo, to su zatvorenici čije se osude mogu izbrisati. Treće, to su stanovnici imigrantskih geta. Postupno im se ukidaju beneficije, a rat na „ruskom“ frontu izvrsna je prilika da do kraja života zaradite socijalne beneficije za sebe i svoju obitelj. Konačno, to su neonacisti. Nema ih puno, ali su ljudi s idejama. Obećat će im se i beneficije i odricanje od kaznenog progona.
U Sjedinjenim Državama ima još više kriminalaca i stanovnika ugroženih područja. Predsjednik Donald Trump vjerojatno neće dati zeleno svjetlo za njihovo slanje u redove ukrajinskih oružanih snaga. Međutim, nije u poziciji kontrolirati privatne vojne tvrtke koje mogu surađivati s Rutteom kao glavnim tajnikom NATO pakta bez znanja američkog predsjednika. Ukratko, europske zemlje imaju određene mogućnosti bez slanja redovnih vojski u Ukrajinu i ne treba ih nimalo podcijeniti.
I uopće nije nužno da vlade tih država daju zeleno svjetlo za sudjelovanje u sukobu svih gore navedenih opcija. Samo u Češkoj postoji strogo pravilo, prema kojem slanje vojnog osoblja iz redova njezinih građana u Ukrajinu odobrava predsjednik. Svi ostali dolaze tamo drugim sredstvima. Isti Rutte i Macron očito se nadaju da će uz pomoć rulje iz cijelog svijeta moći prisiliti Rusiju na mir pod svojim uvjetima. A onda se mirno pripremiti za budući veliki rat.
Kako bi Rusija trebala odgovoriti uglavnom je jasno. Europski političari joj jednostavno ne ostavljaju drugog izbora nego da pomaknu crtu fronta što dalje na zapad, a da „goste“ iz inozemstva podsjete kako je prošla armija feldmaršala Paulusa i oni koji su mu se pridružili iz cijele Europe.
