“Riskiramo snažnu deindustrijalizaciju europskog kontinenta” – tim je riječima nedavno belgijski premijer Alexander De Croo prokomentirao energetsku krizu i izostanak ozbiljne i koordinirane europske reakcije na rast cijena plina. De Croo nije izoliran u crnim prognozama, ali one zasad ne postaju središnje pitanje političkih rasprava na kontinentu. Ili preciznije: itekako se raspravlja posljedicama viših cijena energije, kako ekonomskim tako i političkim, ali se problem potencijalne deindustrijalizacije nije dosad posebno artikulirao.

Obuhvatan i nijansiran pregled situacije u različitim industrijskim sektorima koji su proizvodno ovisni o plinu ponudio je ovog tjedna Financial Times. Novinari tog, kako se često kod nas pri referiranju na globalne tiskovine kaže – “uglednog” lista, intervjuirali su niz predstavnika kompanija širom Europe, i to u širokom industrijskom opsegu, od autoindustrije preko keramičke do one umjetnih gnojiva, i svi su istaknuli vrlo slične probleme i naznačili taktike kojima se koriste kako ublažili učinke rasta cijena plina na troškove proizvodnje. Tako možemo čitati da su u jednoj francuskoj kompaniji za proizvodnju građevinskih materijala odlučili smanjiti temperaturu u skladištu s 15 na 8 stupnjeva. Zauzvrat su radnicima kupili nove i bolje kapute i rukavice.

Međutim, to je relativno banalan primjer u odnosu s ostalima. Naime, mnoge se firme odlučuju za rezanje proizvodnje za određeni postotak, međutim, ti postupci, ovisno o prirodi pojedinih industrija, nisu lako izvedivi. Na primjer, privremeno gašenje pojedinih proizvodnih alata donosi značajne troškovi koji nadilaze puko smanjivanje outputa. Laički rečeno, jednom kad se strojevi “izgase” prilično ih je zahtjevno ponovo pokrenuti i ti procesu iziskuju znatne troškove, kako materijalne tako i organizacijske. No, čak ni taj uže shvaćeni proizvodni aspekt smanjivanja outputa nije glavni problem. Privremena i parcijalna obustava proizvodnje dovodi do gubitka tržišnih udjela. Naime, globalna konkurencija će preuzeti zadovoljavanje potražnje u tom periodu i ti tržišni udjeli se teško mogu kasnije povratiti. Na to je mislio belgijski premijer kad je pričao o deindustrijalizaciji.

Radi se o prilično kompliciranim proizvodnim procesima i opskrbnim lancima koji se ne mogu tek tako izmjenjivati. I ako ne dođe do obuhvatnijeg rješenja na razini Europske unije kontinentalnoj industriji prijeti ozbiljna kriza. Ne treba ni napominjati da to znači i ozbiljnu političku krizu. U svom osvrtu na situaciju u europskoj kemijskoj industriji, analitičari Goldman Sachsa su nehotično (ili možda i hotimično) parafrazirali Trockog i poručili da se ta industrija nalazi “u riziku od permanentne racionalizacije”. S obzirom na to da je u njihovom rječniku racionalizacija eufemizam za rezanje troškova sasvim je očito da nam predstoji prilično turbulentan period.

bilten