Europska unija je definitivno razjedinjena u ključnim pitanjima svoga temeljnog poslanja i marginalizirana kao relevantan čimbenik svjetskog poretka.
Europska je unija pod drugomandatnim dirigentskim štapićem šefice Europske komisije Ursule Röschen/Ružice von der Leyen definitivno razjedinjena u ključnim pitanjima svoga temeljnog poslanja, te politički i ekonomski u odnosu na SAD i Aziju, pa i Afriku i Latinsku Ameriku, marginalizirana kao relevantan čimbenik tzv. svjetskog poretka, pa nije čuditi se tomu da njezino fantaziranje (u petom izvještaju o stanju EU-a) o Uniji kao naddržavi, gdje bi kvalificirana većina u odlučivanju imala zamijeniti obavezno jednoglasje – neće proći. Dio europarlamentaraca joj je to dao znati već na plenarnoj sjednici u Strasbourgu dobacivanjem, smijehom, ometanjem bukom, itsl., tako da je morala intervenirati sama predsjednica Eurparlamenta Roberta Metsola: „Smirite se, bilo bi dobro da pozorno slušate predsjednicu Europske komisije!“
Možda jesmo ili bismo trebali biti braća u tzv. europskoj obitelji, ali kese nam nisu niti će ikad biti sestreKonzervativna Njemica iz vladajuće skupine europskih pučana – koju kao ni ostatak EU činovništva na upravljačkom sljemenu u Bruxellesu i Strasbourgu, ne biraju na dužnosti građani 27 zemalja Unije, nego polit-stranačke kuhinje – drži da „pravilo o jednoglasnom odlučivanju o najvažnijim pitanjima ostavlja mogućnost bilo kojoj članici EU-a blokirati donošenje odluka“. Mađari su to više puta činili zadnjih godina. Osobito u odnosu na uvođenje tzv. sankcija Ruskoj Federaciji zbog „ničim izazvane agresije na Ukrajinu“. Bruxelles je osvetnički tražio dlaku u jajetu time što je sankcionirao „demokratske deficite“ Budimpešte blokadom prava na više milijardâ razvojnih eura iz EU fondova.
Bilo je i ranije sličnih ideja o Uniji kao državi nadređenoj zemljama svojim članicama, pa same Von der Leyen, a svaki put su naišle na otpor malih i manje razvijenih država. Ustrašenih zbog vrlo mogućeg preglasavanja država tzv. prve/druge brzine, kojima je u interesu odlučivanje u njihovu korist. Hrvatski eurozastupnici, bez obzira na stranačke pripadnosti i, je li, polit-ideološke razlike, bili su jedinstveni u protivljenju uvođenju pravila o kvalificiranoj većini umjesto jednoglasnosti u odlučivanju u Uniji.
Von der Leyen se u svom prijedlogu hvata za kritike o „sporosti EU-a ili dugotrajnosti“ pri donošenju važnih odluka unutar tzv. obitelji, pa lijek za poboljšanje nudi upravo pravilom odlučivanja kvalificiranom većinom. Je li, bez obzira što misli i što je u interesu manjine, najčešće slabijih u tzv. europskoj obitelji, manje razvijenih, globalno neutjecajnijih, potrebitijih…
„Vjerujem da u nekim područjima, primjerice u vanjskoj politici, moramo prijeći na odlučivanje kvalificiranom većinom“, smatra Von der Leyen. „Vrijeme je da se oslobodimo okova jednoglasja.“ Slične dvojbe iz istih razloga već godinama traju u pogledu odlučivanja u UN-ovu Vijeću sigurnosti (pet stalnih članova: Rusija, SAD, Kina, Francuska i Velika Britanija, te 10 nestalnih koje se bira na dvije godine), gdje pravo veta blokira svaku odluku. Geopolitički/geostrateški interesi, npr. Rusije i SAD-a sa saveznicima, gotovo su nepomirljivi, pa… Bez veta, to UN-ovo tijelo ne bi imalo smisla. Baš kao što nema – ni s vetom, ali…
Eurounijsko je tržište navodno slobodno za sve pripadnike zemalja članica Unije, ali, realno, različiti materijalni uvjeti čine nepremostiva ograničenja„Europska unija nije carstvo“, kazao je predsjednik RH Zoran Milanović na svečanoj sjednici Gradskog vijeća Ogulina u povodu Dana grada i blagdana Uzvišenja Svetog Križa. „Mi smo društvo nacionalnih država od kojih svaka ima svoje posebnosti, svoju povijest i kulturu, svoju vjeru i crkve, svoje pobjede i poraze, svoje ljubavi i mržnje, svoje predrasude i strahove. Hrvatska, Portugal i Finska su tri posve različita svijeta. I zato to ne može biti jedna država. I zato svatko tko o tomu fantazira, govori ili, još gore, radi na tomu – treba psihijatrijski promatrati. U Hrvatskoj ih nema puno, ali u Europi ih ima dosta.
To su fantasti glupih ideja i koncepcija koje završe ljudskom nesrećom. Odbacujem ideju o pretvaranju Unije u naddržavu, jer je smisao svega da si pomognemo koliko možemo, da si financijski olakšamo život, da trgujemo, da razmjenjujemo ideje i da živimo u Europi bez granica, iako je i život bez granica tek naoko savršen. Ima svoje izazove i probleme. Za razliku od EU-a, u NATO-u smo zbog iskustva prošlog rata, zbog agresora, zbog Beograda, ali ne zato da idemo u ratove i ne zato da generiramo snage s ciljem da idemo u ratove.“
Jesu li život bez granica i jednako važeći glas pri odlučivanju – nakon što je RH ponižavajućih 10 godina čamio u EU čekaonici zbog slovenskoga graničnog inata; za razliku od nekih zemalja, pa i sada totalno neuvjetne Ukrajine koja će preskočiti čekaonicu – donio CRO građanima očekivani boljitak? Uglavnom nije. Izostale su obećane europske plaće i mirovine. Uništeni su samodostatni i izvozno orijentirani u tzv. socijalističkom mraku poljoprivreda i industrija, treća u industrijski srednjerazvijenoj Europi. Uvođenjem „naše valute eura“, vlada je veleizdajnički prevarila tzv. obične/male CRO ljude obećanjem o tek 0,2-0,4 posto poskupljenja roba i usluga, koje su odletjele u egzosferu, a životni je standard bačen na koljena. Inflacija je druga najviša u eurozoni.
RH u Uniji, koja još nije naddržava, danas uvozi 65 posto hrane, gotovo svu industrijsku robu, više ne gradi brodove, nema građevinske pothvate u inozemstvu, stranci drže ključne trgovačke lance, sve dokapitalizirane banke osim Poštanske, telekomunikacije, promet i glavne prometnice (u koncesiji), turizam, najvrjednije nekretnine, energetski sektor… Više od pola milijuna radno i fertilno najpotentnijih mladih ljudi, čak s obiteljima, iselilo se iz domovine trbuhom za kruhom. Bruxelles pak posredstvom nesuverenističkih/podaničkih CRO vlada, većinom HDZ-ovih, bitno utječe na ukupan društveni život i razvoj zemlje. Uglavnom negativno.
Hrvatska u Uniji, koja još nije naddržava, danas uvozi 65 posto hrane, gotovo svu industrijsku robu, više ne gradi brodove, nema građevinske pothvate u inozemstvu, stranci drže ključne trgovačke lance, sve dokapitalizirane banke osim Poštanske, telekomunikacije, promet i glavne prometnice (u koncesiji), turizam, najvrjednije nekretnine, energetski sektor…„Imali smo nekoliko godina pozitivnu platnu bilancu“, kazao je Milanović u Ogulinu, „a sad smo opet u minusu. Hrvatska živi na dug. I ne vidim izlaza iz toga uz ovakvu politiku. Da nema europskih doznaka, ta bi rupa bila još veća. Zato je jako važno da sa svojim financijama budemo jako strogi, da se pokrijemo da nam ništa ne fali, ali da ne živimo na dug bez razmišljanja o tomu kako ćemo ga vratiti. U minusu smo, a bez europskog novca smo u bunaru. A europski novac će dolaziti još samo neko vrijeme. EU nije Amerika, ne može tiskati eure kako mu padne na pamet. Te doznake neće pridonijeti konkurentnosti i snazi ekonomije, izvoznom profilu Hrvatske, jer se novac iz EU fondova uglavnom ulaže u nadogradnju, a ne u proizvodnju.
Skoro ništa od toga što se financira iz EU fondova ne proizvodi novac. Ali, potpuno smo otvorili svoje granice i stranci ovdje rade što hoće, proizvode što hoće, prodaju nam što god hoće bez ikakva ograničenja. To je upozorenje da smo u teškoj konkurentskoj utakmici i popiknemo li se sutra, doći će netko i naplatiti nam dugove.“
Slijedom tih činjenica, koje u dnevnoj praksi izgledaju puno strašnije no što se čini iz predsjednikove upozoravajuće poruke vladajućoj HDZ-Plenkovićevoj momčadi iz Banskih dvora, saborske tzv. stabilne većine i koalicijskih partnera koji utorkom lakiraju premijerovu autokratsku volju, Hrvatska već od 2013. godine živi u europskoj naddržavi. Nijedan zakon ili vladina mjera u operativnom upravljanju zemljom ne donose se prije no što premijer Andrej Plenković ne ode u Bruxelles „dragoj Ursuli“ (iz svoje službene prepiske, sic transit) po „svoje mišljenje“.
Tzv. zeleno svjetlo iz Bruxellesa, je li, uvjet je i tomu da se CRO vlada premijera Plenkovića ne usudi udariti odgovarajuće poreze na ekstra profite stranim bankama, trgovačkim lancima, telekomunikacijskim operaterima, vlasnicima turističkih nekretnina i inima, koji otvoreno kažu: „Mi nismo socijalne ustanove, došli smo u Hrvatsku zarađivati!“ Pa onda, recimo, hrvatski građani – čije su plaće i mirovine 25-30 ili čak više posto niže no u zemljama stranih trgovaca u RH – plaćaju 30 i više posto skuplje iste artikle, ali znatno niže kvalitete, nego prodavaonicama tih istih trgovaca u Njemačkoj, Austriji, Italiji, čak Sloveniji…
Slično je i s naknadama za usluge u bankama. Strani vlasnici apartmana na Jadranu, ali i u kontinentalnom turizmu, ne plaćaju državne obaveze kao domaći iznajmljivači. Eurounijsko je tržište navodno slobodno za sve pripadnike zemalja članica Unije, ali, realno, različiti materijalni uvjeti čine nepremostiva ograničenja. Npr. prosječni Austrijanac, Nijemac, Talijan, Francuz… će bez problema kupiti unosnu nekretninu u Hrvatskoj (na bubanj već dolazi i poljoprivredno zemljište, strateški resurs zemlje), što i čine bez pardona, ali ovdašnji prosječnog žitelja može samo sanjati tu nekretninu u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji… Nema novca.
Možda jesmo ili bismo trebali biti braća u tzv. europskoj obitelji, ali kese nam nisu niti će ikad biti sestre, pa se formalno pravo jednakosti, solidarnosti i zajedništva u „naddržavi EU“ može komotno objesiti mačku o rep. Bila bi to nepravda kvalificiranom većinom, s malima i nemoćnim kao statistima. A progura li ipak Von der Leyen – što je teško vjerovati – Uniju u kojoj će postojati povlašteniji od „povlaštenih“, zaštićeni glasovima kvalificirane većine, mogao bi to biti zadnji čavao u lijes s grubo iznevjerenom idejom mirotvornog oca Unije Roberta Schumana.
