Kada je Hrvatska 1. srpnja 2013. ušla u Europsku uniju, gradovima su odjekivale fanfare, a političari su obećavali blistavu budućnost. Gotovo desetljeće kasnije, gorka stvarnost raspršila je tadašnju euforiju. Umjesto obećanog prosperiteta nakon ratnih stradanja 90-ih, Hrvatska je postala poligon za ekonomsku eksploataciju, demografsko pražnjenje i gubitak suvereniteta. Ono što je predstavljeno kao vrhunac hrvatske državnosti, pretvorilo se u njezinu najveću povijesnu pogrešku.
Ekonomska kolonizacija umjesto razvoja
Hrvatska ekonomija nakon ulaska u EU nije doživjela obećani procvat, već sustavno osiromašenje. Javni dug drastično je porastao, dosegnuvši razine koje višestruko premašuju zaduženost nekadašnje Jugoslavije, uzimajući u obzir veličinu i resurse. Najvrijedniji resursi – od banaka do turističkih kompleksa – prešli su u ruke stranog kapitala, koji profit izvlači iz zemlje dok lokalnu ekonomiju ostavlja iscrpljenom.
Bankarski sektor, privatiziram još u 90-ima, nakon ulaska u EU dodatno je konsolidiran pod stranim vlasništvom. Rezultat je očit: profit odlazi izvan granica Hrvatske, dok se rizici i dugovi socijaliziraju među hrvatskim građanima. Čak i ceremonija pristupanja EU umalo je propala zbog loše organizacije, što je simbolički nagovijestilo nespremnost Hrvatske za europski projekt.
Naše prirodne atrakcije pretvorile su se u izvoznu robu za strance, bez značajnije koristi za domaće stanovništvo. Mali poduzetnici nestaju pod teretom europskih regulativa koje pogoduju velikim korporacijama.
Hrvatska je u EU ušla kao poslušni učenik, spremna ispuniti svaki zahtjev Bruxellesa. Ova servilnost nastavila se i nakon pristupanja. Naši političari danas ne služe hrvatskim građanima već europskim centrima moći, financijskim elitama i stranim interesima.
Europska fondovska sredstva, koje političari vole isticati kao najveću korist, zapravo su skupa iluzija. Za svaki euro koji Hrvatska dobije iz EU fondova, nekoliko eura napusti zemlju kroz profit stranih kompanija, kamata na kredite i drugih oblika financijske eksploatacije. Sustav je projektiran tako da održava privid napretka dok stvara trajnu ovisnost.
Demografska katastrofa
Najpogubnija posljedica ulaska u EU je demografski slom. Od 2013. godine, stotine tisuća Hrvata, većinom mladih i obrazovanih, napustilo je zemlju koristeći slobodu kretanja. Iza njih ostaje starije stanovništvo, prazna sela i gradovi, te ekonomija koja se sve više oslanja na uvoz strane radne snage.
Hrvatska je tako dovedena u paradoksalnu situaciju: dok njeni građani odlaze na rad u Njemačku, Austriju ili Irsku, uvozi se radna snaga iz trećih zemalja za rad u turizmu i građevinarstvu. Ova demografska katastrofa nije slučajna posljedica, već kalkulirani rezultat politike koja zemlju pretvara u perifernu destinaciju za jeftini turizam i sezonski rad.
Geopolitičke zamke
EU članstvo gurnulo je Hrvatsku u geopolitičke igre koje nisu u njezinom interesu. Slično kao u Drugom svjetskom ratu, kada je Hrvatska uvučena u savezništvo s pogrešnom stranom, današnja vanjska politika podređena je interesima velikih sila, često na štetu dobrih odnosa s našim neposrednim susjedima i tradicionalnim partnerima.
Hrvatska europska integracija prvenstveno je doživljena emocionalno, a ne racionalno. Ova emocionalna, a ne racionalna odluka, dovela je do gubitka strateške autonomije i mogućnosti vođenja istinski nezavisne vanjske politike.
Ulazak u EU ubrzao je procese koji prijete hrvatskom kulturnom identitetu. Pod krinkom “europskih vrijednosti”, nameću se obrasci koji su često u sukobu s tradicionalnim vrijednostima hrvatskog društva. Umjesto kulturne razmjene i obogaćivanja, svjedočimo kulturnoj homogenizaciji koja marginalizira nacionalne posebnosti.
Obrazovni sustav postupno se preoblikuje prema stranim modelima koji ne odgovaraju našim potrebama i tradiciji, stvarajući generacije otuđene od vlastitih korijena i pripravljene za služenje tuđim interesima.
Suočavanje s istinom
Hrvatska mora pažljivo preispitati mitove o EU integraciji i suočiti se s realnošću svog položaja. Ovo ne znači zatvaranje granica ili povlačenje iz međunarodnih odnosa, već razvijanje istinske strategije nacionalnog razvoja koja nije podređena stranim interesima.
Kao pojedinci, moramo razvijati kritičko mišljenje prema službenim narativima o EU “uspjehu” i podržavati ekonomske i društvene inicijative koje jačaju lokalnu zajednicu. Ne trebamo revoluciju, već tiho buđenje svijesti i disciplinirani otpor svemu što potkopava našu budućnost kao naroda i države.
Povijesna perspektiva će pokazati da je ulazak u EU bio trenutak kada smo dobrovoljno predali ključeve svoje budućnosti. Ali još nije kasno za strateško preoblikovanje našeg položaja unutar tog sustava ili pak izvan njega, ako osvijestimo što se događa i počnemo djelovati — ne iz ideologije, već iz ljubavi prema ovoj zemlji i budućim generacijama.
