Kad morate posegnuti za ‘Gabonom’ da biste opravdali vlastiti opstanak, možda nije problem u Gabonu, nego u vama
„Ne postoji nešto što ne postoji
Nekad se stane, nekad se nastavi
Možeš odlučiti, možeš izabrati
Kada ćeš krenuti, kada ćeš krenuti“
Goran Bare
Sed quis custodiet ipsos custodes? Ali tko će čuvati same čuvare? Davno je Juvenal postavio to pitanje. U to su doba muškarci ženama postavljali pratnju, čuvarice, ali su se suočili s dilemom tko će paziti da te čuvarice ostanu poštene? U dva tisućljeća to je pitanje dobilo sasvim drugo značenje, preraslo je u pitanje nadzora onih koji imaju moć nad drugima, pravosuđa, tajnih službi, vojske i ustavnih sudova. Ustavnih sudova! Tko nadzire one koji nas nadziru? Tko će nas čuvati od čuvara? Ako nas ustavni sudovi čuvaju od neustavnog prisvajanja vlasti, tko će nas braniti od toga da oni sami to učine? Što ako postanu ono što Ran Hirschl naziva „juristokracijom“, neosporna vlast bez demokratske odgovornosti?
Danas tekst o jednoj odredbi Ustava Republike Hrvatske i tome kako Plenkovićeva Hrvatska postaje demokratski susjed Gabona. I Moldavije. Krenimo u ovu političko-ustavnu avanturu.
Ustav Republike Hrvatske sadržava odredbu koja uređuje sastav Ustavnog suda. „Ustavni sud RH čini trinaest sudaca koje bira Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova ukupnog broja zastupnika (…). Mandat suca Ustavnog suda traje osam godina, a produžuje se do stupanja na dužnost novog suca u slučaju da do njegova isteka novi sudac nije izabran ili nije stupio na dužnost, a iznimno najdulje do šest mjeseci.“ Dakle, trinaest je sudaca koji se biraju na mandat od osam godina. Ako novi sudac ne bude izabran ili ne stupi na dužnost, taj se mandat produžuje NAJDULJE DO ŠEST MJESECI. Ne pet, ne sedam. Ne šest pa šest. Jasno, zar ne?
Hrvatska je, međutim, oduvijek bila zemlja osebujnih političkih „izuma“. Najnoviji izum, osmišljen u prosincu 2024., a patentiran prije neki dan, sve ih je nadmašio. Sjajan izum, plod rada predanih ustavnosudskih samoupravljača, „samoustavotvoritelja“, sudaca „samoodrživog Ustavnog suda“ ili pak „samoupravnom ustavnom zadrugom“.
Pročitajte ponovno citiranu ustavnu normu. „Produžiti najdulje do šest mjeseci“. Što mislite o tome kad večer uoči isteka i tih šest mjeseci suci Ustavnog suda odluče nastaviti vlastiti mandat. I sve radi toga da se zaštiti ustavnost? Koja izrijekom kaže najdulje šest mjeseci. Podsjeća na ono „to su naši principi – ako vam se ne sviđaju, imamo mi i druge“ Groucha Marxa. „Najdulje šest, a mi kažemo da to znači i više od šest!“ Poetska interpretacija Izvješća u vezi s neizborom deset sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-X-5162/2024 od 6. prosinca 2024., zar ne? Argument „država mora imati Ustavni sud“ pretvorio se u argument „država mora imati baš nas u Ustavnom sudu”: konačno smo oživotvorili Ustavni sud kao sud koji može produljiti vlastiti mandat i sam sebi određivati suce.
Prosinačka commedia della costituzione, međutim, ne bi bila ništa bez nastavka ustavnosudske pastorale s elementima farse. Ovog mjeseca Ustavni sud je odlučio da, osim mandata i sastava, on sam sebi može definirati i nadležnost. Zaključiti i da o sebi ne može odlučivati! Kad je veliki Oliver Wendell Holmes Jr. pisao o „prokletoj slobodi” sudaca da „prilagode pravo vlastitim željama“, nije mogao ni sanjati ovakvo ustavno majstorstvo.
U čemu je kvaka? Kad Ustavni sud odlučuje o samom sebi, temeljno načelo pravne države, nemo iudex in causa sua, to da nitko ne može biti sudac u vlastitoj stvari, pada u vodu. Uz pečat Ustavnog suda. Bit nije u samom činu, već u simbolici institucionalne samovolje. Jer ako je moguće da ustavni suci sami sebi produže mandat i odbiju da itko to preispituje (jer o „Izvješću“ ne odlučuju ni parlament, ni javnost, ni pravni poredak jer je „interna stvar suda“), čak i oni sami, tad slijedi očito pitanje: što preostaje od vladavine prava? Još jednostavnije, isti Ustavni sud koji je u prosincu 2024. donio „Izvješće“ kojim je produžio mandate protivno izričitom slovu Ustava, ovog srpnja tvrdi da njegovo „Izvješće“ nije „drugi propis“ u smislu nadležnosti Ustavnog suda. A ako nije propis, ne može biti predmetom ustavnosudskog preispitivanja. Ako nije predmet, nema suda. Konačno, ako nema suda, nema ni odgovornosti. Još luđe, može se donijeti ono što, kasnije, ne možeš sam preispitivati. Jasno, nema prepreke da ponovno doneseš to isto, ili nešto slično, ako to „potrebe“ budu zahtijevale. Političke, naravno. HDZ-ove, molit ću lijepo. Genijalan zatvoreni krug, dostojan Orwella i Kafke.
Ustavnosudska većina sakrila se pod skute tvrdnje da „nije nadležna“. A to, nakon što je pobijano „Izvješće“ doneseno, najopasniji je oblik pravnog formalizma, onaj u kojem ustavni sud koristi vlastitu proceduralnu konstrukciju da izbjegne odlučivanje o temeljnim pitanjima vladavine prava. No ne zabrinjava samo forma. Više zabrinjava sadržaj, to što kod većine nije bilo ni trunke neugode oko činjenice da suci sami odlučuju o trajanju vlastitog mandata. Nepromišljena vjera u pravnu formu zaista jest najpouzdanije oruđe budućih autokrata! Jer pravo koje ne štiti jednakost, ne priznaje ograničenja i ne može preispitati ni sebe samog – uopće i nije pravo. To je, kako bi rekao Stephen Holmes s Pravnog fakulteta New York Universityja, „pravo koje više ne štiti slabijeg, nego opravdava moćnoga“, pravo koje trasira put u autokraciju. A ustavni sudovi postoje upravo da zaustave većinu, ne da glume njenu savjest! Sad dolazimo na Gabon i Moldaviju. Sutkinja Biljana Kostadinov u svom se izdvojenom mišljenju briljantno obračunala s „Izvješćem“ i „srpanjskom mudrošću“, pozivom na Gabon i Moldaviju – države koje, u najmanju ruku, ne nastanjuju vrh ustavne civilizacije. Nije ih spomenula da bi ih idealizirala, već da bi većinu podsjetila na činjenicu da njihove metode imaju neugodno prepoznatljive pandane u režimima koji koriste ustavne forme za prikrivanje arbitrarnosti vlasti. Jer kad morate posegnuti za „Gabonom“ da biste opravdali vlastiti opstanak, možda nije problem u Gabonu, nego u vama.
Hajdemo na Moldaviju i Gabon. Moldavija je 2016. „privremeno“ produžila mandat sudaca. Ti suci sude i danas. No ako mislite da je Moldavija loš orijentir, upoznajte Gabon, školski primjer kako „ustavni kontinuitet“ može postati paravan za doživotnu vlast. Gabon je, formalno, višestranačka republika. Ustav je prepun lijepih riječi o demokraciji, ljudskim pravima i diobi vlasti. Na papiru besprijekorno. U stvarnosti Gabon je desetljećima bio klasični primjer plemenske nasljedne diktature pod ustavnom krinkom. Obitelj Bongo – prvo otac Omar, potom sin Ali Bongo Ondimba – vlada od 1967. Kad je Ali Bongo 2018. doživio moždani udar, Gabon je dobio priliku barem na tren pokazati što znači vladavina prava. No umjesto toga, Ustavni sud – predvođen predsjednicom koja je (slučajno?) bila punica predsjednika države – jednostavno je dopunio Ustav. Kako? Lijepo, dodali su odredbu koja nigdje nije pisala i za koju ih nitko nije pitao, kojom su omogućili da premijer ili potpredsjednik zamjenjuju predsjednika kad je bolestan. Sve, naravno, uz blagoslov istog tog suda. Demokracija na gabonski način – izbori se održavaju, ali rezultat se zna. Sudovi postoje, ali služe obitelji. Ustav je svetinja, ali samo kad štiti vladara.
Hrvatska još nije Gabon iako je Gabon logični kraj ove priče. U odnosu na Gabon, hrvatska „europska“ priča čudnovata je forma ustavne mimikrije. Hrvatska je europska, demokratska, članica EU-a i NATO-a. Ali hrvatski Ustavni sud ponaša se kao da je naučio pravne trikove od Librevillea, a ne Bruxellesa. Produžuje vlastiti mandat, odlučuje o vlastitoj zakonitosti, a o vlastitoj odgovornosti šuti. Ako Gabon ima ustavni sud koji štiti dinastiju Bongo, Hrvatska je upravo stvorila sud koji štiti samog sebe. Posredno i političku većinu koja kontrolira imenovanja. Gabonizirana demokracija u europskoj ambalaži! Retorika vladavine prava bez suštine!
Što ostaje građanima? Iluzija sudske neutralnosti, fikcija vladavine prava i ceremonijalna forma „ustavnog poretka“ koji postoji samo da bi vlast mogla reći kako postoji podjela vlasti. Ustavni sud koji štiti sam sebe od odgovornosti, vlast od ustavnih ograničenja, politiku od javnosti! Karikatura od institucije – od čuvara prava postaje produžena ruka političke dominacije.
Hrvatska šuti, Bruxelles šuti, Luksemburg šuti. Nitko ne pita zašto europska članica prihvaća gabonizaciju vlastitog Ustavnog suda. Možda zato što u ovoj demokraciji samo etiketa ostaje europska, a sadržaj sve više podsjeća na Libreville. A nakon Librevillea, što nas dijeli od Bangui pravosuđa? Od pravosuđa koje ne štiti građane od vlasti, nego vlast od građana?
U korijenima svake iliberalne vlasti leži isti obrazac: prvo zarobiš Ustavni sud, onda zarobiš cijelo društvo. Ustav se formalno poštuje, ali se duhovno demolira. Čestitajmo Andreju Plenkoviću!
