• Europska strateška autonomija ostaje prazna fraza bez zajedničke vanjske politike. Granice Unije nisu samo fizičke, već ih određuje i jasan vanjskopolitički koncept koji prepoznaje ugroze i predviđa odgovore na njih. No, tome mora prethoditi definiranje interesa koje treba štititi. EU je danas politički nemoćna jer nije jasno odredila koji su njeni specifični interesi, pa ugroze vidi ondje gdje nisu i nema strategiju za one stvarne. Iz istog razloga politički su nemoćne i države članice Unije…[1]
  • Usprkos slijepoj odanosti Washingtonu i milijardama eura za obranu ukrajinskog teritorijalnog integriteta, Europljani nisu pozvani sjesti za pregovarački zajedno s Trumpom i Putinom. Čime politička nemoć Unije poprima razmjere brodoloma – za koji vladajući krive „autokrate“ Putina i Trumpa, ponavljajući mantru “Rusija ne smije pobijediti” – i bježe u bajku o Snjeguljici i 27 patuljaka, gdje dobro uvijek pobjeđuje zlo  – što je rjeđe slučaj u stvarnosti…

„Ne postoji primjer naroda koji bi imao koristi od dugog rata”, tvrdio je kineski general i strateg Sun Tzu (Umijeće ratovanja) još u 6. stoljeću prije Krista. Volodimir Zelenski  i današnji europski vođe Sun Tzuovoj mudrosti ne vjeruju. Zato su izgubili rat u Ukrajini.  Za razliku npr. od Hrvata koji su iz Domovinskog rata izašli kao pobjednici, čemu je značajno doprinijela strategija oslobađanja hrvatskih teritorija koncipirana u duhu genijalnog  kineskog generala (ili grupe kineskih mislilaca tog doba), kako to objašnjava strateg Oluje, admiral Davor Domazet-Lošo u svojoj prilagodbi Tzuovog umijeća suvremenim uvjetima ratovanja[2].

I ruska strategija prema Ukrajini temelji se na Sun Tzuovim načelima, kako potvrđuje studija ugledne francuske Škole za menadžment u Grenobleu[3]. Odlikuju je: brzina, prikrivenost, usmjerenost na slabosti protivnika, uz efikasnu kontrolu informacija i dobivanje na vremenu (referendum o aneksiji osvojenih teritorija). Dobila je podršku ruskog naroda i saveznicima poput Kine i Indije omogućila da javno ostanu ravnodušni. Protivnici su se našli zatečeni i nesposobni za brzu reakciju. Ruska strana ostala je koncentrirana samo na pozitivan ishod svoje specijalne operacije.

Za razliku od prethodnika Demokrata, Donald Trump ne zagovara širenje demokracije kroz promjenu režima, već koristi ekonomsku moć i američke eksteritorijalne zakone kako bi bez rata nametnuo volju SAD-a. Zalaže se za povlačenje iz Europe i Azije, tražeći da EU, Japan i Južna Koreja povećaju vojne proračune i kupuju američko oružje. Provodi strategiju „maksimalnog pritiska“ i ne libi se Nixonove „strategije luđaka“ – glumljenja nepredvidivosti radi zastrašivanja protivnika. Kako podcrtava francuski analitičar Pascal Boniface, iako vjerojatno nikad nije čitao Sun Tzua, Trump primjenjuje njegovo ključno načelo: najbolja je pobjeda ostvarena bez oružane borbe. Donald Trump je brutalan i autoritativan, ali nije sklon ratovima– i svjestan da Sjedinjene Države nisu ostvarile jasnu pobjedu ni u jednom većem ratu nakon 1945. Većina intervencija završila je povlačenjem, nestabilnošću ili strateškim porazom (Vijetnam, Koreja, Laos i Kambodža, Libanon, Somalija, Afganistan, Irak, Libija, Sirija).

Drugim riječima, Trump i Vladimir Putin su stvoreni da se razumiju. Putin je konsolidirao svoju poziciju u Ukrajini i stvorio uvjete za pozitivan ishod svoje “specijalne vojne operacije”: zaustaviti širenje NATO-a prema Rusiji. Trump je smirio apetite Zelenskog i Europljana. Ubuduće će sami skupo plaćati svoju sljedbeničku strategiju širenja demokracije kroz promjenu režima  – kako to zamišljaju Trumpovi unutarnjopolitički protivnici – američki Demokrati. Što se tiče Trumpa i Putina, vrijeme je poslušati Sun Tzua, prema kome, dakle, od dugog rata nijedan narod nema koristi.

O broju ljudskih žrtava u Ukrajini slabo govore ratne statistike, a više trenutačna prosječna dob ukrajinskih vojnika na bojišnici. Početkom rata,2022.,prosjek je bio ≈ 30–35 godina. Danas, 2025.,prosjek ≈ 43–45 godina, a u nekim brigadama ≈ 50 godina (izvor Time Magazine, Business Insider, Le Monde, LeTemps,), što kompromitira daljnji ukrajinski otpor Rusima. S druge strane, dugi rat opterećuje kako zapadne – tako i rusku ekonomiju. Ova zadnja trpi zbog pada prihoda od nafte i plina (samo u srpnju 2025. –27 %) ;zbog erozije rezervi i devalvacije, ograničenog rasta BDP-a i rizika od recesije; zbog prividnog jačanja rublje koje skriva strukturne slabosti, te zbog dugoročne izolacije od globalnih investitora. Donaldu Trumpu – čiji strateški zaokret bi ove godine SAD-u trebao donijeti rekordan gospodarski rast – ne treba eskalacija ukrajinsko-ruskog sukoba koja bi te njegove pozitivne rezultate poništila.

Dakle, sve je spremno za deal Putin-Trump, u koji Trump svejedno nekako mora uključiti Zelenskog i Europljane – jer su dosad stoički, bespogovorno pristajali na sve njegove zahtjeve – često okarakterizirane kao iznude. Deal bi se mogao odnositi na postizanje primirja/ prekid vatre (ceasefire), odnosno na privremeni dogovor o zaustavljanju sukoba bez rješavanja uzroka – poput trajnog primirja nakon Korejskog rata 1953. bez formalnog mirovnog sporazuma.

Drugo moguće rješenje je postizanje mirovnog sporazuma (peaceagreement) koji rezultira formalnim dokumentom kojim sukobljene strane deklariraju kraj rata – uz posredovanje treće strane (SAD), a u kojem su određene granice između sukobljenih strana, status spornih teritorija, politička rješenja i sigurnosna jamstva (poput Daytonskog sporazuma 1995.).

Može se ići i na zamrzavanje sukoba (frozenconflict) – de facto prekid borbi bez političkog rješenja, kao što je to slučaj s Pridnjestrovljem i Ciprom. Ukoliko se krene prema podjeli teritorija (partition), ukrajinski rat bi se mogao završiti stvaranjem dvije ili više političkih jedinica – solucijom koja može uključivati međunarodno priznanje ili neformalno razgraničenje  – kao npr. Sudan / Južni Sudan i Indija / Pakistan.

Kako bi se očuvao integritet Ukrajine, teoretski je moguće raditi i na autonomiji / fedralizaciji spornih regija (Katalonija u Španjolskoj ili Kurdistan u Iraku). Međutim samo teoretski, jer su praktično Zelenskyi Francuska i Njemačka propustili tu priliku nepoštivanjem Sporazuma iz Minska  – jedan od ključnih razloga zbog kojeg je počela ruska “specijalna vojna  operacija”. Idem po pitanju referenduma – izjašnjavanja naroda koji obitava sporne teritorije. Već ga je iskoristila ruska strana radi pripajanja tih istih teritorija Ruskoj Federaciji.

S obzirom na slabljenje uloge međunarodnih organizacija i loša prethodna iskustva vezana uz njihove intervencije, malo je vjerojatno da će se krenuti prema mirovnom sporazumu koji se na njih oslanja (UN, EU, SAD, OESS) – odnosno na njihovo nadgledanje primjene eventualno postignutog mirovnog sporazuma. Neprikladnom se čini i jednostrana kapitulacija / pobjeda jedne (ruske) strane i nametanje njenih uvjeta. Ne samo zato što se Ukrajina i Unija protive kapitulaciji, nego najviše zato što takav „mir pobjednika“ nikad nije dugotrajan (nakon Prvog, Drugi svjetski rat).

Dakle, mirovni deal Trump-Putin moguć je i poželjan. Sve je bolje od ratnih stradanja. U tom kontekstu bi se trebao, 15. kolovoza na Aljasci, zbiti dobrosusjedski susret između ruskog i američkog predsjednika. Oba državnika žele pokazati kako kontroliraju situaciju: Putinu je važno osigurati ravnopravni razgovor s američkim sugovornikom, a Trump želi potvrditi svoj narativ prema kojem je rat u Ukrajini posljedica Bidenove politike — te da se ne bi dogodio da je on ostao predsjednik. Rezultat susreta ovisiti će o dojmovima vlastite uspješnosti koji iz njega izvuku Trump i Putin. Mogući su i mir i nastavak rata, odnosno jačanje međusobnog povjerenja ili raskol. Bez unutarnjopolitičkih promjena u Ukrajini i Uniji, neovisno o ishodu rusko-američkog susreta, savezništvo protiv Trumpa između Bidenovih demokrata, Zelenskog i europskih čelnika nastavit će se u Europi. Jer američki Demokrati su izgubili izbore u SAD-u, ali ne i u Uniji.

U međuvremenu su, 7. kolovoza, stupile na snagu Trumpove carine. Čemu se opiru države BRICS-a  – saveza država koje žele uravnotežiti zapadnu dominaciju. Među njima je Kina koja je Uniju pozvala da sudjeluje u tom otporu. Što je Ursula von der Leyen odbila, pozivajući se na „zapadnu solidarnost”. Iako, ako zapadna solidarnost uistinu postoji, jednosmjerna je. Npr., danas Ukrajina više nema kapaciteta za povrat svojih teritorija, kao ni EU bez pomoći SAD-a. Usprkos slijepoj odanosti Washingtonu i milijardama eura za obranu ukrajinskog teritorijalnog integriteta, Europljani nisu pozvani sjesti za pregovarački zajedno s Trumpom i Putinom. Čime politička nemoć Unije poprima razmjere brodoloma – za koji vladajući krive „autokrate“ Putina i Trumpa, ponavljajući mantru “Rusija ne smije pobijediti” – i bježe u bajku o Snjeguljici i 27 patuljaka, gdje dobro uvijek pobjeđuje zlo  -što je rjeđe slučaj u stvarnosti…

Američka golf-diplomacija i Sporazum Von der Leyen – Trump

Uvjeren u svoju svemoć i gluh na optužbe za sukob interesa, Donald Trump se donedavno dobro provodio u Škotskoj. Naizmjenično je igrao duge partije golfa i sklapao deal-ove s nestrpljivim europskim čelnicima, usput otvoreno promovirajući luksuzne nekretnine svoje obitelji. Za pretpostaviti je bilo da će nova američka diplomacija nalikovati predsjednikovim partijama golfa – onima u kojima, kako se hvali, često pobjeđuje. No, ne hvali se i načinom na koji do tih pobjeda dolazi. Naime, poznata je njegova ružna navika da golf-lopticu nepropisno – nogom – premješta u povoljniji položaj na terenu. Zbog toga je od svojih golf-partnera dobio nadimak „Pele“, po slavnoj brazilskoj nogometnoj legendi[4].

Za pretpostaviti je bilo i da Ursula von der Leyen neće primijetiti kada američki predsjednik svoju diplomatsku „lopticu” nepropisno pomakne u povoljniji položaj. Da neće uočiti neprimjereno ponašanje sugovornika jer će biti fokusirana na izvedbu vlastite smicalice. Naime, poznata je ružna navika predsjednice Europske komisije da donosi jednostrane odluke i prekoračuje svoje ovlasti, zbog čega je već tijekom svog prvog mandata stekla nadimak „kraljica Ursula“. Dakle, „kraljica Ursula“ je „Peleu“ omogućila trijumf na svom škotskom golf-terenu – i time se pohvali. Rezultat? Verbalni dogovor kojim je prijetnja carinom od 30% smanjena na 15%, čime je ublažena katastrofa koju proživljava njemačka automobilska industrija – katastrofa koju von der Leyen doživljava kao osobnu stvar.

U tom verbalnom dogovoru, ako je „Pele“ pomaknuo diplomatsku lopticu kako bi se stavio u povoljniju poziciju, „kraljica Ursula“ je prekoračila svoje ovlasti. Obvezala se na stratešku kupnju (energenti, čipovi, oružje) i velika ulaganja u Sjedinjene Države, iako Europska komisija nema ovlasti za provedbu takvih obveza. One pripadaju državama članicama i europskim tvrtkama. Kako je izjavio francuski predsjednik Emmanuel Macron, kritizirajući pregovarački proces koji je marginalizirao svih 27 članica: „Taj sporazum je tek prvi korak. Nećemo se zaustaviti na tome“. To je izjavio, pa otišao na godišnji odmor kao i drugi europski čelnici – koji su dakle trenutačno  nedostupni. Trumpu tako tek predstoji 27 partija golf-diplomacije da bi formalno osigurao ono što mu je Bruxelles verbalno obećao. Drugim riječima, tek mu predstoji iscrpljujući europski golf-diplomacija turnir. I to s 27 partnera od kojih svaki vjeruje da je baš on inkarnacija „Pelea“ – i da s američkim predsjednikom može igrati ravnopravno, barem kad je golf-trgovina u pitanju.

Zasad iz Sporazuma Von der Leyen – Trump proizlazi da je Unija, koja predstavlja 27 zemalja i 450 milijuna potrošača, usprkos svojoj značajnoj ekonomskoj snazi, pristala na jednostranu carinu od 15% na izvoz EU-a u SAD. Dakle, bez protumjera – što navodi na zaključak da se radilo o iznudi. Pod pretekstom trgovinskog suficita EU-a s SAD-om od 50 milijardi eura, što je u 2024. činilo manje od 3 % ukupne trgovine između EU-a i SAD-a, Sporazumom Van der Leyen – Trump stvorena je velika neravnoteža u korist SAD-a. Ona će neposredno smanjiti konkurentnost EU proizvoda na američkom tržištu i posredno Uniju koštati novih delokalizacija proizvodnje u SAD – što je i ključni cilj Trumpove protekcionističke politike, odnosno ucjenjivanja carinama.

U isto vrijeme, 600 milijardi eura koje se Europljani Sporazumom obvezuju uložiti u SAD-u, prijeko je potrebno za re-industrijalizaciju Europe koja nikako da se pokrene. Skupi američki energenti – kojih se Ursula obvezala uvesti u vrijednosti od 750 milijardi dolara (640 milijardi eura) – mogli bi dotući i samu ideju europske re-industrijalizacije. I ne samo to. Pod pretekstom oslobađanja od ovisnosti o ruskim energentima iz bliskog susjedstva, a koja prije rata u Ukrajini nije prelazila 45% (2021.), Unija se danas dovela u poziciju potpune ovisnosti o prekooceanskim američkim energentima. Već u prvom tromjesečju 2025., dakle prije Sporazuma  Van derLeyen – Trump, udio američkih energenata činio 50,7% ukupnog uvoza.

Kao oko Sporazuma o zajedničkoj američko-ukrajinskoj, uravnoteženoj eksploataciji ukrajinskih strateških minerala (Ukrajinci njima plaćaju američku pomoć), i oko Sporazuma  Van der Leyen – Trump se digla velika buka. Iako je od početka bilo jasno da će europski čelnici pokleknuti pred svim Trumpovim zahtjevima. Onako kako su prije njih pokleknuli i Zelenski i NATO čelnici. Naravno da je Trump u pregovorima samo blefirao s prijetnjom izlaska iz NATO-a. Naravno da se i njemu, kao i drugim američkim predsjednicima, najviše sviđa baš ovakva nemoćna Unija: kuća bez krova (bez zajedničke vojske i strateške autonomije) koja SAD-u ne može parirati. Zahvaljujući takvoj Uniji, mogao je staviti na licitaciju američku zaštitu. Dobro je pretpostavio da će uposlenici NATO-a licitirati ne gledajući cijenu koju treba platiti da bi se dokopali Trumpove podrške u očuvanju te strukture – odnosno vlastitih dobro plaćenih radnih mjesta u njoj. Trump je dobro pretpostavio i da su mu europske političke strukture spremne skupo platiti za održanje postojećeg svjetskog poretka i angloameričke dominacije. Jednostavno zato što o održanju tog i takvog poretka ovisi i održanje vladajućih europskih političkih struktura.

Zašto europski čelnici neprestano ponavljaju mantru: „Rusija ne smije pobijediti“?

„Rusija ne smije pobijediti“

Od završetka Drugog svjetskog rata pa do danas, europska politička stabilnost, a time i integracija, počivala je na američkoj (i šire: angloameričkoj) strateškoj dominaciji. Taj poredak bio je temelj stvaranja i širenja Europske unije, NATO saveza, transatlantske trgovine, sigurnosne arhitekture i tzv. liberalnog međunarodnog poretka. Ukratko: EU je projekt mira i tržišta, ali i geopolitičkog pokroviteljstva SAD-a.

SAD (uz Ujedinjeno Kraljevstvo kao povremenog, sve više samostalnog partnera) djeluje kao strateški štit za Europsku uniju. Većina država EU – osobito istočne i srednjoeuropske članice – svoja sigurnosna jamstva više vezuje uz NATO (tj. SAD), nego uz EU mehanizme. Francuska i Njemačka pokušavaju izgraditi ideju europske strateške autonomije, ali ona je u praksi slabo operativna – vojno, tehnološki i obavještajno tom kontekstu, Rusija ne ugrožava samo teritorije, poput Ukrajine ili Baltika – ona dovodi u pitanje temeljnu geopolitičku ovisnost Europe o SAD-u. Ako bi Rusija uspjela stvoriti tampon-zonu, destabilizirati Istočnu Europu ili dovesti do raskola unutar EU/NATO-a, to bi oslabilo američki utjecaj, a time i oslonac na kojem počiva političko jedinstvo EU.

Europska unija nije suvereni geopolitički akter – ona funkcionira unutar proameričkog okvira. Ruski cilj, gledano dugoročno, nije nužno okupacija teritorija, već razbijanje europske kohezije i poticanje podjela unutar zapadnog bloka, kako bi se otvorio prostor za utjecaj na pojedinačne države (tragovi tog utjecaja već su prisutni u Mađarskoj, Srbiji, dijelovima Italije ili Slovačke). Unutarnjopolitičke strukture EU – Europska komisija, Europski parlament, Vijeće – izgrađene su na pretpostavci vanjskog sigurnosnog okvira koji je stabilan i predvidiv. Bez američkog oslonca, europske podjele (istok-zapad, sjever-jug, stari-novi članovi) mogle bi eruptirati. Time bi se ugrozila ne samo vanjska sigurnost, već i unutarnjopolitička koherentnost Unije.

Posljedično: održanje EU kao političke cjeline ovisi o održanju sigurnosnog štita koji osigurava Washington. Kada taj štit slabi – zbog promjene američke vanjske politike (Trump 1.0 i 2.0), odnosno zbog unutarnjih previranja u SAD-u, ili zbog strateškog povlačenja – postane jasno u očima cijeloga svijeta da se Europa samo zavarava idejom da je politička zajednica. U stvari  je samo ekonomski savez. Drugim riječima, europski čelnici ne ponavljaju mantru: „Rusija ne smije pobijediti“ samo zato što bi Rusija mogla osporavati europske granice – nego najviše zato što bi ona mogla osporiti i europsku iluziju o samostalnoj političkoj moći. A održanje te iluzije – i njezine institucionalne forme (Unije kao „kuće bez krova“) – i dalje ovisi o prisutnosti i volji Washingtona.

„Rusija ne smije pobijediti“  kako europski čelnici ne bi morali priznati da je „Unija gospodarski div, ali politički patuljak“[5] i tim priznanjem bili bi navedeni prihvatiti odgovornost za europsku nemoć. Radije prepričavaju bajku o Uniji kao prelijepoj Snjeguljici i sebi samima kao dobrim patuljcima koji je štite od zle maćehe…

Bajka „Snjeguljica, 27 patuljaka i poneki uljez“

U toj suvremenoj verziji poznate bajke, Snjeguljica je Europska unija – plemenita, moralno uzvišena, uvjerena u vlastitu posebnost. Dakako, ljepša je od zle maćehe – te metaforičke sile koja dolazi izvana i otud Uniji prijeti: pandemijama, ratovima, ucjenama, carinama, tehnologijama koje ne razumije i energentima koje ne proizvodi.

Kad maćeha krene s napadima – najprije pandemijom, potom ruskom „specijalnom operacijom“, pa energetskim šokom i inflacijom – Snjeguljica pobjegne u šumu – poznatiju kao bruxelleski labirint institucija. Tamo pronalazi utočište kod 27 patuljaka, od kojih svaki govori drugačijim jezikom i vuče na svoju stranu. Svaki ima svoju agendu, identitet, frustracije, nacionalni veto-gumb, ime i karakterne značajke. Npr. Scholz je onaj koji spava, pa se ponekad  čini da mu je zaspala i agenda. Macron se drži za princa, zagovara stratešku autonomiju, ali zove Washington čim zagusti; dok mu industrija tiho seli na drugu stranu Atlantika. Orban sabotira – blokira svaku odluku, osim kada je u proračunu za njega predviđen „poseban redak“. Meloni glumi novo lice, ali recepte čita iz stare desničarske „kuharice“. Milanović bez filtera javno izgovara ono što mnogi drugi misle, ali se ne usude reći — o Ukrajini, NATO-u, Washingtonu, Bruxellesu, licemjerju i dvostrukim standardima. Ne usude se kritizirati Uniju i NATO oni koji u tim organizacijama traže utočište nakon neuspjeha na nacionalnim izborima.

Po prirodi stvari, sve je više izbornih gubitnika na nacionalnoj razini – i nema nade da se u bruxelleskom birokratskom gustišu pojavi neko novo lice. Toliko ima starih koje treba reciklirati kroz uhljebljenje u supranacionalnim organizacijama. Tako je npr., kad mu se nizozemska koalicija raspala na pitanju imigracije, Mark Rutte – patuljak s kalkulatorom – morao izaći iz političkih kombinatorika Bruxellesa. Tamo je njegova štedljivost ostavila tako duboke tragove da njegov duh, u obliku Excel tablice, i danas kruži sobama Vijeća  –  iako se dobro uhljebio u NATO-u, u sustavu u kojem se ne glasuje često i nitko ne traži većinu u parlamentu. S te komotne pozicije, baš on – donedavno glavni čuvar europske štednje i fiskalne stege, dakle bivši čuvar europske riznice – poziva Europljane na izdvajanje 5% BDP-a za vojni proračun. Baš on — Mark Rutte, koji je donedavno grmio protiv „rasipnog europskog juga“ — sada mirne savjesti poseže u europsku riznicu. Štoviše, potiče prezadužene vlade da se dodatno zadužuju, bez ikakvih sankcija iz Bruxellesa.

Među 27 patuljaka povremeno se uvuku i uljezi poput Vučića. On zapravo i nije u europskoj bajci, ali se u njoj voli epizodno i efektno pojavljivati. Snjeguljici Uniji kavalirski priskače u pomoć samo kad su zadovoljena tri uvjeta : ništa ga se ne smije pitati o Kosovu; svi dogovori trebaju ostati „u četiri oka“, ali da se o njima svejedno čita u medijima; poduzeta akcija treba biti tipa da danas-sutra može reći da je sve bilo njegova ideja – ili bar da se radilo o znaku prijateljstva prema nekoj od velikih sila.

Dok su tako patuljci raspravljali s Vučićem o modalitetu njegove akcije ,zla maćeha iskoristi trenutak za zadavanje posljednjeg udaraca Snjeguljici. Ponudi joj slasnu, ali otrovnu jabuku iz Washingtona – zvanu IRA (Inflation Reduction Act). Snjeguljica ju zagrize i padne u duboki san. Samouvjeren kao i uvijek, prvo Macron pokuša Snjeguljicu vratiti u život. Priđe uspavanoj ljepotici i utisne joj poljubac „europske suverenosti“. Ali se Snjeguljica ne probudi. Pokušaji drugih patuljaka i uljeza ne budu uspješniji.

Sve dok – s druge strane Atlantika – ne pristigne pravi princ. Ne, nije to Sleepy Joe (Joe Biden), nego njegov mogući nasljednik, mladi demokrat iz Kalifornije  Gavin Newsom: uglađen, digitalno moderan i klimatski osjetljiv  – američki demokratski princ zbog kojeg su patuljci, nakon prvog Trumpova mandata spremni odspavati i ovaj drugi. Ponudiim „pošten deal“. Onaj koji u suštini više koristi prekoatlantskim investitorima nego patuljcima, ali je lijepo zapakiran i jamči perpetuiranje bajke o Snjeguljici, 27 patuljaka i ponekom uljezu. Naravno, princ Newsom ne odoli Snjeguljičinoj ljepoti. Poljubi ju, što bude dovoljno da se ona probudi i ispljune komad otrovane IRA jabuke koji joj je zapeo u grlu.

Bruxelles proglasi pobjedu. Patuljci se vrate raspravama o direktivi za reciklažu slamki. Orban najavi da će ju pravno osporiti pred Sudom EU-a. Macron se pohvali da je sve to bila njegova ideja, što Vučić potvrdi s naznakom da ju je baš on došapnuo francuskom predsjedniku. A zla kraljica se baci na pripremu novih otrovnih jabuka – ovaj put s okusom Tajvana, Arktika ili digitalne umjetne inteligencije.

Jer bajke nikad ne završavaju. Samo postaju kompleksnije. I sve tiše – ako nema nekog da ih naglas prekine. Onako kako je europsku bajku, već po drugi put, brutalno prekinuo Donald Trump  I krenuo u naplatu bandwagoning računa.

U Ukrajini i Uniji bandwagoning računi stigli na naplatu

Koliko u dimnoj zavjesi spašavanja Izraela – toliko na ukrajinskom ratnom polju bezglasja gdje mit i stvarnost plešu smrtonosni ples, kriči žarko crvena Trumpova MAGA (Make America Great Again) šilterica. Trebala bi pokriti, ali samo potencira vatreno-crvenu angloameričku nezajažljivu volju za moć. Volju za dominiranjem svijetom koju niskim ne žele dijeliti. Jer je međunarodni gospodarsko-pravni sustav i poredak njihova igračka, Angloamerikanci ju, kao obijesno dijete, odbacuju čim se i drugi odluče njom poigrati. Više se ne žele igrati. Ti drugi koji bi se s njihovom igračkom igrali su Rusija, Kina i Iran. Prema njima su usmjerili svoju skupu MAGA vojnu mašineriju, a od MAGA pobornika očekuju da ih slijepo slijede. Trump 2.0 – kao prethodno Trump 1.0 – privodi kraju prvi akt svoje druge vladavine: „naplatu bandwagoning računa“. Što je bandwagoning ?

U međunarodnim odnosima, bandwagoning označava pristup u kojem slabije države pristaju uz jaču silu – najčešće radi vlastite sigurnosti, ekonomske koristi ili političke stabilnosti. Iako bandwagoning početno može nalikovati racionalnoj i korisnoj odluci, on dugoročno pouzdano dovodi do situacija u kojoj jača sila zahtijeva „protuusluge” koje se često protive interesima slabijih država. Ta se situacija metaforički naziva naplatom bandwagoning računa. Radi se o momentu u kojem savez s jačim partnerom počinje skupo koštati, te se pokazuje prava priroda zavisnosti o velesili.

Upravo takav povijesni trenutak sada proživljavaju Ukrajina, Unija i NATO. Iako u različitim okolnostima, svjesno pristaju uz snažnijeg partnera – ulazeći u klasičan odnos bandwagoninga: priklanjanje moćnijoj sili radi vlastite sigurnosti ili koristi. A, u međunarodnim odnosima ništa nije besplatno. Slabiji partner prihvaća ovisnost, koja s vremenom prerasta u politički, vojni i ekonomski dug – koji se mora vratiti ili poslušno „odraditi”.

Ukrajina i EU su, iz svojih strateških interesa, uskočile u američki vagon – ne pod prisilom, već iz oportunizma. Idealizam je nestao; došla je faza naplate. Račun za Ukrajinu sve je veći: očekuje se da vodi rat po zapadnim pravilima, da se reformira prema američkim standardima – brzo i bez alternative. Pomoć se uvjetuje političkom podobnošću, a geopolitičku odanost sada ne traži samo Kremlj, već i američki Kongres. Međutim, jer nije u milosti Trumpa, Ukrajina je „uskočila i u vagon EU-a”, za što će joj ubrzo stići na naplatu i europski bandwagoning račun– koji Ukrajina vjerojatno neće moći platiti drugačije nego kroz ustupanje svog udjela u dealu o eksploataciji ukrajinskih strateških minerala koji je dogovorila s Washingtonom.

Europska unija godinama je ekonomski profitirala od „uskakanja u američki liberalni vagon“, zauzvrat šireći rusofobiju i podržavajući širenje NATO-a prema ruskim granicama. Danas, njezina sigurnost – i opstanak NATO-a – u potpunosti ovise o američkoj volji. Unija se ne može sama obraniti od Rusije, iako ju je izazvala u američko ime. Zauzvrat, SAD sve više podiže cijenu svoje zaštite: očekuje političko usklađivanje Unije s američkim prioritetima – od Kine, Irana i Bliskog istoka, do tržišta energenata, tehnologije i trgovine.

Unija svoj račun za bandwagoning plaća kroz političko sluganstvo. Radi protiv vlastitih interesa jer vodi tuđu vanjsku i sigurnosnu politiku. Zamijenila je jeftine ruske skupim američkim energentima, plaća carinu na izvoz svoje robe u SAD, kupuje američko naoružanje na uštrb razvoja EU vojne industrije i obrane, vodi tuđe ratove…Pitanje koje se postavlja nije ima li SAD pravo naplatiti bandwagoning– ima, svaka sila to čini. Pravo pitanje je koliko dugo će Ukrajina i EU to moći i htjeti plaćati, i što će se dogoditi kad razlika interesa postane nepodnošljiva?

 

[1] VUJAČIĆ Sanja, Régulation des relations internationales en position de dépendance,  Paris, 2016.

[2] DOMAZET-LOŠO Davor, Suvremeno umijeće ratovanja ili vremena jata i rojeva, Naklada Benedikta, 2025.

[3] FONTANEL Jacques, « La stratégie de la Russie en Ukraine et les leçons de Sun Tzu «, Fondements de la

Géoéconomie, Grenoble Ecole de Management, Apr 2014, Grenoble, France.

[4] REILLY Rick, Tricheurenchef,Broché, 2025.

[5]HAYER Valérie, Xin Marianne, 28. Srpnja 2025., https://www.marianne.net/monde/europe/glucksmann-sejourne-et-les-autres-apres-l-accord-von-der-leyen-trump-pour-les-europhiles-c-est-la-gueule-de-bois

geopolitika