U članku kojeg je objavio časopis The Atlantico, urednik Jeffrey Goldberg citira višeg dužnosnika Bijele kuće koji je rekao kako se Trumpova doktrina može svesti na poruku svijetu: “Mi smo Amerika, ku*ve jedne”, te kako predsjednik vjeruje da Sjedinjene Države ništa ne duguju nikome, pogotovo ne svojim saveznicima.
Bivši britanski diplomat Alastair Crooke je za Strategic Culture Foundation analizirao članak izvornog naslova “Trump Doctrine: We’re America, Bitch”, te naveo kako je sada barem jasno, i to eksplicitno, na čega se svodi novi američki “soft power”.
“Ne radi se o “demokraciji” ili “slobodi”, jer univerzalnog globalnog poretka nikada nije ni bilo. Predsjednik Trump ne radi ništa u tom smislu i zašto bi se ispričavao zbog moći Sjedinjenih Država? Pobijedile ili izgubile, SAD su i dalje dovoljno jake da ostvare svoj cilj i ostanu dominantne”, citirajući višeg dužnosnika Bijele kuće piše utjecajni američki časopis.
Ako BDP mjerimo po paritetu kupovne moći, Kina je još 2013. godine nadmašila Sjedinjene Države, a sada u hodu piše povijest.
Kina se uspjela vratiti svom “jastvu” i sada je iskonska kultura, kao što je oduvijek bila. Predstavlja cjelovitu suštinu, odnosno jednu idealnu veličinu i kao takva zauzima mjesto u samom središtu svijeta. Materijalna artikulacija ove ponovno otkrivene osobnosti je kineska inicijativa “Jedan pojas – jedan put”, koja uključuje “zajednicu zajedničkih sudbina”. No, vanjskopolitički izraz ovog procesa je primjetniji u izvorno ruskom formuliranju “eurazijatizma” i multipolarnosti, ideje koja datira još iz dvadesetih godina XX stoljeća.
“Jasno je da je multipolarnost u izravnoj suprotnosti sa zapadnim univerzalizmom i “krajem povijesti”. Međutim, multipolarnost sama po sebi nije antizapadnjačka, iako se izravno suprotstavlja zapadnim utopijskim projektima koji su pokušali razdvojiti sve ono što je ljudsko u društvu u svim njegovim dimenzijama, piše Alastair Crooke”, diplomat i bivši operativac službe MI6, za kojeg je američki politolog David Samuels 2009. napisao “kako je bio špijun koji je volio Hamas, Hezbollah i Iran”.
Ruski euroazijatizam prihvaća različitosti, autonomne i suverene kulture u načelu zapravo niječu univerzalnost i hegemoniju. To je ideja okupljanja ili grupiranja “naroda”, od kojih se svaki vraća iskonskoj kulturi i identitetu, što znači da je Rusija “ruska” na “ruskom kulturnom putu”. Nije i ne može biti prisiljena oponašati impuls zapadne politike.
“Ono što čini mogućim stvaranje ovako velike grupe je da su kulturni identiteti složeni, ali uspijevaju savladati prevladavajuću opsjednutost da se svaka nacija svede na singularnost u vrijednosti i na jedno “značenje”. Tako se područje za suradnju i razgovor proširuje se izvan “ili ovoga ili onog”, piše Alastair Crooke, što pojednostavljeno znači da se svi vraćaju iskonskoj kulturi i identitetu, ali se upravo zbog toga širi prostor za suradnju, za razliku od unipolarnog svijeta takozvanih univerzalnih vrijednosti koje se uglavnom nameću silom, prikrivenim pritiscima ili izravnom agresijom.
Mnogi tako doživljavaju i predsjednika Trumpa, prije svega među pristašama preporođenog europskog kulturnog suvereniteta, barem kako je tijekom nedavne posjete Italiji rekao Steve Bannon, gdje je pokušao predstaviti nova talijansku vladu kao embrij u nastajanju paneuropske pobune protiv progresivnog globalističkog establishmenta. Bannon je ovaj talijanski “embrij” opisao kao “Trumpov klin”.
Međutim, jedan ruski mislilac i pisac, koji je Italiju posjetio isto kada i Bannon, vidio je u novom talijanskom kursu toliko različitosti od ideje euroazijatizma i multipolarnog svijeta u nastajanju u Europi.
Može biti istina da je Trump posvećen misiji da pomete europske liberale, kako tvrdi Bannon, ali se duboki paradoks krije u činjenici da će američki predsjednik tu dekonstrukciju iskoristiti da Americi vrati sirovu snagu, koristeći iste alate koje su ranije koristile liberalne institucije za stvaranje globalističkog svijeta na čelu sa Sjedinjenim Državama.
Dakle, kod Trumpa je primjetno temeljno proturječje u kojem se kod kuće bori protiv liberalnih institucija, a iste pogubne instrumente u inozemstvu koristi za obnovu američke hegemonije.
Čini se da je ruski mislilac bio bliže istini o ovom pitanju nego Bannon. Čini se da američki predsjednik postaje “nuklearan” protiv Kine, Irana, možda i Njemačke, jer kreću putem kojeg Trump prezire – podrivaju hegemoniju dolara, negiraju izuzetnost koja tvrdi da je globalna jurisdikcija pravo Sjedinjenih Država, baš kao i pravo promjena režima gdje i kada žele. Za mnoge, za Rusiju i Kinu svakako, ovo je još jedna močvara koji se mora osušiti, kao i svaka druga u Washingtonu.
David Stockman, bivši kongresmen i direktor proračuna Sjedinjenih Država, nedavno je rekao: “Kako ne postoje planovi za ograničavanje stranih ulaganja u Sjedinjenim Državama i da Donald Trump samo želi da zaštiti američke tehnologije i promiče slobodnu i fer uzajamnu trgovinu. Navarro ponavlja hrpu pokvarenih laži, jer je Trump u stvari, spreman ograničiti ulaganja i posegnuti za opskurnim i tromim zakonima od prije 41 godinu.
Zakon iz 1977. godine će se koristiti za blokiranje potencijalnih ulaganja u “industrijski značajnu tehnologiju” od strane tvrtki koje imaju 25% ili više kineskog vlasništva. Nepotrebno je reći da će otvoriti Pandorinu kutiju i intervencija Washingtona će biti prisutna u bilo kojem trgovinskom i industrijskom sporazumu s Kinom, osim u onima za proizvodnju magle. Posljedica ove odluke je da će Donald Trump postati car ulaganja i zabraniće Amerikancima prodaju tehnologija strancima, ne samo Kinezima, rekao je ministar Mnuchin.”
Kada govorimo o Iranu, prema ekspertima iz naftne industrije, Trump je još ubojitiji. Govoreći na informativnom sastanku, viši dužnosnik State Departmenta je potvrdio da Trumpova uprava želi potpuno eliminirati iranski uvoz nafte prema sadašnjim kupcima. Dužnosnik je rekao kako su s tom zadaćom visoki američki dužnosnici započeli turneju po svijetu, a prva zemlja je bila Japan. Washington traži da uvoz nafte iz Irana bude ravan nuli.
CNBC, koji je opširno obradio ovu temu, naveo je kako su američki dužnosnici hitno otputovali u Rijad i od Saudijske Arabije tražili da nadomjesti vakuum koji bi trebao nastati sprečavanjem i mogućim smanjivanjem iranskog izvoza crnog zlata.
Trgovinski rat već pogađa Kinu, jer se azijski div ipak mora prilagoditi novonastalim okolnostima, a američka kampanja s ciljem potpunog zaustavljanja izvoza iranske nafte će negativno utjecati na Iran, iako će Kina i Indija ignorirati američke sankcije i nastavit kupovati iransku naftu kako god to mogu.
Jedina stvar koja bi mogla natjerati Trumpa da razmili što čini je znatan pad američkih tržišta, za 9% ili više, kako navodi S & P. U tom kontekstu se “nuklearni” Trump sastaje s Vladimirom Putinom 16. srpnja u Helsinkiju gdje će razgovarati o odnosima prema Kini i Iranu, dvjema glavnim saveznicima Rusije.
Još ne znamo dnevni red, ali se govori kako će za Trumpa glavni cilj biti smekšati Rusiju, koja bi trebala pristati na njegov “Sporazum stoljeća”, a SAD će Rusiji ponuditi puno razumijevanje za ruske interese u Siriji. Ova se teza čini uvjerljivom.
SAD prilično lak mogu dati “koncesije” u Siriji, jer je to malo više od priznanja realnog stanja na terenu u kojem vladine snage i predsjednik Bashar Al-Assad dobivaju rat. Što to znači? Ništa. Trump će Vladimiru Putinu priznati da su snage “R+6” osvojile rat i prešutno odustati od pojasa na sjeveru. Ostale komponente Trumpovog “Sporazuma stoljeća” su i dalje nepoznate, pa je nepoznat i konačni stav Rusije o njemu.
Ali općenito, čak i prije objavljivanja, ruska diplomacija je bila oprezna i sumnjičava. Ranije su Lavrov i Bogdanov izrazili mišljenje kako je američki stav o Jeruzalemu doveo do opasne eskalacije napetosti na Bliskom istoku. Vjerojatno će Moskva imati rezerve u vezi bilo kojeg sporazuma koji jasno neće odrediti status palestinske države u granicama predviđenim rezolucijama Ujedinjenih naroda.
“Mi smo za sveobuhvatno i pravedno rješenje na Bliskom istoku koje će se čvrsto temeljiti na međunarodnom pravu, koje će uključivati relevantne rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i Arapske mirovne inicijative. Ovo rješenje bi trebalo dovesti do okončanja židovske okupacije arapskih teritorija koje je započelo 1967. i stvaranja neovisne palestinske države s glavnim gradom u Istočnom Jeruzalemu”, stoji u pismu kojeg je Vladimir Putin u studenom prošle godine uputio palestinskom predsjedniku Abbasu.
Putin je rekao “kako neće prihvatiti bilo koje rješenje koje bi se silom nametnulo palestinskom narodu”. Moskva ovdje mora igrati mudro, jer ako Palestinci odbace američke prijedloge, a rekli su da hoće, izraelsko vodstvo će to pokazati kao “otvorenost za dijalog” kojeg su Palestinci odbili i anektirati ostatak palestinskih teritorija. To će bez sumnje stvoriti nestabilnost u regiji ili izazvati nasilje, možda oboje. Ukratko, ovo nije laka zadaća za Rusiju.
Što bi još predsjednik Trump mogao tražiti od Rusije? Da utječe na Iran i Hezbollah da se potpuno povuku iz Sirije, kako želi Izrael? To jednostavno neće biti moguće i Rusija to ne može obećati, niti predsjednik Vladimir Putin to može provesti. Može li Trump zamoliti Vladimira Putina da prekine veze s Kinom i Iranom? Da se odrekne dva strateška multipolarna saveznika i da baci Rusiju u igru američke unipolarne hegemonije? Poznajući politiku ruskog vođe barem proteklo desetljeće, možda nešto više, bio bi to prilično čudan izbor.
A što bi Trump mogao ponuditi Putinu? Dogovor o promjeni veličine novih oružja? Nema problema. Kraj sankcija protiv Rusije? To uopće ne dolazi u obzir, jer je Kongres taj koji kontrolira sankcije, a tamo su zastupnici skloni povećavanju sankcija protiv Rusije, ne njihovom ukidanju.
Rješenje za Ukrajinu? Teško, jer Ukrajina ionako više nije država, nego instrument šire i sveobuhvatne strategije Washingtona. Iako izgleda da susret ne može dati nikakve rezultate, možda postoji nešto što se može napraviti?
Zapravo, već je napravljeno, jer je on udarac Britanskom vodstvu koje je na sve načine pokušalo omesti ovaj sastanak. Možda Putin kolegi Trumpu uspije dati jedno ili dva pojašnjenja, osobito o Iranu, čime će se suprotstaviti Trumpovim lošim savjetnicima o nacionalnoj sigurnosti i vanjskoj politici.
Međutim, jedno je sigurno, Donald Trump se već dokazao kao vatreni borac protiv multipolarnog poretka i zagovornik povratka u vrijeme s početka ’90-ih i “kraja povijesti”, kada se najavljivalo najmanje tisuću godina razdoblja “Pax Americana”. Dakle, Trump igra drugačije, s drugačijim pravilima, ali su američke vanjske politike isti.
logično
Bivši britanski diplomat Alastair Crooke je za Strategic Culture Foundation analizirao članak izvornog naslova “Trump Doctrine: We’re America, Bitch”, te naveo kako je sada barem jasno, i to eksplicitno, na čega se svodi novi američki “soft power”.
“Ne radi se o “demokraciji” ili “slobodi”, jer univerzalnog globalnog poretka nikada nije ni bilo. Predsjednik Trump ne radi ništa u tom smislu i zašto bi se ispričavao zbog moći Sjedinjenih Država? Pobijedile ili izgubile, SAD su i dalje dovoljno jake da ostvare svoj cilj i ostanu dominantne”, citirajući višeg dužnosnika Bijele kuće piše utjecajni američki časopis.
Ako BDP mjerimo po paritetu kupovne moći, Kina je još 2013. godine nadmašila Sjedinjene Države, a sada u hodu piše povijest.
Kina se uspjela vratiti svom “jastvu” i sada je iskonska kultura, kao što je oduvijek bila. Predstavlja cjelovitu suštinu, odnosno jednu idealnu veličinu i kao takva zauzima mjesto u samom središtu svijeta. Materijalna artikulacija ove ponovno otkrivene osobnosti je kineska inicijativa “Jedan pojas – jedan put”, koja uključuje “zajednicu zajedničkih sudbina”. No, vanjskopolitički izraz ovog procesa je primjetniji u izvorno ruskom formuliranju “eurazijatizma” i multipolarnosti, ideje koja datira još iz dvadesetih godina XX stoljeća.
“Jasno je da je multipolarnost u izravnoj suprotnosti sa zapadnim univerzalizmom i “krajem povijesti”. Međutim, multipolarnost sama po sebi nije antizapadnjačka, iako se izravno suprotstavlja zapadnim utopijskim projektima koji su pokušali razdvojiti sve ono što je ljudsko u društvu u svim njegovim dimenzijama, piše Alastair Crooke”, diplomat i bivši operativac službe MI6, za kojeg je američki politolog David Samuels 2009. napisao “kako je bio špijun koji je volio Hamas, Hezbollah i Iran”.
Ruski euroazijatizam prihvaća različitosti, autonomne i suverene kulture u načelu zapravo niječu univerzalnost i hegemoniju. To je ideja okupljanja ili grupiranja “naroda”, od kojih se svaki vraća iskonskoj kulturi i identitetu, što znači da je Rusija “ruska” na “ruskom kulturnom putu”. Nije i ne može biti prisiljena oponašati impuls zapadne politike.
“Ono što čini mogućim stvaranje ovako velike grupe je da su kulturni identiteti složeni, ali uspijevaju savladati prevladavajuću opsjednutost da se svaka nacija svede na singularnost u vrijednosti i na jedno “značenje”. Tako se područje za suradnju i razgovor proširuje se izvan “ili ovoga ili onog”, piše Alastair Crooke, što pojednostavljeno znači da se svi vraćaju iskonskoj kulturi i identitetu, ali se upravo zbog toga širi prostor za suradnju, za razliku od unipolarnog svijeta takozvanih univerzalnih vrijednosti koje se uglavnom nameću silom, prikrivenim pritiscima ili izravnom agresijom.
Mnogi tako doživljavaju i predsjednika Trumpa, prije svega među pristašama preporođenog europskog kulturnog suvereniteta, barem kako je tijekom nedavne posjete Italiji rekao Steve Bannon, gdje je pokušao predstaviti nova talijansku vladu kao embrij u nastajanju paneuropske pobune protiv progresivnog globalističkog establishmenta. Bannon je ovaj talijanski “embrij” opisao kao “Trumpov klin”.
Međutim, jedan ruski mislilac i pisac, koji je Italiju posjetio isto kada i Bannon, vidio je u novom talijanskom kursu toliko različitosti od ideje euroazijatizma i multipolarnog svijeta u nastajanju u Europi.
Može biti istina da je Trump posvećen misiji da pomete europske liberale, kako tvrdi Bannon, ali se duboki paradoks krije u činjenici da će američki predsjednik tu dekonstrukciju iskoristiti da Americi vrati sirovu snagu, koristeći iste alate koje su ranije koristile liberalne institucije za stvaranje globalističkog svijeta na čelu sa Sjedinjenim Državama.
Dakle, kod Trumpa je primjetno temeljno proturječje u kojem se kod kuće bori protiv liberalnih institucija, a iste pogubne instrumente u inozemstvu koristi za obnovu američke hegemonije.
Čini se da je ruski mislilac bio bliže istini o ovom pitanju nego Bannon. Čini se da američki predsjednik postaje “nuklearan” protiv Kine, Irana, možda i Njemačke, jer kreću putem kojeg Trump prezire – podrivaju hegemoniju dolara, negiraju izuzetnost koja tvrdi da je globalna jurisdikcija pravo Sjedinjenih Država, baš kao i pravo promjena režima gdje i kada žele. Za mnoge, za Rusiju i Kinu svakako, ovo je još jedna močvara koji se mora osušiti, kao i svaka druga u Washingtonu.
David Stockman, bivši kongresmen i direktor proračuna Sjedinjenih Država, nedavno je rekao: “Kako ne postoje planovi za ograničavanje stranih ulaganja u Sjedinjenim Državama i da Donald Trump samo želi da zaštiti američke tehnologije i promiče slobodnu i fer uzajamnu trgovinu. Navarro ponavlja hrpu pokvarenih laži, jer je Trump u stvari, spreman ograničiti ulaganja i posegnuti za opskurnim i tromim zakonima od prije 41 godinu.
Zakon iz 1977. godine će se koristiti za blokiranje potencijalnih ulaganja u “industrijski značajnu tehnologiju” od strane tvrtki koje imaju 25% ili više kineskog vlasništva. Nepotrebno je reći da će otvoriti Pandorinu kutiju i intervencija Washingtona će biti prisutna u bilo kojem trgovinskom i industrijskom sporazumu s Kinom, osim u onima za proizvodnju magle. Posljedica ove odluke je da će Donald Trump postati car ulaganja i zabraniće Amerikancima prodaju tehnologija strancima, ne samo Kinezima, rekao je ministar Mnuchin.”
Kada govorimo o Iranu, prema ekspertima iz naftne industrije, Trump je još ubojitiji. Govoreći na informativnom sastanku, viši dužnosnik State Departmenta je potvrdio da Trumpova uprava želi potpuno eliminirati iranski uvoz nafte prema sadašnjim kupcima. Dužnosnik je rekao kako su s tom zadaćom visoki američki dužnosnici započeli turneju po svijetu, a prva zemlja je bila Japan. Washington traži da uvoz nafte iz Irana bude ravan nuli.
CNBC, koji je opširno obradio ovu temu, naveo je kako su američki dužnosnici hitno otputovali u Rijad i od Saudijske Arabije tražili da nadomjesti vakuum koji bi trebao nastati sprečavanjem i mogućim smanjivanjem iranskog izvoza crnog zlata.
Trgovinski rat već pogađa Kinu, jer se azijski div ipak mora prilagoditi novonastalim okolnostima, a američka kampanja s ciljem potpunog zaustavljanja izvoza iranske nafte će negativno utjecati na Iran, iako će Kina i Indija ignorirati američke sankcije i nastavit kupovati iransku naftu kako god to mogu.
Jedina stvar koja bi mogla natjerati Trumpa da razmili što čini je znatan pad američkih tržišta, za 9% ili više, kako navodi S & P. U tom kontekstu se “nuklearni” Trump sastaje s Vladimirom Putinom 16. srpnja u Helsinkiju gdje će razgovarati o odnosima prema Kini i Iranu, dvjema glavnim saveznicima Rusije.
Još ne znamo dnevni red, ali se govori kako će za Trumpa glavni cilj biti smekšati Rusiju, koja bi trebala pristati na njegov “Sporazum stoljeća”, a SAD će Rusiji ponuditi puno razumijevanje za ruske interese u Siriji. Ova se teza čini uvjerljivom.
FOTO: Trump – Putin na samitu G20
SAD prilično lak mogu dati “koncesije” u Siriji, jer je to malo više od priznanja realnog stanja na terenu u kojem vladine snage i predsjednik Bashar Al-Assad dobivaju rat. Što to znači? Ništa. Trump će Vladimiru Putinu priznati da su snage “R+6” osvojile rat i prešutno odustati od pojasa na sjeveru. Ostale komponente Trumpovog “Sporazuma stoljeća” su i dalje nepoznate, pa je nepoznat i konačni stav Rusije o njemu.
Ali općenito, čak i prije objavljivanja, ruska diplomacija je bila oprezna i sumnjičava. Ranije su Lavrov i Bogdanov izrazili mišljenje kako je američki stav o Jeruzalemu doveo do opasne eskalacije napetosti na Bliskom istoku. Vjerojatno će Moskva imati rezerve u vezi bilo kojeg sporazuma koji jasno neće odrediti status palestinske države u granicama predviđenim rezolucijama Ujedinjenih naroda.
“Mi smo za sveobuhvatno i pravedno rješenje na Bliskom istoku koje će se čvrsto temeljiti na međunarodnom pravu, koje će uključivati relevantne rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i Arapske mirovne inicijative. Ovo rješenje bi trebalo dovesti do okončanja židovske okupacije arapskih teritorija koje je započelo 1967. i stvaranja neovisne palestinske države s glavnim gradom u Istočnom Jeruzalemu”, stoji u pismu kojeg je Vladimir Putin u studenom prošle godine uputio palestinskom predsjedniku Abbasu.
Putin je rekao “kako neće prihvatiti bilo koje rješenje koje bi se silom nametnulo palestinskom narodu”. Moskva ovdje mora igrati mudro, jer ako Palestinci odbace američke prijedloge, a rekli su da hoće, izraelsko vodstvo će to pokazati kao “otvorenost za dijalog” kojeg su Palestinci odbili i anektirati ostatak palestinskih teritorija. To će bez sumnje stvoriti nestabilnost u regiji ili izazvati nasilje, možda oboje. Ukratko, ovo nije laka zadaća za Rusiju.
FOTO: Jeruzalem
Što bi još predsjednik Trump mogao tražiti od Rusije? Da utječe na Iran i Hezbollah da se potpuno povuku iz Sirije, kako želi Izrael? To jednostavno neće biti moguće i Rusija to ne može obećati, niti predsjednik Vladimir Putin to može provesti. Može li Trump zamoliti Vladimira Putina da prekine veze s Kinom i Iranom? Da se odrekne dva strateška multipolarna saveznika i da baci Rusiju u igru američke unipolarne hegemonije? Poznajući politiku ruskog vođe barem proteklo desetljeće, možda nešto više, bio bi to prilično čudan izbor.
A što bi Trump mogao ponuditi Putinu? Dogovor o promjeni veličine novih oružja? Nema problema. Kraj sankcija protiv Rusije? To uopće ne dolazi u obzir, jer je Kongres taj koji kontrolira sankcije, a tamo su zastupnici skloni povećavanju sankcija protiv Rusije, ne njihovom ukidanju.
Rješenje za Ukrajinu? Teško, jer Ukrajina ionako više nije država, nego instrument šire i sveobuhvatne strategije Washingtona. Iako izgleda da susret ne može dati nikakve rezultate, možda postoji nešto što se može napraviti?
Zapravo, već je napravljeno, jer je on udarac Britanskom vodstvu koje je na sve načine pokušalo omesti ovaj sastanak. Možda Putin kolegi Trumpu uspije dati jedno ili dva pojašnjenja, osobito o Iranu, čime će se suprotstaviti Trumpovim lošim savjetnicima o nacionalnoj sigurnosti i vanjskoj politici.
Međutim, jedno je sigurno, Donald Trump se već dokazao kao vatreni borac protiv multipolarnog poretka i zagovornik povratka u vrijeme s početka ’90-ih i “kraja povijesti”, kada se najavljivalo najmanje tisuću godina razdoblja “Pax Americana”. Dakle, Trump igra drugačije, s drugačijim pravilima, ali su američke vanjske politike isti.
logično
